Predzadnje dramsko ostvarenje na 71. Splitskom ljetu nastalo je po fragmentima romana Dubravke Ugrešić „Lisica“ i u režiji Ivice Buljana. Kako Buljanu nije bliska samo drama tako često zna postavljati i prozna djela – u njegovom ćemo opusu uočiti podatak da se često radilo o splitskim autorima „Adio, kauboju“ Olje Savičević Ivančević ili najnovije „Crvena voda“ Jurice Pavičića prije dvije godine. Buljanu ni prostor postavljanja ovogodišnje drame nije nepoznat jer je tu boravio dvijetisućitih na poziv tadašnje intendantice Mani Gotovac u prostor Vile Dalmacija.
Kako se Buljan vraća Splitu u intervalima u različitim oblicima djelovanja možemo pratiti i njegov profesionalni razvoj. I prije poziva intendantice pisao je u „Nedjeljnoj Dalmaciji „ za književni podlist „Forum“ gdje je već pratio rad kazališta.
U svom nastojanju da oda počast osobama ili vremenima koje postavlja tako se ovaj put odlučio za suvremenu hrvatsku književnicu koje je preminula prije dvije godine. Dubravka Ugrešić u hrvatsku književnost ulazi sedamdesetih godina prošloga stoljeća, da bi po suverenosti postala „hrvatska vještica“ koja je bila primorana napustiti Hrvatsku. „Lisica“ je njeno djelo koje je neobičan spoj znanstvenih radova, proučavanja pisaca ruske avangarde, (autobiografskih) priča te različitih tematskih preokupacija.
U predivnom, sad već duboko oronulom vrtu Vile Dalmacija vidimo susret likova, Bojana i autorice (Snježana Sinovčić Šiškov). Ona dolazi u kuću koju bi Bojan (Zlatko Burić) trebao napustiti, ali nakon kratkog poznanstva predlaže mu da ostane. U prolazu vremena se zbližavaju, prepuštaju strastima i ostvaruju vezu. Generacijski su tu negdje ( poznaju iste stvari iz mladosti- slatko od ogrozda -Čehov, pripitomljavanje lisice- „Mali princ“, pokret „djeca cvijeća“) tako da se potpuno razumiju. Ono što im je još zajedničko je bježanje. Ona od nečega bježi, ni sami nismo sigurni, ali ako pretpostavimo da je riječ o autorici tada nam je slika puno jasnija. On je „uspješno“ pobjegao. Sve uglavnom teče kroz lagan razgovor gdje ne otkrivaju puno jedno o drugom, ali dovoljno da možemo stvoriti nekakvu sliku. s obzirom na to da se kuća nalazi negdje na osami provlači se lajtmotiv lisice koju Bojan pokušava pripitomiti. Bojan je samozatajan, ali otvoreno priča o svojoj prošlosti gdje je od sudca sa sigurnim životom postao odbačen od društva jer je prokazao nepravdu. Takvo je to vrijeme bilo nekad, takvo je i danas. Kako je sada deminer mirno zaključuje: “ljudi su gori od mina, mina ti uzme ud, ljudi dušu“. U tom opasnom zanimanju Bojan je našao mir umoran „od muških Hrvata koji se ponašaju kao Maori“, umoran od gangi i rera. U svojim kratkim i ironičnim refleksijama prisjeća se Bojan nekih generala, preprodavača koji postaju obijesni kapitalisti kojima država pogoduje, ali sve kao u nekoj daljini jer njega se to ionako više ne tiče. Upravo takvo razmišljanje je ono što je autoricu privuklo njemu, razmišljaju na isti način. Reducirani izraz i kemija koja se osjeća između likova dovoljni su da ostave dojam para koji je prošao toliko toga u životu i sada su samo umorni i žele pobjeći u neki svoj svijet daleko od stvarnosti.
Druga mikrolokacija se odvija malo dalje od prve i potpuno je žanrovski drugačija. Glumce nalazimo udobno smještene za mikrofonom gdje naizmjenice čitaju ulomke iz „Lisice“ koji se odnose na autoričino proučavanje o ruskom piscu Borisu Pilnjaku, autobiografskih ulomaka te folklorno-mitološka simbolika lisice. U zapadnoj kulturi riječ je o ženi koja navečer navlači krzno s kitnjastim repom da bi ga ujutro skinula i opet se pretvorila u ženu. Slijede refleksije o piscima prema grčkom aforizmu koji kaže da „Lisica zna mnoge stvari, a jež samo jednu“ koja je filozofu Isaiahu Berlinu poslužila kao metafora za dvije vrste pisaca; ježevi su Nietzsche i Dante (drže se jedne ideje) te lisice (Puškin i Joyce) koje su raznolike. Bilo je tu još mnogo toga kazano i sve to pripada lecture– performanceu koji nas je zaista mnogo naučio. Drugi dio naglo prelazi u formu kabarea s nonsens stihovima u čijoj se pozadini čuje i elektro glazba Luke Barbića koji dinamizira radnju i pretvara je u potpunu grotesku. Za izvesti drugi dio trebala je velika koncentracija i mnogo fizičke spremnosti koju su Sinovčić i Burić odigrali potpuno profesionalno do samoga kraja u izrazito jakom tempu.
Zlatko Burić je krajnje profesionalno iznio ulogu, ali Snježana Sinovčić Šiškov je prebacila preko postavljene ljestvice. Od autorice iz prvog dijela, zrele gospođe koja je u svojim postupcima oprezna i odlučna do fellinijevske karikature koja poništava cijelo do sada predstavljeno djelo je zaista maestralno.
Treći dio i treća mikrolokacija vodi nas do mora gdje se zaokružuje prvi dio priče i nije slučajno baš tu izveden jer prostor u koji se spuštamo govori više od riječi, govori o prolaznosti, o propadanju društvenih sustava koje mijenja sustav koji nema moć biti bolji od onog prethodnog govori o porušenim mostovima koje nagriza sol.
Buljanova režija je očito postigla ono što je htjela. Na svoj način je odao počast jednoj književnici koja je od naroda kojem pripada puno više zaslužila, ali do gledatelja nije uspio doći. Bez obzira na to što u dramskom stvaralaštvu postoji termin koji pokriva takvo postavljanje i iako su glumci interpretativno čitali ulomke djela, ono je postalo zamorno prvenstveno što pozornica u dramskom smislu ne trpi toliko odmaka od dramatičnosti i s prvim dijelom dolazi do potpunog nesklada. I kada nas i glumce potpuno iscrpi, krene s još jednim krugom kabarea koji opet traži potpuni glumački angažman (u jednom trenu mi je stvarno došlo žao glumaca jer nije bilo potrebe za tolikim fizičkim aktivnostima) koji nas je opet prebacio u neko stanje s kojim se nismo mogli stopiti. Sve je ostalo u nekom zraku, nedovršeno, nedorečeno, razbacano bez čarolije.
Glazbenom dijelu je doprinio i Saša Antić na harmonici, vizualni aspekt Ana Savić Gecan, asistent redatelja Robert Waltl, svjetlo Boris Kutlešić Bijader, zvuk Tomislav Marković , inspicijentica Rubina Sarajlić.
Rad Ivice Buljana pratim od prve zaljubljenosti u teatar, njegove suradnje s amaterima koji su stvarali „Baš beton i stupove društva“, do kultnog djela onog vremena „Adio kauboju“ do „Vučjaka“ prije nekoliko godina i jedno je sigurno, nikad ne mogu biti sigurna što očekivati. Ovaj kaos koji sam iznijela iz one prekrasne oronule ljepotice nisam sigurna čemu pripisati; stilskoj neujednačenosti djela, previše podataka koji su jednom dramskom djelu nepotrebni ili previše sklonosti djelu koje se nije pretočilo u dramu.
Istaknuta fotografija: Marko Šabić
#71. splitsko ljeto #Dubravka Ugrešić #HNK Split #lisica #Osvrt #predstava
