U subotu i nedjelju, 31. svibnja i 1. lipnja se u prostoru Zajednice Talijana održava klupsko-scenski događaj No win for dance. Riječ je o koreografskom i autorskom projektu talentiranog mladog umjetnika Tonija Flege, inače Riječanina koji živi i radi u Italiji.
Toni Flego nije jedini plesač koji je u ranoj dobi shvatio da u Rijeci nažalost nema što tražiti – barem ne ako želi živjeti od plesa. U razgovoru nam je ispričao kako je kritiku sistema i tretmana umjetnosti pretočio u predstavu No win for dance, što ga je uopće nagnalo da je osmisli, te što mu je generalno najvažnije u plesu i prenošenju te vještine drugima.
Lijepo je vidjeti te u Rijeci – i to konačno sa svojom predstavom. Kakav ti je osjećaj kada dođeš ovdje?
Rijeka je moj grad. No nažalost, ovdje je nemoguće živjeti od plesa. Italija je trenutačno mjesto gdje se najbolje osjećam. Svakako obožavam doći u Rijeku, vidjeti roditelje, prijatelje, poznanike, kada se događaju projekti… Ali zasad sam siguran da se u Rijeci ne bih mogao baviti ovime čime se sada bavim.
I to si prilično rano shvatio? Otišao si u Italiju već u srednjoj školi – je li to bilo situacijski, zbog prilike, ili si već tada znao da želiš u profesionalne plesne vode?
Mislim da to dođe kada prođe srednja škola, i sve te mušice u glavi. Zapravo sam to shvatio s nekih dvadesetak godina. Shvatio sam da tu nemam što raditi, i to je bila faza kad sam bio najviše izgubljen, kad sam bio u Rijeci… I onda su se počeli događati razni projekti, u tom sam periodu bio svugdje, nisam znao gdje živim… To me još više stavilo u mentalni kaos, i odlučio sam se vratiti u Italiju. Htio sam neki kontinuitet i stalnu plaću, kakva god ona bila.
Koliko taj tvoj osjećaj da ovdje nemaš što raditi proizlazi iz tvog izričaja, a koliko iz generalnog tretmana nezavisne umjetnosti u Hrvatskoj?
Jedno i drugo. Mi smo mala zemlja, i novaca ima, ali ima ga za ljude koji nisu iz Rijeke. Uvijek se ima za koreografe koji ovdje dođu za dobru cifru s kojom bi jedan samostalni umjetnik mogao živjeti i nekoliko godina. Na momente se ovdje stvarno osjećam kao stranac, a zanimljivo mi je da se u zemljama kao što su Italija, Švedska i Slovenija daje prednost ljudima koji su s ovog teritorija.
Je li tako nastao naslov ‘No win for dance’?
No win for dance je defitinitvno kritika institucija, i kako se dođe do određenih pozicija u institucijama, ne samo ovdje nego i generalno. I ono što kažem u predstavi, ako ja kao Toni Flego nisam pod nekom institucijom, ne znači da sam nevidljiv.
Osim konceptualnog dijela, kakav ti je pristup koreografiji u smislu estetike i pokreta?
Jako je raznoliko što se tiče estetike. Tu ima puno slojeva, što može biti subverzivno i nadrealno, a opet jako intimno. Namjerno sam scene radio tako da svaka boja nešto predstavlja. Zapravo me inspirirala cijela trilogija Kieslowskog, Tri boje, i općenito svi njegovi radovi.
Sam naslov je nastao tako što smo mi prijateljica Afrodita i ja smišljali stajling za jedan događaj koji je bio važan za moju karijeru, ali smo znali da je sve namješteno i da ja tu nagradu neću dobiti. Afrodita je tako predložila da mi na sako sašijemo No win for dance, i odlučio sam se u njemu pojaviti na događaju i dati im to do znanja. Sve je na kraju prošao kako smo i očekivali. Naslov mi je ostao u glavi, i kad sam bio u Varšavi na rezidenciji, odlučio sam se na predstavu. Nakon toga se sve počelo slagati – ples, glazba, poetika, kritika na institucije i sistem u kojem živimo…
U svakom slučaju, uvijek želim eksperimentirati – nisam samo plesač ili koreograf ili performer, i ne želim se ograničavati kategorijama.
Što ti je osim eksternih motivatora, kao što je tema kojom se želiš baviti, najvažnija inspiracija za koreografije?
Otvoreno kažem da mene ples ne inspirira, odnosno ne pronalazim u njemu inspiraciju. Zato gledam jako puno filmova i slušam puno muzike, i zapravo sve moje koreografije nastanu dok se šećem. Hodam, slušam glazbu, i krenu slike – onda se pitam kako to povezati. Važno mi je raditi s dramaturgom da ustanovim koju poruku želim poslati publici, je li čitljivo, ili možda prejako… No kao umjetnik se ne želim bojati iznijeti svoj stav.
Dok predajem studentima, zanimljivo mi je vidjeti i tjerati ih da budu autentični i različiti. Ne želim da me itko od njih kopira. I tu mislim da je ta čarolija suvremenog plesa jer omogućava plesačima da različito izgledaju. Meni je divno vidjeti plesače na pozornici da isto plešu, ali isto tako volim vidjeti raznolikost.
Također, ples je vrlo specifična vrsta umjetnosti koja nam je u neku ruku svima prirodna. Ja se krećem da bih mislio, a kada mislim, tu se pojavljuju svakakve senzacije.
Osim veće slobode u pokretu, koja je još specifičnost suvremenog plesa? Kako bi ga opisao nekome tko s njime nije upoznati?
Iskreno? Ne znam što je suvremeni ples, i ne znam što je koreografija. To je toliko širok pojam.
Koreografija se počne događati na pola puta između koreografa i izvođača, i mslim da koreograf priča svoju viziju s osobom koja je proživjela određene situacije. Također, sviđa mi se što se suvremeni ples bavi raznim tematikama. Na primjer, trenutno živimo u nekom hladnom ratu, i bilo mi je važno da u predstavi No win for dance ostvarim melankoliju, nostalgiju i teror hladnog rata.
Tko ti je sve pomagao u kreativnom procesu?
Dramaturg predstave je Žak Valenta, tako da mi je netko tko me jako dobro poznaje to vanjsko oko koje mi je potrebno. Puno mi je pitanja postavljao, neka su me možda i provocirala, ali mislim da to i je karakteristika izvrsnog dramaturga. Fenomenalno mi je raditi s njime i zato što me nikada nije pokušao mijenjati, uvijek sam imao slobodu da budem ono što jesam.
Puno su mi pomogle i Mara Prpić za dizajn svjetla, Afrodita Lekaj za kostime i Nina Jelić oko dogovora i produkcijskih detalja. Zahvalan sam i Zajednici Talijana i Enei Dessardu koji su mi omogućili prostor izvedbe, kao i tehničaru Flaviju, sve je to tim koji stoji iza predstave.
Hoćeš li se predstavu još negdje izvoditi nakon Rijeke?
To je definitivno predstava koja se može izvoditi i u drugim prostorima. Meni bi bilo zanimljivo to igrati i u muzeju ili u nekom napuštenom prostoru, premda mislim da bi to produkcijski bilo skupo za organizirati, a i izvedba bi bila drugačija od ovog što ćemo vidjeti, ali zašto ne?
A drugi planovi? Imaš li puno neostvarenih vizija, ili se sve to odvija u momentu?
Kažem i pokušavam se toga pridržavati: lijepo je imati viziju, ali moraš se prepustiti da bi se ceste krenule same stvariti. Ne možeš imati kontrolu nad svime, i ponekad kad nešto baš jako želiš, to se ne dogodi. Međutim, imao sam period kad sam se osjećao da se nešto mora dogoditi, i onda sam dobio poziv za projekt u kojem sam sada plesač. Tu ne moram razmišljati o nikakvim budžetima i logistikama, i to mi je sada isto odlično. Ali što će biti dalje – to ćemo vidjeti.
Trenutačno mi je drago što imam divne ljude oko sebe, i sada kroz proces predstave, ali je raditi tako nešto svejedno iscrpljujuće. Zato mi je i teško odgovoriti na pitanje koje su mi postavili ovih dana, a to je pobjeđujem li u plesu. Mislim da je to točno, ali isto tako mislim da moram biti spreman da će opet biti nepobjeđivanja. To je očito taj put umjetnika. Ali, često se kad se najmanje nadaš dogode predivne stvari.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović Tušek
#No win for dance #Toni Flego
