Tjedan iza nas obilježila je smrt pape Franje koji je preminuo u dubokoj starosti, 89. godini života. Ispraćen je dostojanstveno, ali na način koji je u potpunosti suprotan porukama koje je on sam često zagovarao za života. Umjesto tišine, smirenosti i skromnosti na koje je pozivao sve vjernike, njegov ispraćaj pretvorio se u grandiozan spektakl, prepun političkih figura, svjetskih vođa, kamera i medijskog showa. U takvom ispraćaju, koji je naglašavao više svjetsku moć nego duhovnu skromnost, teško je ne pomisliti na one smrti koje ostaju tihe, neprimijećene i nevidljive. Dok su se kamere svijeta zaustavile na Rimu, u Hrvatskoj su tisuće starijih ljudi nastavile živjeti u uvjetima koji rijetko koga zanimaju. Čekajući godinama na mjesta u domovima, preživljavajući s mirovinama koje jedva pokrivaju osnovne životne potrebe, mnogi umirovljenici u Hrvatskoj prisiljeni su kopati po kontejnerima ili čekati u dugim redovima besplatnu porciju hrane tijekom blagdana ili gradskih proslava. Jednokratni „darovi“ države teško pokrivaju i dva dana života, a još teže brišu osjećaj poniženja koji se taloži desetljećima. Kao nedavno isplaćenih 50 eura uskrsnice koja nije dostatna ni za skromnu košaricu koja je iznosila 122,76 eura.
„Pojedinačne sudbine tonu, mali životi spajaju se u jednu veliku lažnu masovnu priredbu koja stalno ponavlja svoju statističku priču.“
Smrt pape još jednom je pokazala da je dostojanstvena smrt privilegija. O tome je pisala jedna od najvećih književnica Daša Drndić u svom romanu Belladonna.
Roman koji govori o starenju, bolesti i brisanju
Glavni lik romana Belladonna je Andreas Ban, bivši profesor književnosti koji živi u Rijeci. Nakon što mu je dijagnosticiran rak, Ban se suočava s bolešću, osamljenošću i socijalnom marginalizacijom. Više nije potreban. Društvo ga sustavno gura na rub, kao što sustavno ignorira sve one koji više ne proizvode, ne sudjeluju i ne troše. Ban nije simpatičan starac iz priča za utjehu. On je ranjiv, ogorčen, umoran. Njegovo tijelo ga izdaje, kao i institucije u koje je nekoć vjerovao. Roman je napisan u fragmentima – Drndić se poigrava granicama romana, eseja, povijesnog dokumenta. Često prekida Banovu priču imenima zaboravljenih, srušenih, ubijenih. Povijest i osobna bol isprepliću se do te mjere da više nema jasne granice između pojedinca i zajednice, između tijela i politike.
Rijeka kao kulisa propadanja
Radnja romana smještena je u Rijeku, grad koji u Belladonni djeluje opustošeno i umorno. Rijeka nije samo mjesto radnje, nego i simbol; grad koji je bio svjedokom raznih povijesnih trauma, danas tone u tiho propadanje, baš kao i njegovi stanovnici.
„Provincijski duh ne voli nepoznato. To je jedno od njegovih temeljnih obilježja, koje definira njegovu povijest, njegovu kulturu, njegov mentalni svijet. Provincijski život je život rutine. Provincijski duh je plemenski duh koji nema svijest o pojedincu. Palanka se fanatično boji svijeta jer se boji kaosa.“
Ova slika grada, izblijedjelog, nesigurnog i neuređenog, posebno snažno odjekuje danas, u trenutku kad se povećava interes za riječku povijest. Film Fiume o morte koji je ovih dana pogledalo više od 12.800 ljudi pokazuje kako postoji duboka glad za razumijevanjem prošlosti. Međutim, važno je postaviti pitanje: koliko smo doista spremni pogledati lice te prošlosti, kad ona prestane biti spektakl i počne govoriti o patnji, zaboravu i porazu? Drndić u Belladonni podsjeća da prošlost nije puka kolekcija zanimljivih činjenica. Prošlost je i dalje živa u načinu na koji živimo sada, u napuštenim gradovima, u prezrenim starcima, u kolektivnoj šutnji pred nepravdom.
Pisanje kao čin otpora
Daša Drndić bila je autorica kojoj nije bilo dovoljno samo ispripovijedati dobru priču. Željela je svjedočiti, prozvati, imenovati. Iz njezina pera izašle su stotine zaboravljenih, protjeranih i ubijenih imena. Vjerovala je da pisanje može biti čin pravde, no ta potreba nije prošla bez posljedica. Drndić je zbog svojih stavova i nepopustljivosti platila visoku cijenu. Godinama je bila marginalizirana i potisnuta iz akademskog života, nakon što je sramotno udaljena s radnog mjesta na Filozofskom fakultetu.
Kroz roman, Drndić ne poziva samo na pamćenje prošlih patnji, nego i na odgovornost koju imamo prema onima čiji glasovi su se povukli u tišinu. Na kraju, Belladonna nije samo knjiga o smrti, ona je knjiga o životu, o onima koji su još uvijek tu, ali čije postojanje društvo svjesno zanemaruje.
Istaknuta fotografija: Daša Drndić: Belladonna, Fraktura
#Belladonna #Daša Drndić #književnost #Osvrt
