Prošle večeri, 27. studenog, u Zajednici Talijana Rijeka predstavljena je posljednja knjiga poezije napuljskog-riječkog barda Giacoma Scottija. Knjiga nosi naslov L’altra faccia del mare (Drugo lice mora), tiskana je 2024. u Savianu, malom mjestu kraj Napulja u kojem je 1. prosinca 1928. rođen Giacomo Scotti.
Organizatori ovog događaja bili su Kvarnerski Forum i Zajednica Talijana Rijeka, dok je voditelj bio povjesničar, pisac i glazbenik Vanni D’Alessio. Događaju su prisustvovali Maurizio Tremul, predsjednik Zajednice Talijana Enea Dessardo, zagrebački pisac Tvrtko Klarić, pjesnik Mario Simonović i drugi. O knjizi su govorili talijanski pjesnik i aktivist Gianluca Paciucci, poljski filolog Filip Jegliński, dok su Scottijeva kći Morena Scotti Andrić i sam autor naizmjenično čitali pjesme iz nove Scottijeve knjige. Publika je pljeskom nagradila nastup grupe „Vidamija”, čiji je osnivač Vanni D’Alessio. Bend je za tu prigodu izveo nekoliko Vannijevih autorskih skladbi. Posebno dirljiva bila je pjesma posvećena Giacomu Scottiju pod nazivom Rossa ‘na stella (Crvena je zvijezda). Naime, kako je objasnio D’Alessio, pjesma se odnosi na jednu epizodu iz Scottijevog života kada je, još kao adolescent, bio fasciniran političkim ljevičarskim idejama te se, u gimnaziji u svom rodnom Savianu, posvađao s profesorom koji je očito bio desničar. Odbio je, kako je profesor zahtijevao, skinuti bedž s crvenom zvijezdom koji je nosio na jakni.
Giacomo Scotti je talijanski i hrvatski književnik, novinar, književni prevoditelj i javni djelatnik, član Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva pisaca. Godine 1947., s tek navršenih sedamnaest godina, pridružio se američkim trupama koje su se s juga Italije selile prema sjeveru, te je na kraju preselio u tadašnju Jugoslaviju, prvo u Pulu, a potom u Rijeku. Profesionalno se novinarstvom bavi od 1948., istovremeno se posvećujući književnosti. Promotor je hrvatske književnosti u Italiji, najplodniji je književnik istarskog i riječkog područja koji piše na talijanskom jeziku. Kao što je sam Scotti naglasio prošle večeri, dosad je objavio 240 knjiga, od kojih 32 predstavljaju zbirke poezije. Od njih desetak je objavljeno u dvojezičnom izdanju. Scotti je objavio i romane, zbirke novela i kratkih proza, priče za djecu te eseje iz oblasti etnografije i povijesti. Većina njegovih djela prevedena je na 12 europskih jezika. Za književnu djelatnost dobio je brojna domaća i inozemna priznanja.
Autor je dviju knjiga o hrvatskoj dijaspori u Moliseu, koja u toj talijanskoj pokrajini živi stoljećima: Z one bane mora – tragom hrvatskih naselja u srednje-južnoj Italiji (Otokar Keršovani, Opatija, 1980.) i Hrvatski trokut u Italiji (DHK – Riječka sekcija i Liber, Rijeka, 2006.). U njima uz ostalo donosi i prve antologije suvremene moliške hrvatske poezije i proze.
U knjizi Povratak na Goli otok, prevedenoj na niz svjetskih jezika, opisuje sudbine i zlostavljanja političkih zatvorenika, među kojima je bilo i talijanskih komunista. U Krik iz fojbe (Adamić, Rijeka, 2008.), prvoj knjizi na hrvatskom jeziku posvećenoj fojbama, istražuje tamnu stranu povijesti 20. stoljeća u Istri i na Kvarneru. U knjizi Hrvatska, operacija Oluja: „oslobađanje”„Krajine i etničko čišćenje Srba, koja je prvotno objavljena na talijanskom jeziku u Rimu 1996., sabire različite zapise o ratnim događanjima i zločinima nad srpskim stanovništvom tijekom oslobađanja okupiranog hrvatskog područja 1995. Također bilježi zločine krajiških Srba te postupke Slobodana Miloševića i vrha JNA. Knjiga je izazvala polemike i negodovanja u pojedinim hrvatskim krugovima, a na srpskom jeziku je objavljena 15 godina nakon što je napisana u originalu.
Praktički je nemoguće sažeti u nekoliko rečenica iznimni život i djelo ovog vitalnog i svestranog 97-godišnjaka. Kao novinar je, primjerice, krajem 50-ih godina intervjuirao Che Guevaru, intenzivno se bavio prevođenjem te je na talijanski prevodio Ivanu Brlić-Mažuranić, Miroslava Krležu, Dragutina Tadijanovića, Dragu Ivaniševića, Vesnu Parun, Peru Budaka, Vladu Gotovca, Igora Zidića i brojne druge hrvatske autore. Na dvadesetak jezika prevedena su njegova djela Povratak na Goli otok (1993–95) i Jadranski gusari (2002–03).
Djeluje kao pjesnik i publicist te prevoditelj pisaca na talijanski jezik. Početkom 80-ih godina kratko se vraća u rodni Saviano, izgubivši posao u Rijeci nakon što je u tršćanskom dnevnom listu „Il Piccolo“ objavio tekst o tamnijim detaljima iz života i braka tadašnjeg jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita.
Kao što je naglasio Gianluca Paciucci, ne može se dijeliti život Giacoma Scottija književnika od Scottija aktivista, borca za ljudska prava. Paciucci se sjetio svog prvog susreta sa Scottijem. Bilo je to u Sarajevu, devedesetih godina prošlog stoljeća, kada su s humanitarnom organizacijom posjetili grad koji je teško stradao za vrijeme rata. Posjetili su Filozofski fakultet, a prof. dr. Muhamed Nezirović s Odsjeka za romanistiku pokazao im je jednu Scottijevu knjigu koja je bila probušena metcima. Profesor Nezirović ispričao je da je za vrijeme rata nosio knjigu u unutarnjem džepu svog sakoa. Metci koje je snajperista bio namijenio njemu, probušili su Scottijevu knjigu i tako mu spasili život.
Jedna od čestih tema Scottijevog pjesništva je more, i u ovoj zadnjoj knjizi: more istovremeno spaja i odvaja. Kao što su naglasili Gianluca Paciucci i poljski filolog Filip Jegliński, more postaje element koji spaja „mjesta sjećanja“, rodni grad u kojem se autor više neće vratiti i Rijeku, u kojoj živi, ali koja i dalje nije njegova Itaka, njegovo mjesto. On je Odisej koji je ostao bez otoka na koji bi se mogao vratiti.
S Giacomom Scottijem razgovarali smo nakon završetka književne večeri. Treba naglasiti da Giacoma poznajem cijeli svoj život. Mogu ga slobodno smatrati i mentorom.
Što je u Giacomu, koji će 1. prosinca navršiti 97 godina, ostalo od 17-godišnjeg mladića koji je odlučio napustiti svoju rodnu regiju Campaniju i slijediti svoj socijalistički san?
Mladi Giacomo je uvijek ostao u mojim mislima i živi u mojim pjesmama i pričama. Stari Giacomo nosi mladost sa sobom. To znači da nisam nikada zaboravio mladenačke drhtaje, snove i nade. Ostao sam, na neki način, isti.
Ostali dakle ste vjerni političkim idealima zbog kojih ste odlučili doći živjeti u poslijeratnu socijalističku Jugoslaviju?
Ostao sam ljevičar, iako sam u ovih 70 i više godina mogao primijetiti, pogotovo putujući kao novinar, da se svijet oko mene mijenjao. Socijalizam više nije bio ono u što sam vjerovao.
Dosljednost vas je često dovela i neprilike. 1960 ste završili na mjesec dana u zatvoru?
U to vrijeme u svakom uredu, tvornici, u novinama u kojim sam radio, djelovali su ubačeni agenti UDBE. Netko od njih, znam o kome je riječ, ali ne želim nikoga spomenuti, je objavio u nekom talijanskom dnevniku članak potpisan Gacomo Scotti, u kojem se kritizirao neki govor koji je bio održao Tito. Završio sam u zatvoru i mjesec dana su me maltretirali, nisu me hranili, nisu mi dali spavati. Ali se nisam dao. Bio sam hrabar i udbašima koji su me bili zatvorili sam vikao ravno u lice: „Siete cretini? Jeste li vi kreteni?“ Kako sam mogao biti ja autor članka koji je objavljen u Italiji samo šest dana nakon što je Tito držao govor? Naime u ono vrijeme nismo imali telefon i jedini telefon kojeg smo mogli koristiti se nalazio u uredu pošte i bio je kontroliran. Da sam napisao članak i poslao ga poštom, taj ne bi stigao do redakcije u Italiji prije od mjesec dana. Pošta je tada bila iznimno spora i još su se namjerno usporavale sve komunikacije sa zapadnim svijetom. U članku, da bi pojačali ideju da je riječ o napulitanskom autoru, bili su ubacili rečenicu na napulitanskom dijalektu ali je rečenica bila pogrešno napisana. Uglavnom, bio sam uporan i na kraju su me oslobodili ali su mi prijetili i rekli da neću više napisati ni riječ. E, nisam ih baš poslušao. Napisao sam ja puno toga.
Iza vas je dugo i bogato životno, radno i umjetničko iskustvo. Da li smatrate da vaš život može biti primjer za mlade generacije?
Mislim da smo nove generacije i ja vrlo različiti. Ono što nas razlikuje je način shvaćanja života i način na kojem se odnosimo prema samome životu. Perverzni ekonomski i politički sistemi su stvorili društvo u kojem su ljudi izgubili u hrabrost, prestali su komunicirati, žive začahureni u nekom svom samotnjačkom svijetu. Imaju iskrivljenu sliku svijeta jer stvarnost doživljavaju kao nešto što se spoznaje samo preko ekrana mobitela ili računala. Cijeli život sam se borio kroz svoju spisateljsku i novinarsku djelatnost, ali i konkretnim aktivističkim akcijama, za obranu slabijih i progonjenih, čini mi se da trenutno svijetom vlada indiferentnost.
Koju poruku želite dakle uputiti mladima?
Mladima želim poručiti sljedeće: nikada ne zaboravite vrijednosti humanosti i solidarnosti, ono što je istinsko poštovanje prema drugima. Ne volim granice, ne samo fizičke, a predrasude predstavljaju nevidljive, ali nepremostive barijere. Odreknite se predrasuda. Morate se boriti za socijalnu pravdu. U naše vrijeme trebamo izaći na ulice i vikati protiv masakra koji se čine u Palestini i u drugim dijelovima svijeta. Prosvjedujte protiv sramota koje su počinili i nastavljaju činiti oni koji drže u rukama vlast i oružje.
#Drugo lice mora #Giacomo Stotti #L'altra faccia del mare #predstavljanje #Zajednica Talijana
