Kosovski grad poznat iz pjesme grupe Zabranjeno pušenje, Prizren je u kolovoz ušao kao svjetska prijestolnica dokumentaraca — od 1. do 9. održan je 24. DokuFest, izrastao iz bogate filmske i fotografske kulture Kosova, projekt tima od dvadeset ljudi kojeg predvodi direktorica Linda Llulla Gashi. Proglašenje pobjednika održano je na pozornici pop-up kina Lumi. I to nasuprot amfiteatra osnivača Prizrenske lige, spomenika nastanku suvremene albanske države, malo uoči početka Berlinskog kongresa 1878. godine, čiji je cilj bio smanjenje utjecaja Rusije na Balkanu, čime je Albancima uskraćeno pravo na autonomiju i vlastitu državu.
Među 100 naslova, o nagradi Best Balkan Dox suodlučivao je i Robert Tomić Zuber s rapskog RAFF-a, u jednom od sedam specijaliziranih žirija. Nagrada je dodijeljena redateljici Yasemin Akinci za film “A Strange Colour of Dream”, prepun aluzija na Osmansko carstvo i povijesni atribut “bolesnika s Bospora”. Glavni je junak arhitekt iz Istanbula u mirovini šokiran hajdučijom bespravne gradnje – od perača novaca do graditelja “kula od oraha”. Sasvim u skladu s refulima novinskih izvješća o Turskoj kao prijestolnici tzv. disaster-kapitalizma te ugrozi životnog prostora izloženog bezvlađu zemlje koja Europskoj uniji postavlja uvjete u duhu prosvijećenog trumpizma…
Negdje u kuloarima festivala ostao je dugometražni film “Little, Big, and Far”, austrijsko-američka koprodukcija o bečkom astrologu na životnoj prekretnici, također penzioneru. Karlova supruga fizičarka predaje na sveučilištu u Texasu, a on traži utočište na europskoj periferiji Egejskog mora, što dalje od svjetlosnog zagađenja urbaniteta, spas u mrklome mraku Balkana s kojeg se svemirska tijela vide golim okom… Režiju i produkciju potpisuje Jem Cohen, autor glazbenih spotova benda Butthole Surfers i dokumentarca Fugazi, a Guy Piccioto, frontmen Fugazi koji je svojedobno pjevao viseći s košarkaškog obruča – ulogu glavnog kreativnog savjetnika, kao i suradnika na soundtracku, uz Jessicu Moss, Jima Whitea te Georgea Xylourisa. Izvršnu produkciju potpisuje više filmskih radnika, među kojima nalazimo i legende američkog indieja, Patti Smith i Michaela Stipea… Stoga, i ne čudi da Herr Karl uz glazbeno nasljeđe free-jazz vinila obitelji Coltrane uviđa kako je afroamerička avangarda ‘60-ih s umjetničkim credom poretka u kaosu – definicija kozmologije per se! S reminiscirajućim tonom, film je neka vrsta staračke perspektive pripovjedača “Malog princa”, o čovjeku čiji je posao gledanje u nebo. A da sam film nije prikazan u seriji glazbenih dokumentaraca “Slanted and Enchanted: Music on Film”, među ostvarenjima o bendu Pavement, violinistu Warrenu Ellisu i kumi neofolka, pjevačici Meredith Monk.
Umjetnički su voditelji DokuFesta, fotografi Veton Nurkollari i Samir Karahoda, a producentica festivala Alba Čakali. S njima i Eroll Bilibani, producent je nagrađivane “Snajke: Diary of Expectations” i voditelj DokuLaba, ujedno i online-platforme “Kako upotrijebiti film u srednjoškolskoj nastavi”, predstavili su ukupno 213 filmova, uz bogat popratni program od 9 koncerata na kaštelu iznad grada, među kojima je nastupila ukrajinska ethno-atrakcija Dakha Brakha. Tu je i 8 diskusija, 4 majstorske radionice, a sve se odvijalo u 9 kina i pop-up prostora, uključujući i dječje radionice za korištenje UI u filmskoj produkciji, uz sigurnost na Internetu.
Crvenu liniju ovogodišnjeg festivala provukle su filmske sekvence s Josipom Brozom Titom u čak četiri filma – od kojih i maršalova cameo-uloga u “kratkišu” o Titovom papagaju. Crvenilo festivalskog ćilima s otvorenja veže se uz brand glavnog sponzora, telekomunikacija Ipko, čijom su zaslugom varijacije na festivalsku temu “Endless Greed, Mental Void”, interpolirane vedutama čitavog grada. Taman, jer crvenila iz vijesti s kriznih žarišta u Euroaziji i Gazi ne nedostaje, kao ni na ulicama kad krenu svadbe i automobili razvuku zastave “sokolovke” preko prednje haube. Ili kad moćni brandovi poput Lamborghinija i Ferrarija sa švicarskim registarskim tablicama simbolično zapnu pri usponu na kvartovski rinzol u kasni noćni sahat. Švicarska je jedno od odredišta dijaspore, gdje se održavaju svadbe prije nego li se ponove na Kosovu. A o ponoćnom životu s obrisima onog jutarnjeg – da se i ne govori.
U Prizrenu su se filmovi isprva prikazivali po kafanama, a prvo je kino, Kino Lumbardhi osnovano 1952. godine, nadomak Kamenog mosta rijeke Bistrice, glavne žile kucavice grada. I dok se u susjednoj Albaniji ruše zgrade državne Opere, festival se angažirao oko obnove svojeg starog kina. Naklonost je to kosovskog ministra kulture koji je i sam jedan od bivših DokuFestovih volontera, što dovoljno govori o važnosti i utjecaju festivala.
Ova posvećenost očuvanju kulturne baštine, ujedno je i nit koja se proteže kroz cijelu povijest albanske kulture. Institucionalna prisutnost albanskog naroda u susjednoj Italiji seže još od 1442. godine, kroz prvu stranu bratovštinu u Mletačkoj republici. Scuola di Santa Maria degli Albanesi, bila je važno kulturno i duhovno središte za iseljenike zanatlije mletačkih vazala iz Ulcinja, Škodra, Bara i Dubrovnika, tek devet godina kasnije pao je osnutak one hrvatske – Scuole di San Giorgio degli Schiavoni. Sto godina kasnije one postaju još bitnije, kad Ulcinj preuzima Osmansko carstvo. Na tim je zasadama i kritika Venecije kneza Janka s početka Njegoševog “Gorskog vijenca”, o “našoj braći Hrvatima i Dalmatincima”. Vraćajući se sadašnjosti, jedna od trajnih ostavština festivala svakako je ulica nazvana po legendi jugoslavenskog i europskog filma – Sokak Bekima Fehmiua. Time je zajednica odala počast njegovom utjecaju i značaju u okviru domaćeg blaxploitationa, tzv. “crnog filma”.
Upravo ta low-profile orijentacija festivala pokazala se kao mudra investicija na duge staze. U svijetlu uslijed gubitka iluzija i kraha međudržavne suradnje glazbenika i glazbenica u regiji kroz projekt OneBeat Balkans, ovisan o američkim fondovima, DokuFest je svoju opstojnost osigurao uz podršku telekomunikacijske mreže Ipko, kao i lokalnog građevinskog “majora”. Kosovski su gradovi uostalom, kao i Istanbul, jedno veliko gradilište. Tvrtka G Project, obiteljski je povezana s nekadašnjom volonterkom festivala, što najbolje ilustrira utjecaj DokuFesta na lokalnu zajednicu i njenu podršku. No, taj dinamični razvoj nosi sa sobom snažne promjene u društvu, vođene fenomenom migracije i turizma.
Paradoks je očit: iako je Kosovo otvoreno za turiste i strane radnike koji pune ugostiteljske objekte, sami kosovski državljani suočavaju se s viznim režimom, pa čak i za posjet susjednoj Bosni i Hercegovini. Taj unutarnji razvoj, koji privlači vanjsku pažnju, oštro je suprotstavljen vanjskoj izolaciji građana.
Utjecaj tih promjena je vidljiv posvuda: dok stariji adolescenti rade kao konobari, po kolodvorima kao stringeri ili pipničari često rade malodobna djeca. Ne morate da biste to vidjeli otići do rivijere Halkidikija, grčkog poluotoka s tri prsta. Stariji obrti zadržavaju tradiciju, pa se peći u “qebaptore” lože na kameni ugljen, dok na jelovnicima, za razliku od naših menija lektoriranih po kocu i konopcu, jela s tjesteninom postaju “shpagetti” – iskrivljena slova koja odražavaju susret s novim utjecajima i jezicima.
Svoj utjecaj DokuFest dokazuje prvenstveno kroz edukativne programe i radionice za najmlađe, koje su vodili beogradski animatori Ana Nedeljković i Nikola Majdak. Na taj način festival sadi mladice novog vala kosovske kinematografije, s već 13 ostvarenih generacija filmske škole i stotinjak kratkih filmova. Norika Sefa, svojim je dugometražnim prvijencem “U potrazi za Venerom” osvojila 2021. nagradu žirija na festivalu dokumentarnog filma u Rotterdamu, čiji je ovogodišnji laureat bio Igor Bezinović. U kratkim je Balkan Doxima ove godine pobijedio albanski filmaš Adrian Paci, stacioniran u Milanu, snimivši za talijansku tvornicu aluminija film o njezinoj stogodišnjici, što svjedoči o vitalnosti filmske produkcije u regiji.
No, DokuFest nije jedini pokretač kulturnog života grada. Pod temom “Bilô vremena i struje koje ga oblikuju”, u Prizrenu se od početka srpnja do listopada održava peto bijenale Autostrada s umjetničkim eksponatima i instalacijama u javnom prostoru. Postav kustosice Erzen Škololi smješten je u gradskom centru na lokacijama poput Sahat-kule i hamama Gazi-Mehmed-paše te kuće Efendi Šanija. Spajajući povijesni kontekst na ostatke jugoslavenske infrastrukture s “otiscima” kosovskog rata za neovisnost, bijenale koristi umjetničke instalacije kako bi stvorilo dijalog između prošlosti i sadašnjosti. S radovima lokalnih umjetnika/ca, Blerte Hašani, Brilanta Milazimija i Doruntine Kastrati, i. o., ali i međunarodnih imena, festival potvrđuje da je Prizren grad koji svoju bogatu povijest i specifični identitet koristi kao temelj za stvaranje suvremene, otvorene kulture.
Fotografije: Vid Jeraj
#24. DokuFest #Balkan #Dokufest #Kosovo #Linda Llulla Gashi #Prizren
