Hinko Gudac bio je značajan hrvatski slikar i kipar, prepoznat kao jedan od najvažnijih predstavnika nadrealizma u Hrvatskoj, često nazivan „Hrvatskim Salvadorom Dalijem“. Njegovo umjetničko stvaralaštvo traje od sredine 1930-ih do sredine 1980-ih godina. U dobi od 12 godina prebolio je šarlah, zbog kojeg je trajno izgubio sluh, čime je postao dio svijeta tišine. Uprkos svom hendikepu, Gudac je razvio izuzetnu umjetničku samosvijest i duboko vjerovao u vlastitu kreativnost. Iako je život s gluhoćom ostavio dubok trag na njega, te su osobite karakteristike njegova iskustva često bile prisutne u njegovim djelima.
Njegov rad bio je prepoznat kao dio prve poslijeratne generacije likovnih umjetnika u Rijeci, a njegov opus posebno je obilovao nadrealizmom i erotikom. Hinko je slikao u svojem zagrebačkom stanu, kao i u kući u Kraljevici, gdje je ljeti stvarao pejzaže inspirirane Hrvatskim primorjem, uz motive cvijeća, barki i aktova. U njegovim radovima vidljiva je i intenzivna introspekcija, s minimalnim kontaktima sa širim javnostima i kritikom.
Budući da je bio gluh, Gudac je mogao doživjeti i interpretirati svijet prvenstveno putem vida i intelektualnih procesa. Utjecaj njegove gluhoće bio je prisutan i u njegovim nadrealističkim radovima, posebice u načinima na koje su prikazivani ljudski likovi i njihov raspored unutar kompozicija. U njegovom stvaralaštvu mogu se vidjeti utjecaji Giorgia de Chirica, umjetnika kojeg je upoznao tijekom svog boravka u Parizu 1954. godine. De Chirico je bio osnivač metafizičkog slikarstva, koje je značajno oblikovalo Gudčev umjetnički izraz.
Iako su u njegovim prvim radovima bili prisutni impresionistički motivi, kasnije je postao prepoznatljiv kao nadrealist. U nadrealizmu je isticao duboko apstraktne komponente, naročito u načinu na koji je prikazivao prostor, između drugih specifičnih izraza.
Posebnu pažnju privlači i Gudčeva fascinacija brojem tri, koji se pojavljuje u mnogim njegovim radovima, simbolizirajući različite dualnosti, poput neba, zemlje i vode, ili tijela, duše i duha, čime je dodana duboka simbolika svakodnevnim motivima. Ova opsesija brojem tri može se interpretirati i kao odraz njegove osobne filozofije života i stvaranja.
Iako je Gudac bio daleko prepoznatljiviji u inozemstvu nego u Hrvatskoj, njegovi radovi nalaze se u velikim kolekcijama u New Yorku, Parizu i Beogradu. Rođen 1912. godine u Sušaku u obitelji pomorskog strojara Petra Gudca, Hinko je već u mladosti pokazao iznimnu sklonost umjetnosti. Nakon što je obolio od šarlaha, povukao se u vlastiti svijet, gdje je nastavio stvarati i razvijati svoju umjetničku karijeru.
Nakon što je 1931. godine dobio stipendiju Općinskog poglavarstva Kraljevice, upisuje Akademiju za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. Nakon završetka studija, 1936. godine, zapošljava se kao nastavnik likovnog odgoja u “Zemaljskom zavodu za odgoj gluhonijeme djece” u Zagrebu, gdje je radio sve do mirovine. Pored pedagoškog rada, istraživao je srednjovjekovnu umjetnost i folklor.
Iako se počeo baviti kiparstvom, najpoznatiji je po svojim slikama. Tijekom svog života ostvario je brojne samostalne izložbe i sudjelovao na mnogim grupnim izložbama, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu, uključujući Pariz, Bruxelles i Beograd. U Bruxellesu je osvojio srebrnu medalju za sliku “Igračke i vjetrovi”.
Zadnje godine života proveo je u tišini, povučen u svoj atelje u Zagrebu, gdje je uživao u društvu golubova. Iako su njegova djela u posljednjim godinama bila slabo prepoznata, Gudac je ostavio značajan trag u povijesti hrvatske umjetnosti. Preminuo je 1991. godine u Riječkoj bolnici, a sahranjen je u Kraljevici. Danas se smatra jednim od najvažnijih hrvatskih nadrealista, čije su slike prisutne u brojnim galerijama i privatnim kolekcijama širom svijeta.
#Hinko Gudac #nadrealizam #Rijeka #slikar #slikarstvo
