Toni Jelenić jedan je od zanimljivijih filmskih autora koji su se proteklih godina pojavili na hrvatskoj sceni. Mladi Riječanin koji studira na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu dio je vala novih filmaša koji svojim radovima obećavaju svjetlu budućnost hrvatskog filma, bilo kroz kratkometražne ili dugometražne filmove koje smo imali prilike vidjeti kroz njih. Iza Jelenića su sada četiri kratkometražna dokumentarca, a povodom premijere njegova zadnjeg filma „Suha Roba“, koji se prošlog tjedna prikazao na Liburnia Film festivalu, razgovarali smo s Tonijem i dobili njegov pogled na filmove koje je snimio, kao i kako gleda svoju buduću karijeru.
Opet si na Liburnia film festivalu, treće izdanje za tebe. Kako je vraćati se na festival i što on znači za tebe?
Svaki put je uzbudljivo. Drago mi je da sam se sad ustalio na domaćem terenu i lijepo je pokazati film publici. Liburnia film festival mi je dala vjetar u leđa i uvijek mi je drago donijeti film ovdje.
Na prva dva izdanja festivala, tvoji filmovi su bili nagrađeni. Koliko ti je važno dobiti nagradu i priznanje za svoje filmove?
Uvijek ti je drago dobiti nagrade i ocjene publike i da ti publika pogura film. Nagrada dobro dođe, ne radim filmove za nagrade, ali kad ih dobiješ, imaš osjećaj da si na pravom putu i to ti znači kao priznanje.
Kako gledaš na svoju filmografiju dosad i sada kada si pred početkom karijere, jesu li tvoji dosadašnji filmovi pokazatelj što želiš raditi dalje?
Sigurno da je prvi film Martin Torpedo odredio moj put kako ću raditi filmove, kako pristupati filmu i protagonistima i kako da sve ima glavu i rep. I tu sam vidio da mogu sam to raditi i da je to nešto što želim raditi dalje. Filmovi koje sam radio na Akademiji su drugačiji, u drugačijim uvjetima, ali su se isto sveli na to da provedem dosta vremena na jednom mjestu i iz toga nešto izvučem, što je isto neki ideal za mene.
Zanima me kako pronalaziš inspiraciju za svoje filmove. Može se reći da su tvoji filmovi fokusirani na jednog protagonista, je li to fokus ispočetka ili inspiracija dolazi iz neke druge ideje?
Nisam pretjerano razmišljao o tome. To je često produkt toga što koristim olakotne okolnosti i kad imam jednog protagonista lakše mi je izvući narativnu liniju. Ali da, uvijek dolazi od mojeg blejanja po gradu i znatiželje. Kada vidim nekoga tko mi je zanimljiv, pristupam ljudima i objasnim im što radim.
Nema tu nekog pravila, vidim nekoga za koga ni ne znam što radi, ali mi je zanimljiv. Npr. Drito (lik iz filma Hrvatska Kuča, op.a.) ima tu baraku za koju znam oduvijek i koju sam uvijek gledao otkad sam bio klinac, htio sam uvijek ući unutra. Na neki način to opravdava i moje voajerske sklonosti, taj dokumentarizam i je izašao iz mojih kurioziteta.
Postoji li još neka druga ideja prije snimanja filma koja ti je bitna i koju želiš prikazati filmom?
Da, volim ganjati estetiku „ružnog“ odnosno romantiziranje ružnog, prikazivanje rubnih karaktera kao normalnih. Pogotovo kad su to ljudi koji su ekonomski ugroženi, a vidiš da su sretni i imaju normalan život, onda to i tebe potakne na razmišljanje. Što mene sprječava da imam normalan život, ako on bez ikakvih uvjeta, koji nas kao danas predodređuju za sreću, živi i može biti sretan? To mi je polazišna točka, gdje iz nečeg ružnog izvučem lijepo. Ta estetika mi je zanimljiva jako, sve prljavo, ruzinavo i volim to povezati kroz prostor.
U filmu „Suha roba“ znao sam sve prije snimanja – znao sam o gospođi i što ona radi i napisao sam scenarij prema intervjuu s njom i prije nego sam došao snimati film. Njen monolog u filmu je ona napisala prije jer je to i bila vježba za hibridni film, između igranog i dokumentarnog. Film na Hreliću snimao sam po nekoliko mjeseci, ne u kontinuitetu, ali to se puno razvlačilo, dok je ovo bilo brže.
Ideja uvijek ima, to nije problem, imam ih uvijek na lageru, riječ je o snimanju i montiranju i onda slanju na festivale. Što se tiče ideja, samo kad otvoriš novine, možeš vidjeti pedeset ideja za dokumentarni film.
„Suha roba“ zaista je poseban film koji samo u devet minuta predočava lika i događaje specifične za mjesto u kojem se nalazimo. Promatramo Nadu, gospođu koja živi na granici Slovenije i Hrvatske u Gorskom kotaru, gdje joj je svakodnevica postala promatrati migrante koji pokušavaju prijeći istu granicu i naći bolji život u Europi. Neki od njih ne završe sretno, a Nada pokušava svojim postupcima, skupljanjem preostale robe u rijeci Kupi te pranjem i sušenjem iste za potrebite migrante koji stižu, pomoći koliko može. Empatija Nade prenosi se kroz kameru kojom promatramo ovu kratku priču, a koja bilježi zapravo veliki problem, ali u malom uzorku, što istovremenu daje intimnost, ali ne oduzima od važnosti filma…
Tvoj novi film ima sličnu „običnu“ protagonisticu, smještenu u Hrvatsku, ali je i prvi od tvojih filmova koji se bavi aktualnim problemom na široj, međunarodnoj razini kao što je migrantska kriza. Zašto baš ta tema?
Bio sam na kolegiju „Svijet oko nas“ Igora Bezinovića i tamo smo morali ići na razna mjesta, kao npr. u domove za nezbrinutu djecu, zatvore, centre za migrante i onda sam ja u centru za migrante pitao ima li neka pozitivna priča. Čim su rekli da postoji gospođa Nada na granici Hrvatske i Slovenije, koja skuplja robu i pere ju te kasnije daje migrantima koji prolaze kraj njene kuće, znao sam da bi to mogao biti film.
To mi je bilo filmično i bez toga da vidim ženu, počevši od reciklaže robe i tako dalje. Puno je bilo faktora tu, no jedna njena jednostavna gesta govori toliko puno. Zapravo te postidi to što ona radi. Penzionerka je s malim primanjima, a to što radi je toliko plemenito i ima neku svrhu, a nitko ne zna za to i bilo mi je jako logično da se o tome nešto snimi.
„Suha roba“ je, usudio bih se reći, nešto vizualno i apstraktnija od tvojih drugih filmova. Što si novoga htio isprobati kao redatelj u kontekstu kako bi htio da film izgleda na kraju?
Na to je dosta utjecao snimatelj Tin Ostašić, on je dosta isprobavao. Eksperimentalniji dijelovi filma i kadrovi s nižim „frame-rateovima“ su sve njegove ideje. On zna i kakve kadrove ja volim, tako da je on utjecao na sve to. Htio sam i ja da film ima više poetski pristup jer se nije radilo o čistoj opservaciji kao kod prethodnih filmova. Htio sam se malo i zaigrati s obzirom na to da je vježba hibridnog filma, pa sam je i poticao na glumu, što je bilo bazirano na intervjuu koji sam odradio s njom.
Koji su tvoji planovi dalje u karijeri što se tiče bavljenja filmom i imaš li u planu nove filmove?
Sad idu prijave za HAVC, imam ideju za dugometražni i kratkometražni film, nešto je prošlo prije, a sad dalje raspisujem prijave. Planovi su što više raditi dalje i snimati autorske priče. Ideja jest da se samo time bavim, ali kako nisam još na toj razini, radim na filmskim setovima i u principu u cijeloj branši radim svakakve poslove, gdje god mogu. Ali da, što više raditi je cilj.
Ostat ćeš u dokumentarnom filmu ili?
Imam scenarij za kratki igrani film i za dječji igrani film, volim igrane filmove i to je bila inicijalna ideja kad sam se počeo baviti filmom. Tek sam kasnije shvatio da mi bolje leži dokumentarni film, da ide brže i da nema nekih granica koje ima igrani film. Mada možeš i igrani film raditi bez budžeta, ali to je teže i sporije, a ja hoću nešto brzo napraviti, jer se brzo ohladim od ideje ako ne snimim nešto. Kod igranih filmova od trenutka ideje do realizacije zna proći i par godina.
Što gledaš u zadnje vrijeme i jesi li pogledao možda neki film koji te inspirirao?
Gledam često policijske kamere na YouTubeu, „true crime“ dokumentarce, onda još i videa o sektama, to me dosta zanima. To me možda inspiriralo jer imam sad jednu ideju vezanu za to, skupljam materijale jer me zanimaju i naši otoci i poganski običaji na njima, nešto u stilu folk horora i „true crime“ žanra kojeg volim.
Da moram izdvojiti općenito film koji me inspirirao u radu, to je film Streetwise (1984.) koji mi je odličan film, jedan od najboljih dokumentaraca za mene i preporučujem svakome da ga pogleda. Radi se o opservacijskom komadu koji je i „tvrda“ priča. Od filmova u zadnje vrijeme, izdvojio bih KIX, mađarski film iz prošle godine koji je dobio puno nagrada i koji mi je bio super.
#dokumentarni film #Liburnia film festival #razgovor #redatelj #Toni Jelenić
