„Sve je podložno ritmu. Ritam je u svemu, u kucanju srca, u smjeni dana i noći, u slijedu godišnjih doba, u načinu na koji hodamo ili vojnički stupamo, u poslu svakoga obrtnika, a pjesnik nije ništa drugo nego obrtnik u službi ljepote, čak i onda kada ona to nije. Sve teče, govorio je stari Heraklit; sve titra po zakonima nekoga ritma, pisao je Vladimir Nazor. Nema skladbe bez ritma, pravilnoga ili nepravilnoga, ravnomjernoga ili sinkopiranoga, trodijelnoga, kao na primjer u valceru, ili sinkopiranoga, dvodijelnoga, kao u tangu ili u nadiranju valova morskih. Život je dakle podložan ritmu, pa stoga i život pjesnika, i onaj svakodnevni i onaj povlašteni, kada nastaju pjesme, podvrgnut je ritmu, a stih posebice. Reklo bi se da pjesma još prije nastanka, kada se javlja onaj prvi, darovani stih, donosi i ritam kojim se želi ostvariti, a pjesnik ga slijedi, birajući stopu kojom će moći najbolje ići za njim, ostvariti njegov hod do kraja“…
Luko Paljetak
ZAPIS O IVICI OSIMU ŠVABI I POEZIJI MARKA TOMAŠA
Marko Tomaš je o legendarnom Švabi napisao knjigu pod nazivom Ivica Osim: Utakmice života, biografija. Autor prati najveće pobjede i poraze čovjeka za kojeg kažu da nije obični trener. „Imao je najteži zadatak na svijetu, donositi radost običnim ljudima. I u tome je uspijevao. Put nije bio lak, a o fudbalu danas kaže da više ide prema gladijatorstvu – sve je manje igre. Knjiga je nastala na osnovu razgovora sa Ivanom i Amarom Osimom, ali i mnogim drugim izvorima. Predstavlja dragocjeno svjedočenje o simbolu jednog vremena, vremena drugačijih ljudi, u kojem se budućnost izmaštavala i stvarala, a koje je zauvijek nestalo“, rekao je Tomaš na promociji ove knjige.
Ispunjenje želja spada u osnovne pokretačke snage od najranijih dana, pa sve do kraja života. Zapravo, sve što radimo, usmjereno je na ispunjenje snova i pretakanje fantazija u stvarni život. Ali u svemu tome postoje velike obmane, radi kojih većina ljudi plaća „danak svome neiskustvu“. Najveći dio mladosti provedemo na način da se pripremamo za život, a na kraju kada „uplovimo“ punim plućima u život, spoznamo da tog života zapravo i nema, pa čak da je onaj period pripreme za život bio mnogo više taj istinski život. Tek kad se nekako izborimo sa iluzijama o „vječnom životu“ postajemo kadri da vrijeme kao takvo osvijestimo. Slične obmane postoje i u potrebi da ispunimo svoje snove. Puni smo nade i očekivanja da će se snovi ostvariti u realnosti, jer je naša pokretačka snaga ustrojena na tom principu. Ali vrlo rijetko smo spremni da obrnemo tu životnu filozofiju, i da se naučimo zadovoljiti ispunjenjem stvarnosti u snovima. Ono što nam se događa u stvarnosti, na svjetlosti bijelog dana, svoje čudno, fluidno postojanje dobija u snovima. Ne mora značiti da će neki motiv iz proteklog dana isplivati baš naredne noći u snovima, ali se često dešava i to. Neki banalni razgovor, ljudsko lice ili fotografija izazove u našim snovima jednu sasvim novu i neobičnu priču, koja je mnogo stvarnija i živopisnija nego holivudski film, a što jako brzo zaboravljamo nakon buđenja. Čini se da je mnogo bolja životna filozofija držati se ispunjenja stvarnosti u snovima, nego istrajavati na uzaludnom ispunjavanju želja, snova i fantazije u realnosti. Pogotovo što se ti snovi najčešće i ne ostvare. Koliko ima upropaštenih ljudskih sudbina, koje je proizvela ta bjesomučna trka za slavom, novcem i uspjehom. „Glumac vlada u prolaznom. Od svih slava, zna se, njegova je najkratkotrajnija. Tako se bar kaže u razgovoru. Ali sve su slave kratkrotajne“, govorio je Alber Kami. Pokušavajući se izboriti za glavnu rolu u vlastitom životu mi često zaboravljamo da je jedan Ivica Osim Švabo, dok se stotine njih upropaste u pokušaju da postanu slavni nogometaši, ili barem na pogrešan način usmjere svoj život, koji na kraju ostane tek sanak pusti. Upravo to neispunjenje života može da izazove veliko razočarenje kod ljudi. To razočarenje se počne nazirati tokom krize srednjih godina, upravo kao posljedica neispunjenja onih elementarnih želja i životnih ciljeva, koji su nas tokom odrastanja pratili. Marko Tomaš se tim problemom pozabavio u pjesmi „Nekada smo bučno sanjali“:
„Nekada smo bučno sanjali / u pozadini se valjala glazba / koja nadima grudni koš / studirali smo zaboravljanje krvi. / Nekada smo sanjali / široke avenije svjetskih metropola / poznavali smo puno ljudi / žene su bile prelijepe i nedostižne / znali smo ih nasmijati. / Nekada smo sanjali / osmijeh nam nije silazio s lica / zapisivali smo zavjete / i dugo birali odjeću za izlazak. / Nekada smo sanjali / gubili razum zbog golih ramena / u džepove trpali kineske kolačiće sreće / silazili na rijeku u sparnim noćima i sudbonosnim porukama hranili ribe / to je bio dovoljan razlog za poeziju.“
Najveća poezija je savladati umjetnost destilacije stvarnosti, razdvajanja onoga što nam je uistinu potrebno, od onoga što je kontaminacija, nanos suvišnog, posebno onog što je obmana i ovisnost o opijatima, trendovima u modi i politici i tome slično. Ukoliko taj zanat ne naučimo, onda se naš život uvijek trucka pogrešnim kolosijekom, a na kraju završi u velikom razočarenju neispunjenosti, a ponekad i u istinskom brodolomu. Stoga je jako važno umijeće upravljanja fantazijom. Fantazija je jako bitna u današnjoj civilizaciji, ali i u proteklim vremenima, ništa manje. To je resurs koji osmišljava postojanje, i nije ništa manje važan od drugih resursa, kao što je energija i tome slično. Tužno je što se najveće manipulacije nad ljudima ostvaruju upravo kroz zloupotrebe u upravljanju njihovom fantazijom, odnosno potrebom da im se životni snovi i ciljevi ispune. Tokom mladosti toga čovjek nije svjestan, jer je od školskih dana pogrešno trasiran, da teži ka ostvarenju nekih vrijednsti. U tom periodu donese neke životne odluke, povuče neke sudbonosne poteze, koje na kraju vrijeme na jedan bolan način ospori, negira i obesmisli, ali tada povratka nazad i nema. Najčešće greške su one emotivne prirode. Mlad čovjek sanja o ostvarenju ljubavi, stane na ludi kamen, što bi se reklo; time je donio cjeloživotnu odluku. Međutim, nakon određenog broja godina ta njegova želja i potreba za ostvarenjem ljubavi se na jedan tužan način istopi, a on ostane obavezan raznim ugovorima. Najveći broj grešaka je te prirode, jer gotovo svi nasjednu na tu igru. Mi čak i ne znamo da oni slojevi društva koji jako dobro znaju što će nam se desiti za nekoliko decenija, prave planski inženjering nad našom egzistencijom, na način da nam na put podmeću niz životnih grešaka, na koje kao neiskusni nasjedamo, a oni na tome profitiraju. Ukupna organizacija ljudskog života je ustrojena na tom principu, a najveći broj ljudi progleda onda kad bude kasno. Tako Tomaš nabraja neostvarene snove u svojoj pjesmi: „Nekada smo sanjali / samovali fajrunt nad prljavim šankovima / čitali budućnost iz zacakljenih očiju / dugo šetali sjenovitim alejama / gajili duboko poštovanje prema dostojanstvu gubitnika. / Nekada smo sanjali / u knjigama tražili opravdanje za tugu / ostavljeni stajali na kiši daleko od kuće / na sjeveru Europe / odnosili svoju ljubav ka kolodvoru / pod otežalim mokrim kaputom / tako smo švercovali hamburšku kišu preko granice / pakirali je u stihove i bestidno prodavali namjernicima.“
Šta bi od života preostalo bez uspona i padova, razočarenja i pokajanja? Ali je tužno što je sve unaprijed zacrtano. Sve te životne staze i putevi, pa i broj koraka koji se moraju preći od rođenja do smrti. Ivo Andrić je kao diplomata obišao sve staze i bogaze ondašnje Evrope da bi na kraju shvatio da nikada i nije trebalo silaziti sa Višegradske staze. To se posebno tiče naše želje da postanemo dio tuđih snova. Pri tome se često i sami zateknemo u brojanju para iz tuđeg novčanika. Tako postoji u ovim krajevima običaj da čovjek napusti svoje selo i rodnu kuću i ode u bijeli svijet kako bi se obogatio, a nakon četrdeset godina se vrati i sav novac uloži u izgradnju etno sela koje izgleda kao ono u kojem je odrastao. Njega tokom cijelog života pred sobom goni kao stihija potreba da istraje u svome ostvarenju snova. Ali problem je što su takve želje u većini ljudi pogrešno usađene ili su proizvod neke deformacije. Zapanjujuće je koliko daleko idu navedene manipulacije. Inženjeri haosa i anarhije, kada njihova Fabrika fantazija zakaže, obično ukupno društvo gurnu u haos i ratno razarenje. Kako bi ponovo nakon rata nekoliko decenija pred nama razastirali ćilime prošivene iluzijama. Marko Tomaš nastavlja dalje u svojoj pjesmi „Nekada smo bučno sanjali“:
„Nekada smo sanjali / kovali planove u hladnim poslijeratnim sobama / konobari su voljeli našu učtivost / povlađivali našoj naivnosti / katkad primali stihove umjesto novčanica. / Nekada smo sanjali / izgledali kao da nosimo veliku tajnu na duši / znali napamet adrese na koje smo slali razglednice / pozdrav iz Pariza, Berlina, Londona, Barcelone / dobro nam je išlo / imali smo svoje zaljubljivanje, svoju glazbu, putovanja / imali smo svoje knjige i osvajanje svijeta / stizali čak do Buenos Airesa / obećavali svoje živote Davidovoj zvijezdi / nad dvjema malim zadihanim dojkama / predano učili tango do kraja noći / voljeli oporo crno vino / i tako sve do narednog svitanja. / Svi su znali za naše podvige. / Nekada smo bučno sanjali.“
Budućnost je s prozora hladnih, poslijeratnih soba izgledala sasvim drugačije. Pred nama se otvaralo polje velikih mogućnosti a staze neostvarenih snova iskrsavale su na svakom koraku. Ali ponovo, na kraju jedne stvarnosti, sve te istine izgledaju nešto drugačije. Gorki talog neispunjenosti je došao sa zakašnjelim životnim iskustvom. Ali možda se sve to nekom drugom ponovi, nakon što se ova postojeća stvarnost preobrazi u zgarište neispunjenih snova i životnih razočarenja iz kojih će prokuljati sve obmane, prevare i zablude. Ali šta bi bio život bez zabluda. Bez njih, na kraju krajeva, ne bi ni bilo poezije. Nije nimalo slučajno što je pjesnik Branko Miljković jednoj svojoj zbirci poezije nadjenuo ime „Najljepše pjevaju iluzije“. Možda bi bili pošteđeni velikog broja obmana da smo naučili da tragamo za ispunjenjem stvarnosti u snovima i da se time zadovoljimo. U svakom slučaju bi nam se mnogo toga vratilo u život. Prema Andreju Tarkovskom svemirom upravlja misteriozna Sfera koja snove pretvara u stvarnost i obratno. Taj proces se odvija na najdubljem mentalnom planu i još uvijek je velika zagonetka. I dalje smo u „sobi neispunjenih snova“ s pogledom uprtim u nebo nade koje je za Galileja „knjiga u kojoj je zapisana sva filozofija svijeta, razigrana rapsodija fantazije, poezije i znanja“.
ISTOČNO OD RAJA: I RUSIJA IMA SVOJE SARAJEVO
U Ivanovskoj oblasti u Rusiji nalazi se jedinstveno sarajevsko selo, koje je nekada bilo baština generalisimusa Aleksandra Vasiljeviča Suvorova. Rusko Sarajevo je pored svoje čarobne ljepote poznato i kao mjesto duhovnog jedinstva slavenskih naroda. Dakle, ono što je nekad krasilo naše Sarajevo, sad krasi njihovo.
Ovo snijegom zameteno i pospano mjesto sa divnim krajolikom sa Balkanom povezuje ne samo ime, već i (naše gore list) protojerej Petar, koji služi u najljepšoj crkvi Kazanske ikone Bogorodice koju je podigao gore pomenuti komandant poznat pod nadimkom „tigar sa Volge“. I evo ponovo veju snijegovi bijeli, prekriše mene i tebe i život nam cijeli.
Područje Ivanovska je federalni subjekt Ruske Federacije u svojstvu regije odnosno „oblasti“. Ivanovska oblast je dom triju velikih gradskih središta: Ivanovo, Kinešma i Šuja. Glavno turističko središte je Pljos. Rijeka Volga teče kroz sjeverne dijele ove oblasti…
Dođu vremena kad čovjek izgradi jednu simboličku kulu smisla, koja se odupire stihiji besmisla neko vrijeme, ali prije ili kasnije poražena položi oružje. Tako su srednjovjekovni skolastici stoljećima gradili jedan svemir smisla; uporno su zidali, osmišljavali, životu davali okvir, ali sada je taj njihov svijet „jedro bez vjetra“, kojeg besciljno nose i šibaju vjetrovi po okeanskoj pučini. To se dešava i sa stvarnošću iz 20-tog vijeka, jer ona jeste pitanje prošlosti, koja je raskomadana, ali ti komadi još postoje, kao i ljudi koji se na olupini broda, koji je pretrpio brodolom, ljackaju na morskoj površini; na komadima jednog broda, koji je izgrađen da se odupre izazovima nevremena, ali ipak je završio u brodolomu. Ponekad se i sam život pretvori u „jedro bez vjetra“ i ljudi tada otpočinju pažljivije osluškivati šta im tišina zbori. U Rusiji postoji jedno misteriozno mjesto u blizini grada Samare koje se smatra „anomalnom“ zonom“. Mjesto se zove „Volžska litica” i nalazi se na poluostrvu Žiguli. Dobro je poznata ufolozima koji idu da gledaju NLO-e. Lokalni stanovnici redovno posmatraju fatamorgane nad poluostrvom – nekakav drevni grad sa kulama i kupolama. Slušaju “zaostale tragove” davnih vremena. Čovek čuje iza sebe nečija stopala. Okreće se, gleda, a tamo nema nikog. Neki su sretali same sebe – gledali su se takoreći „sa strane“. I dešavalo se da su lјudi, odlazeći da beru pečurke, nestajali, a nakon nekoliko dana ili tjedana se iznenada pojavlјivali, kao da se ništa nije dogodilo. Gde su bili, šta su radili, nisu se sjećali.Istraživači anomalnih fenomena opisuju ove „senzacije čula i uma“ promjenama uobičajenog toka vremena, na koje utiče rotirajuća masa vode u rijeci, koja na mahove pravi oštre zaokrete i vrtloge. Pomenuto mjestašce se nalazi na ušću rijeke Samare u Volgu.
APSURDISTAN – „SABAH SA ŠEJTANOM“
„Šta vrijedi imati mnogo i biti nešto, kad čovjek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u riječima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva bijeda prati čovjeka u stopu, a taj ljepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje“, zapisao je Ivo Andrić u svojoj knjizi „Znakovi pored puta“.
Jedna stara dama je umrla, i anđeo ju je doveo pred sudijsku stolicu odnosno „Bogu na ispovjed“. Prilikom pregleda njenih dokumenata sudija nije pronašao niti jedno milosrdno djelo, osim što je nekom prigodom gladnom prosjaku darovala jednu MRKVU.
„I jedno jedino milosrdno djelo znači mnogo“, prokomentirao je Božji namjesnik te je zbog ove mrkve pošalje u Raj. Ta famozna mrkva je kao „dokazni materijal“ predata Sudu. U istom trenutku se desilo čudo. Mrkva iznenada, kao da je pokrenuta nevidljivim nitima, počinje da se penje u vis ka Nebu vodeći sa sobom dušu preminule dame u Raj. Pojavio se na opće iznenađenje i prosjak kojem je svojevremeno darovala mrkvu. On se stisnuo uz rub njene odjeće i sa njom je zajedno podignut. Jedna treća osoba je došla za stopama prosjaka i bila je, također, podignuta. Čežnja za Rajem je nit koja stoljećima povezuje ljude. Uskoro je nastao jedan dugi lanac nebeskih putnika, koji su bili podignuti „božanskom snagom“ ove mrkve. I ovo da kažem, iako čudno može zvučati. Dama nije osjećala težinu tako mnogo ljudi, koji su se za nju držali; ona to nije ni primijetila jer je gledala prema nebu. Tako se penjala sve više i više, sve dok nije stigla blizu vrata Raja. Tada se žena okrenula kako bi bacila još jedan pogled na zemlju, i vidjela je čitavu pratnju. Bila je uzbuđena! Sa jednim naredbodavnim pokretom ruke ljutito je uzviknula: „Bježite svi! Ovo je moja mrkva!“ Sa ovom zapovjedničkom gestom morala je na jedan trenutak ispustiti MRKVU – i potom se stropoštala sa svojom cjelokupnom pratnjom u ponor jer je mrkva u trenu izgubila svu svoju božansku snagu…
#Ivica Osim Švabo #Luko Paljetak #Marko Raguž #Marko Tomaš #Rusija #Sarajevo
