Na 71. Splitskom ljetu odigrano je još jedno dramsko gostovanje, Istarsko narodno kazalište Gradskog kazališta Pula donosi nam posljednju dramu velikog američkog dramatičara Eugenea O’Neilla „Dugo putovanje u noć“.
Rukopis predstave je završen 1941.godine, a kako je autor tražio objavljena je posthumno 1956.g., te iste godine premijerno izvedena u Švedskoj. Stekla je toliku popularnost da je šezdesetih godina i ekranizirana, a u Hrvatskoj je postavljena već 1958.g. Ono što djelo čini specifičnim je činjenica da je to O’Neillovo autobiografsko djelo u kojem otkriva uvjete svog odrastanja. Ipak, njegovi kroničari kažu da se ne smijemo slijepo držati činjenica iz predstave jer bismo krivo protumačili neke odnose.
Riječ je o drami koja je smještena u jednu ljetnu noć u dnevnoj sobi ljetnikovca obitelji Tyrone gdje se svaki čin događa u drugo vrijeme; kroz jutro, oko podne, predvečer i oko ponoći. Obitelj čine majka, otac i dva sina. Na samom početku nas autor baca in medias res , bez ikakve pripreme i uvoda. Napetost se kroz cijelo djelo može rezati nožem, a izostanak katarze čini radnju napetom do samoga kraja.
Majka Mary (Alma Prica) je ovisnica o morfiju i psihički se ne osjeća dobro, prestankom uzimanja terapije njeno stanje se samo može pogoršati. Otac James (Marko Mandić) je propali glumac koji dane provodi ispijajući whiskey, sin Jamie (Rok Juričić) je također propali glumac koji troši obiteljski novac i stalno pije, sin Edmund (Luka Grbić) je zanesen u svom svijetu i taj dan mora do liječnika po dijagnozu koja nije dobra. Izričito i samo kroz dijaloge (i koji fizički obračun) ta se obitelj nosi s obiteljskim teretom. Obiteljskim teretom jer sve te osobe veže obiteljski odnos koji je neraskidiv, problemski povezan i isprepleten. Problem, dakako, ne staje samo na trenutačnoj generaciji, jedan od problema datira i generacijama prije pa stoga već imamo anamnezu stanja. Postoje tu naturalistički elementi, ali sliku koju nam autor predstavlja je poprilično ekspresionistička. Piščeva moć leži baš u čvrstom ovladavanju dijalogom u kojem se višeslojno otkrivaju odnosi, problemi i pokušaj shvaćanja duboko ukorijenjenih problema.
Likovi kao na šahovskoj ploči povlače svoje poteze i svaki put kad pomislimo kako je netko napravio potez naprijed na kraju shvaćamo da su se svi samo vrtjeli u krug. Pri svakome dijalogu vidimo nečiju stranu priče, na trenutke i monolog koji objašnjava svoje razloge propadanja. Stvorimo jaku emociju prema njemu, ali sve se to brzo raspline u eter tuge. Ista je situacija i u odnosu likova, oni koji su bili u sukobu poslije ispovjednog tona nađu se u savezništvu.
S druge pak strane, uslijed sveg tog dijaloga i svih napetih odnosa ti likovi jednostavno nisu kadri razgovarati da se međusobno čuju. Tako svi pokušaji u raspetljavanju odnosa ostaju nerješivi. Prva generacija datira u prošlost između odnosa Jamesa Tyronea (Marko Mandić) i svog oca. Dječak koji je odrastao u siromaštvu , od ranog djetinjstva radio teške fizičke poslove uz oca alkoholičara da bi poslije postao uspješan glumac ostavilo je na njenu dubok trag kako alkoholizma tako i lošim upravljanjem novca što će se manifestirati na način da ne želi platiti liječnika što je u nekoliko situacija dovelo obitelj u probleme, dok s druge strane bjesomučno kupuje posjede. Kao i ostali likovi, i on u sebi nosi duboko razočarenje jednog nekreativnog glumca koji je slavu i bogatstvo stekao kroz jednu ulogu koji je igrao cijeli život. Ima li išta gore za razvoj jednog glumca? Marko Mandić je briljantno izveo ulogu ogorčena oca alkoholičara koji osim svojih vlastitih razočarenja svojim djelovanjem utječe i na druge. Bilo da je u dijalogu s nekim od obitelji ili monologu, on je individua za sebe koja kroz riječi i emociju uvjerljivo prenosi karakter lika. Uvjerava Mary da se nema potrebe vraćati u prošlost jer ni sam tone želi.
Majka Mary je tipičan primjer razočarane žene koja s vremenskim odmakom shvaća da ništa nije ostvarila od života koji je htjela (biti pijanistica) već se podredila jednom muškarcu koji ju je iznevjerio toliko puta. Njegova škrtost se odrazila i na njen život te utjecala na zdravstveno stanje. „Lijepa Alma“ kako pjeva Zabranjeno pušenje je glumica koju, ukoliko ste pasionirani ljubitelj kazališta, morate vidjeti bar jednom, a ovo je divna prilika. Nije lako iznijeti stanje lika kojeg je O’Neill tako kompleksno osmislio, zabrinuta majka s psihičkim problemima, ali Alma to u valceru otpleše po cijeloj pozornici.
Jamie, stariji brat, cinik koji nam na trenutak izgleda kao Lucifer u bijelom odijelu i svira klasike iz šezdesetih godina na klaviru, a ponekad kao utjelovljenje Hamleta, onog koji je mrzi svoju sudbinu, ali za koju nema dovoljno snage da je izmijeni ili joj barem pobjegne. Osim što je loš utjecaj na brata on svjesno srlja u sve poroke ne bi li tako izbjegao suočavanje s problemima. To je ujedno zajednička crta svim likovima.
I mlađi brat Edmund koji svojom neprimjetnom pojavom (naspram ostalih likova) uspije oživjeti cijeli prostor. Plah i nježan, on je spona između sviju jer nije nametljiv, jer ne istjeruje svoju pravdu jer razumije svakoga. Zbog toga ostali imaju poriv da mu se ispovijedaju i zaboravljaju da je on bolestan i možda umire. Cijelim nizom nježnih emocija Grbić iznosi lik Edmunda kojem možda nije ostalo puno od života, ali još uvijek sebe stavlja na zadnje mjesto pokušavajući pomoći ukućanima. Edmund je i sam lik Eugena, razlog zbog kojeg je drama posthumno izašla, a sada nam je jasno i zašto.
Edmund je lik koji se ugleda na svog starijeg brata iako zna da to nije dobro za nj. On zna da se nije trebao roditi kao čovjek već kao riba ili galeb. Edmund je istinski umjetnik i žao mu je zbog tog jer nije produktivan jer kao takav ne može pomoći obitelji. Edmund je lik koji citira Baudelairea, kojemu su knjige najbolji prijatelji. Osjeća mir samo kada se stopi s prirodom, s morem. Odgovaraju mu maglovite sparne ljetne večeri kada šeta sam . Edmund zna da su život sve tri Gorgone zajedno, pogledaš im u lice i okameniš se. Sve je to svojom prisutnošću mladi Grbić uspio prenijeti na pozornici, a mi mu vjerujemo i suosjećamo s njim. Za dramu u kojoj riječi govore sve bilo je malo prostora za redateljevu intervenciju, ali sklad na pozornici je vidljiv u prostornom i glumačkom smislu.
Autorski tim, osim redatelja Ivice Buljana čine: Vid Adam Hribar koji je izvršio adaptaciju teksta, decentno reduciravši mjesta koja otimaju pažnju od glavne radnje. I pozornica je jednostavna, (scenograf Aleksandar Denić) stol, sjedalice i mnogo boca whiskeya te upečatljivi crveni tepih s motivom labirinta koji nosi simboliku stanja u kojem se obitelj Tyrone zatekla. Osim glazbe (Mitja Vrhovnik) koja je više odraz duševnog stanja likova imamo i glazbu s glasovira koju svira Jamie „You only live twice“ Nancy Sinatre, koja daje patinu onog vremena. Kostimografija Ane Savić je upečatljiva zbog izrazitog dojma bijele boje naglašavajući nevinost likova dok dizajner svjetla (Elvis Butković) ide iz polumraka do izrazito jakog svjetla naglašavajući kontrast situacija.
S ovom izvanrednom glumačkom ekipom, Buljan nas je podsjetio zbog čega volimo istinsku moć teatra, teatra koji ima ulogu psihoterapeuta, ogledalo koje nas reflektira, kazalište kojemu je najjače oružje riječ koja rastvara sve životne pore. Zbog toga se opajajte vinom, poezijom ili O’Neillom.
#Dugo putovanje u noć #INK #Splitsko ljeto
