Rođen na današnji dan 1927. godine na Sušaku, Igor Emili ostao je zapamćen kao arhitekt snažne vizije i predanog rada, zaslužan za brojne projekte na širem riječkom području.
Njegov otac Hinko bio je poznati riječki liječnik, a djetinjstvo je Emili proveo upravo na Sušaku, gdje je završio osnovnu školu i realnu gimnaziju. Već kao gimnazijalac, 1941. godine, priključio se Narodnooslobodilačkom pokretu. Godinu kasnije bio je uhićen i proveo je osam mjeseci u zatvoru. Nakon oslobođenja 1943., aktivno se priključio partizanima i ostao u redovima antifašističkog pokreta do kraja rata.
Nakon Drugog svjetskog rata, 1945. godine, nastavio je školovanje u Rijeci. Po završetku gimnazije 1947., upisao je studij arhitekture na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je 1954. godine pod mentorstvom uglednog arhitekta Mladena Kauzlarića, s diplomskim radom koji je obrađivao organizaciju ljetnog kampa kod Malinske na otoku Krku. Rad je izazvao veliko zanimanje i pohvale struke – arhitekt Andrija Mutnjaković pisao je o njemu u časopisu Čovjek i prostor 1955. godine, naglasivši Emilijev pristup regionalizmu u arhitekturi.
Po završetku studija, Emili se 1955. zaposlio u Urbanističkom institutu za Istru i Hrvatsko primorje u Rijeci. Njegov prvi veliki zadatak bio je izrada planova obnove riječkog Starog grada, znatno oštećenog tijekom rata. Tri godine kasnije, 1958., počeo je raditi na obnovi Trsatske gradine, za što je dobio Nagradu grada Rijeke, unatoč činjenici da projekt nije bio do kraja realiziran.
Kroz svoju karijeru izradio je urbanističke planove za brojne gradove i naselja – Krk, Bašku, Malinsku, Omišalj, Senj, Izolu, Umag, Biograd na Moru – a u Rijeci je oblikovao naselja poput Lupisova, Gornje Vežice te Šodića – Kostrene.
Godine 1960. započeo je rad na važnom projektu spomen-područja u Podhumu na Grobničkom polju. Nakon napuštanja Urbanističkog instituta 1962., godinu dana kasnije zapošljava se u riječkom Građevno-projektnom zavodu. Tijekom kratkog razdoblja boravio je i radio u Puli, no ubrzo se vraća u Rijeku. Među prvim projektima u novoj fazi karijere bila je obnova zgrada Konzervatorskog zavoda i Turističkog društva u Starom gradu, kao i interijer Ribljeg restorana u Crikvenici.
Njegov prvi višestambeni objekt na šetalištu XIII. divizije započet je 1964., a dovršen 1972. Slijedili su brojni drugi projekti – zgrada Kraša, uređivanje trgovina na riječkom Korzu, zgrada Gradske uprave na obali te stambeni tornjevi na Podmurvicama (1968. – 1970.). Posebno se ističe njegov najpoznatiji projekt – turističko-hotelski kompleks Uvala Scott, izgrađen između 1966. i 1968., za koji je dobio niz priznanja.
U 1970-ima Emili je realizirao niz značajnih objekata: zgrade Građevno-projektnog zavoda, Jadroagenta, Brodomaterijala, kao i brojne komercijalne i javne prostore. Godine 1972. osniva vlastiti Atelje za arhitekturu i urbanizam “a-051”. Iz tog razdoblja ističu se projekti poput fontane “Spomenik radu”, kavane i robne kuće te fontana na Koblerovom trgu, postavljena 1974. u povodu 150. godišnjice Tvornice papira.
Iako je 1976. godine otišao u mirovinu, Emili nije prestao raditi. Već 1977. dobio je Nagradu “Vladimir Nazor” za arhitekturu za robnu kuću Varteks. Do kraja desetljeća dovršio je projekte zgrada Riadria banke i Privredne banke Zagreb te muzejski prostor u bivšem jezuitskom samostanu na zagrebačkom Gornjem gradu. Godine 1980. postaje suradnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Igor Emili preminuo je 25. listopada 1987. godine. Godinu dana nakon njegove smrti, 1988., posthumno mu je dodijeljena Nagrada grada Rijeke za životno djelo.
#Igor Emili
