Kostim-skulptura od mekanih oblika, koji ilustrira genitalije, kao stalna tema rada

Razgovor u povodu performansa Fetiš Witch, koji je umjetnica izvela na festivalu Sin Objeto, Performance Køkkenet, Metronomen, Kopenhagen, 27.–28. kolovoza 2025., kustoski koncept Davida Sebastiana Lopeza Restrepa

Imala sam Vas priliku prvi put  vidjeti na Performance Art Salonu u Beogradu prošle godine (2024), gdje ste izveli živu skulpturu Lips. Kako ste došli do sudjelovanja na tom festivalu u Beogradu  i jeste li nastupali u Hrvatskoj? Što vas je posebno privuklo tom sjajnom festivalu performansa u Beogradu? Jednom ste naglasili da uvijek razmišljate može li se Vaša umjetnost uklopiti u određeni festivalski program.

Jako volim Beograd, kao i srpski humor, spontanost i srdačnost. Dvaput sam sudjelovala na festivalima umjetnosti performansa u Beogradu. Godine 2023. nastupila sam u sklopu It Gona Be Hot u Galeriji Ostavinska, na koji sam se prijavila putem otvorenog poziva. U 2024. godini, na Performance Art Salonu, dobila sam poziv organizatora koje sam upoznala godinu ranije. Osim toga, iste godine sudjelovala sam na IMAF festivalu u Novom Sadu,  isto tako putem otvorenog poziva, javnog natječaja. Jako mi se svidio njihov profesionalan, ali ujedno i slobodno izražajan pristup umjetnosti. Okvir srpskih festivala bio je vrlo otvoren – predstavljale su se feminističke, ekološke, političke i rodne teme, kao i pitanja vezana uz sadomazo problematiku. Beogradski performansi govorili su složene priče. Iako volim i konceptualne, minimalističke ili Fluxus pravce, oni se ne uklapaju u moj stil.  Pritom beogradska publika je vrlo emotivna. Lijepo je nastupati kada imate kontakt s gledateljima i kada se oni uključuju u ono što izvodite. U Hrvatskoj nisam nastupala. Od 2009. do 2011. radila sam u Berlinu s kazališnim redateljem Nikšom Eterovićem. Oboje smo bili veliki obožavatelji Joyceovog Uliksa, i na razini apstraktne, nadrealne mistifikacije dobro smo se razumjeli.

U Beogradu ste izveli svoju sjedeću živu skulpturu Lips s plišanim igračkama – dominantnim ustima. Kako ste razvili svoje sjedeće performanse, svoje žive skulpture s plišanim genitalnim igračkama – zmijolikim, faličnim figurama, mekanim vaginama – obilježenima dominantnim crvenim i ružičastim bojama? Ranije ste izvodili hodajuće performanse.

Moji performansi uključuju kostime i tekstilne rekvizite. Na njih utječu feminističke i rodne studije. Bavim se temama vezanim uz genitalije, provociram i razbijam tabue. Fokusiram se na prava žena i pravo na samoodređenje. U performansima utjelovljujem umjetničku figuru – živu skulpturu – i povezujem je s lutkama koje izrađujem. Najčešće koristim ružičastu i crvenu boju. Iako sam u performansima Game i Bride koristila bijelu boju vjenčanice, u performansu Impossible nosila sam crno. Nakon poslijediplomskoga studija scenografije i kostimografije na Akademiji likovnih umjetnosti u Varšavi, počela sam raditi u kazalištu kao scenografkinja. Godine 1984., u suradnji s pantomimskim studijem Kineo u Varšavi, predstavila sam svoj diplomski rad – inscenaciju Joyceovog Uliksa u kazalištu Buffo. Tada sam stvorila deformirano tijelo skulpture od mekanih oblika. Nažalost, mimičari su više voljeli nastupati s mišićima  razodjevenih tijela i rijetko su nosili skulpturalne kostime. Zato sam 1985. u Varšavskoj galeriji Dziekanka Studio osmislila vlastiti umjetnički performans u kojem je grupa prijateljskih plesača improvizirala na temu Uliksa pod mojim vodstvom. Te iste godine performans je bio pozvan na MUKU Multimedia Festival u Kasselu, u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

Na preporuku kustosa i profesora El-Attara počela sam animirati svoje skulpturalne kostime – i to je označilo početak mog puta s umjetničkim performansom. Kostim-skulptura od mekanih oblika, koji ilustrira genitalije, postao je stalna tema mog rada.

Godine 1988. i 1992. nastupila sam u kazalištu Movie u Kasselu. Godine 1992. bila sam pozvana na umjetnički sajam Art Nürnberg 5 u Nürnbergu. Godine 2007. osmislila sam umjetničku figuru Alexandra Fly. Odjevena u haljinu izrađenu od malih oblika nalik vaginama, pojavila sam se nenajavljeno u javnim prostorima, na velikim izložbama poput umjetničkih sajmova i bijenala – u Švicarskoj, Francuskoj, Belgiji, Engleskoj i SAD-u. Reakcije su bile izvrsne, a brojni članci i fotografije u međunarodnom tisku donijeli su mi veliko zadovoljstvo. Godine 2016. bila sam pozvana na Manifestu 11 gdje sam sudjelovala u maratonu performansa u Cabaretu Voltaire u Zürichu. Tamo sam izvela Alexandra Fly Dance, dijeleći kostime s publikom i potičući ih na zajednički ples.

Od 2023. započela sam sa sjedećim performansima zbog upale živca u desnom stopalu, koja je utjecala na moju mogućnost hodanja. Kako bih nastavila s nastupima, morala sam prilagoditi čin sjedećem položaju. Prvi takav performans bio je Game, prikazan u mnogim zemljama – Engleskoj, SAD-u, Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj, Srbiji i Njemačkoj. Sljedeći, Impossible, izvela sam u Srbiji, Švicarskoj, Poljskoj, Njemačkoj, Tajlandu i SAD-u.

U 2025., povodom festivala Women’s World, koji sam sama osnovala, proizvela sam još jedan sjedeći performans – Fetish Witch – koji sam prvo predstavila u Kopenhagenu, a tjedan dana kasnije u Insa Art Centeru u Seulu, Koreja. Šarene zmije koje simboliziraju muške genitalije u nijansama ružičaste, viđene na Kitchen Festivalu u Kopenhagenu, posebno su odabrane boje i rekviziti koje sam izradila za taj performans.

U svojoj biografiji navodite da ste 1988. emigrirali iz Poljske u Zapadnu Njemačku. Kakva je situacija u Poljskoj danas? Primjerice, u Hrvatskoj  danas, među ostalim konzervativnim inisgnijama, imamo „klečavce“ – muškarce koji na glavnim trgovima kleče i mole za žensku čednost. Od 2000. živite i radite u Berlinu. Kakva je tamošnja performerska scena? S kojim umjetnicima, umjetnicama posebno surađujete?

Godine 1988. emigrirala sam iz Poljske u Kassel. Od 2000. živim u Berlinu. Poljsku pamtim iz vremena revolucije povezane s pokretom Solidarnost. Bilo je to vrlo inspirativno razdoblje političkih promjena, i za umjetnike također. U Zapadnoj Njemačkoj u to se vrijeme nije događalo ništa posebno; sve je ostajalo isto. U Kasselu sam postala obožavateljica Documente i gledala sam sva izdanja od 1987. godine. Šteta što se ta velika izložba svjetske umjetnosti održava samo svakih pet godina.

Donekle pratim situaciju u Poljskoj. Mislim da ondje ima manje tolerancije prema umjetnosti koja dovodi u pitanje religijske tabue. Isto tako postoji specifična sjena patnje, mazohizma i misticizma. Postoji veće razumijevanje za samoranjavanje i bol. Između poljske i njemačke performerske umjetnosti postoje velike razlike. Njemački performansi obično su precizniji, konceptualni, ponekad nadrealni, ali nikada apsurdni. Kao što znamo, dadaistički umjetnici morali su pobjeći iz Njemačke. Na moje performanse iz serije Alexandra Fly Walking utjecao je njemački umjetnički duo Eva & Adele. Nadahnula su me njihova nova, dotad nekorištena izražajna sredstva te izravno uključivanje publike.

Od 2007. do 2019. izvodila sam „hodajuće performanse“ odjevena u ružičaste ili crvene kostime ukrašene elementima koji podsjećaju na genitalije. Tim sam radovima podržavala ženska prava i pozivala na uklanjanje društveno-religijskog tabua oko vagine. Godine 2020., zbog pandemijskih ograničenja, završila sam taj projekt.

Berlin je međunarodni grad, vrlo otvoren za eksperimentiranje. Ovdje žive i stvaraju umjetnici iz cijeloga svijeta. Lakše je cijeniti stvaratelje čak i iz najudaljenijih krajeva. Berlin u tome prednjači. Godine 2023. osnovala sam Women’s World Performance Festival u Berlinu. Odlučila sam predstaviti feminističke performanse i rodne teme. Pozvala sam sudionice koje sam upoznala na drugim festivalima, s kojima sam se dobro razumjela. Među njima su bile umjetnice iz Ujedinjenog Kraljevstva, Češke, Italije, Finske, Švicarske, Austrije, Srbije, Poljske, Njemačke, Indije, Grčke, Šri Lanke, Mjanmara, SAD-a – uglavnom gay ili transrodne umjetnice.

Godinama surađujem s Crystal Pussy, poljskom umjetnicom koja živi u Švicarskoj. Obje pripadamo „vaginalnom pokretu“ i istražujemo slične teme u performansu. Divim se organiziranim umjetnicima. Poštujem poljskog performera Krzysztofa Leona Dziemaszkiewicza, koji je živio u Berlinu, ne samo zbog njegovih dinamičnih, beskompromisnih performansa, već i zbog discipline i predanosti umjetnosti. Njegov je rad  samodostatan – kostimi, rekviziti i zvučnici uvijek su sastavni dio izvedbe. Ne treba mu ništa drugo i može nastupati bilo gdje.

Slično impresivan umjetnik s izvrsnom tehnikom i prilagodljivošću je Josef Ka iz Finske. Mnogi su me izvođači oduševili – poput Nade Milošević Ash iz Beograda, Lidije Lidije iz Londona ili Gao Ya iz Kine. Te umjetnice posjeduju vrhunsku tehniku, kreativnost i doista izvrsno izvode svoje radove.

Svoje djelovanje svjesno nastojim držati izvan poljskih i njemačkih utjecaja. Ne želim se snažno poistovjećivati s tim kulturama jer iz iskustva znam da se u njih ne uklapam. Nijemci ne kritiziraju sustav jer su politički korektni. Poljaci, pak, djeluju kroz sliku i kostim, ali ih ograničava religijska cenzura.

Najviše me je oblikovala suradnja s francuskim koreografom Jérômeom Belom tijekom izvedbe Gala u berlinskom kazalištu HAU 1 2016. godine. Predstava se usredotočila na suprotstavljanje težnji ka savršenstvu. Vjerujem da društvo koje u svakom području teži savršenstvu ostaje tek na stupnju poliranja i dotjerivanja. Moj je cilj pobuniti se protiv ukorijenjenih društvenih stereotipa.

Što se tiče vaših mekanih lutki, navodite da su one vaš alter ego. Kada ste  ih oblikovali, a mogle bi se opisati kao dadaistički format, budući da vrlo ozbiljne priče prenosite kroz bajkoviti oblik plišanih genitalnih igračaka? Kako biste opisali svoju živu skulpturu Alexandra Fly, Sjedeća žena s disproporcionalnim figurama?

Nakon što sam završila poslijediplomski studij na Likovnoj akademiji u Berlinu, pitala sam se kako privući raznoliku publiku suvremenoj umjetnosti. Zato sam osmislila umjetničku figuru Alexandra Fly. Inspirirao me moj partner, njemački glazbenik Andro Gynia, koji je tetovažama izazivao reakcije i stalno propitivao mainstream. Godine 2007., tijekom leta iz Berlina u New York, započela sam projekt Alexandra Fly u haljini ukrašenoj elementima koji su podsjećali na vaginu. Hodala sam avionom i razgovarala s putnicima o ženskim pravima.

Kao umjetnička inkarnacija Alexandre Fly, godinama sam sudjelovala u gerilskim akcijama u javnim prostorima. Primarni ciljevi tih ekspedicija često su bili umjetnički sajmovi poput Art Basela, Friezea, Venecijanskog bijenala i Documente u Kasselu. Predstavljala sam se unutar konteksta suvremenih umjetničkih izložbi. Kao pojedinka postala sam svojevrsna atrakcija. Priznajem, mnoge je privlačio moj izgled. Publika je rado ulazila u razgovore i fotografirala se sa mnom. Uživala sam u toj interakciji.

Godine 2016., tijekom retrospektivne izložbe mojih radova u jednoj berlinskoj galeriji, izložila sam lutke odjevene kao Alexandra Fly. Istu sam ideju ponovila u Poznanju u Galeriji Udruge likovnih umjetnika, gdje sam umnožila broj lutaka u kostimima Fly. Te skulpture služile su kao moj statični alter ego. Paralelno se razvijao i koncept žive skulpture zvana Alexandra Fly.

Godine 2008., u galeriji OKK u Berlinu, organizirala sam projekt kojim sam pozvala publiku da odjene kostime. Ta je interakcija omogućila gledateljima da se pretvore u žive skulpture. U Poljskoj, na Performance festivalu Koło Czasu u Centru za suvremenu umjetnost u Toruńu 2014., prvi put sam izvela performans Alexandra Fly Dance. Uključivao je ples u kostimu Fly i poziv gledateljima da sudjeluju u zajedničkoj animaciji. Godine 2016. taj je performans izveden na Manifesti 11 u Cabaretu Voltaire u Zürichu. Kasnije sam ga izvodila i na festivalima u Miamiju, na Cipru, u Open Performance Academy u Rotterdamu, te u Veneciji, Antwerpenu i Češkoj.

Kostimi korišteni u projektu Alexandra Fly Dance bili su nadahnuti ranijim skulpturalnim kostimima iz vremena postavljanja Uliksa. Godine 2019. odmaknula sam se od mekanih skulptura i promijenila ružičastu boju. Stvorila sam performanse poput Domestic Patriarchy i Bride, u kojima sam prosvjedovala protiv patrijarhalnih društvenih struktura. Nakon toga nastali su radovi poput Impossible, temeljen na autobiografskim razmišljanjima o upali živca u desnom stopalu i nemogućnosti nošenja štikli.

Godine 2025. vratila sam se mekanim formama u okviru  performansa Fetish Witch, stvarajući penise od ružičastih najlonki. Ružičasta ušivena lutka bila je rekvizit. U svojim skulpturama i crtežima eksperimentiram s prenaglašenim proporcijama. Ideja kostima-skulpture nadahnuta Uliksom temelji se na predimenzioniranim, umjetnički naglašenim grudima ili genitalijama ušivenima u hlače ili majicu. Kroz te radove želim potaknuti publiku na razmišljanje i propitivanje tabua nametnutih ženama.

Također vjerujem da umjetnici u umjetnosti opsesivno reproduciraju proporcije svojih stvorenih bića. To je sloboda umjetnosti koja slijedi maštu. Prihvaćamo proporcije skulptura Fernanda Botera, Niki de Saint Phalle (Nanas) i divimo se ženskim likovima Alberta Giacomettija. Tražiti strogo pridržavanje grčkog kanona proporcija u suvremenoj umjetnosti značilo bi oblik umjetničkog gušenja.

Kao velika inspiracija Vašeg rada slovi, kako navodite, poljski scenograf, redatelj, dramaturg, teatrolog, slikar i grafičar Józef Szajna. Na koji je način utjecao na Vaš rad?
Također ste spomenuli da cijenite rad Louise Bourgeois, Annette Messager i Yayoi Kusame, a da se divite i mekim skulpturama britanske umjetnice Sarah Lucas.

Józef Szajna bio je značajna figura likovne umjetnosti poslijeratne Poljske. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Krakovu. Stvorio je originalan oblik vizualnog kazališta i eksperimentirao s pokretnim slikama. Likovnu umjetnost doživljavao je emocionalno i osjetilno. Smatrao je da kazališne predstave treba stvarati jedan umjetnik, odgovoran za režiju, kostime, scenografiju i tekst. U Njemačkoj se takav pristup naziva Gesamtkunstwerk, gdje se različite discipline poput glazbe, plesa, slikarstva, kazališta i arhitekture međusobno spajaju. Pojedine umjetnosti unutar cjeline nadopunjuju se, tvoreći skladan doživljaj. Cilj je stvoriti obuhvatno iskustvo koje potiče sva osjetila i pojačava estetske i emocionalne reakcije.

Moji performansi dio su priče o Tellingu. Gradim narative kroz slike, jer je slika za mene najvažnija. Pojedine scene temeljim na kostimima koje sama osmišljavam i izrađujem. Osmišljavam i izvodim vlastite scenarije. To je metoda koju sam naučila iz škole Józefa Szajne. Također se divim umjetnicama poput Louise Bourgeois zbog njezinih antipatrijarhalnih stavova i briljantnih tekstilnih skulptura. Cijenim i Yayoi Kusamu, čiji rad odiše vedrinom, zaigranošću, apstrakcijom i humorom – užitkom, a ne patnjom. Sjajni rad Sarah Lucas kombinira ženske najlonke s cipelama, kao feministička provokacija.

Ističete da je Vaš rad i ekološki: koristite stare, rabljene materijale. Na ulici često skupljate odbačenu ružičastu odjeću.

Često izrađujem rekvizite i skulpturalne kostime za svoje performanse koristeći materijale koje pronađem na ulici. U blizini mog stana u Berlinu ljudi često ostavljaju kartonske kutije s neželjenom odjećom ispred svojih kuća. Ponekad pronađem zanimljive, šarene tkanine pogodne za preradu i ponovno korištenje. Posebno me zanimaju tekstili u ružičastim i crvenim tonovima. Godine 2020. boravila sam na umjetničkoj rezidenciji u Kumasi, u Gani. U tom gradu mnogi krojači postavljaju šivaće strojeve na ulice, gdje rade, kroje i šivaju. Dok sam prolazila pokraj njih, skupljala sam komade materijala ispod stolova, koje im više nisu trebali. Krojačice su bile jako iznenađene da bijela žena iz Europe skuplja otpad.

U jednom ste intervjuu izjavili da ne volite političku umjetnost: „Po mom mišljenju, umjetnik_ica bi trebao znati educirati i zabaviti publiku.“ Ipak, Vaše žive skulpture jesu političke, jer su feminističke. I sami ste rekli: „Moj rad bavi se rušenjem patrijarhalnih struktura.“ Ukratko, Vaša umjetnost govori protiv isključivanja, diskriminacije po dobi, protiv seksizma i patrijarhalne moći u privatnim i javnim odnosima.

Ne sviđa mi se kada politika instrumentalizira umjetnost za svoje vlastite ciljeve. Ne volim umjetnost koja se koristi u propagandi sustava. Nažalost, svaka vlast daje nagrade i potpore koje su usklađene s njezinim programom. Događa se da se financiraju samo umjetnici koji se bave temama koje predloži vlada. Odrasla sam u socijalističkoj Poljskoj. Zato znam pravila političke umjetnosti. Osamdesetih godina u Poljskoj nedostajala mi je politička sloboda. Nisam je pronašla ni u Zapadnoj Njemačkoj. U Berlinu kritičari i žiriji vide političku umjetnost u svakoj izjavi. Primjerice, na filmskom festivalu Berlinale često pobjeđuju osrednji politički filmovi na štetu onih dobrih, umjetnički zanimljivih. Najviše sam voljela dadaistički pokret, kada su umjetnici eksperimentirali s formom, spajali različite umjetničke discipline i tražili nova izražajna sredstva. Moglo se usredotočiti na čistu imaginaciju, koja nije bila određena nikakvim vanjskim smjernicama. Umjetnost ne mora biti opasna; naprotiv, može biti i vedra i duhovita. Moja teza o feminističkoj umjetnosti i rodu, koja kritizira rasnu diskriminaciju i patrijarhalnu moć, poklapa se s programom Europske unije. Ipak, smatram da stvaram socio-moralnu umjetnost, jer rušim tabu vezan uz vaginu i bunim se protiv religija. Ne razumiju sve europske nacije na isti način fenomen feminizma, migracija ili samoodređenja vlastitog spola. Nažalost, i u Europi se još uvijek moramo boriti za ta osnovna ljudska prava. Umjetnici nisu u stanju promijeniti svijet oko nas, ali svojom osjetljivošću mogu potaknuti publiku na razmišljanje.

Osim feminističke slobode zbog čega direktnije ne uključujete i prava životinja? Dobro je poznato da ste velika zaštitnica životinja i da ste u Beogradu spasili prelijepu bijelu „psicu“.

Želja da u svoje performanse unesem teme vezane uz životinje progoni me već godinama. Voljela bih javnosti ispričati o iskorištavanju životinja, mliječnih krava i o onome što se događa u klaonicama. Također sam prikupljala performanse drugih umjetnika, umjetnica posvećene različitim životinjama. Primjerice, ove godine na Performance Festivalu u Płocku u Poljskoj gledala sam izvrsnu izvedbu švicarske umjetnice Dorothee Rust posvećenu magarcima, kao i pjesme o životinjama koje je izvodila poljska performerica Ola Kozioł. Opsesivno se vrtim oko feminizma i roda. Nekako ne mogu drugačije. Postoje umjetnici koji su cijeli svoj opus podredili ženskom portretu, poput Amadea Modiglianija. Moja se umjetnost također stalno kreće u istom krugu. Instinktivno i dalje na razne načine progovaram o ženskim temama.

Privatno sam zaštitnica prava životinja. Zanima me sudbina životinja diljem svijeta. Civilizacija se razvila u pogrešnom smjeru jer je iskorištavanje, zlostavljanje i konzumacija životinja postala nešto normalno. Ljudi životinjama otimaju sve: ne samo život, nego i tijelo, kožu, kosti, dlaku, organe. Koriste radne konje, magarce i slonove do iznemoglosti. Bikove ubijaju radi zabave. Zabavljaju se borbama pijetlova ili pasa. Organizacije za zaštitu i prava životinja nastoje pomoći napuštenim psima i mačkama, zatvoriti tržnice koje prodaju pseće i mačje meso te zaustaviti ubijanje kitova i dupina. One se također bore protiv krivolovaca i sakupljača trofeja poput jelenskih rogova ili tigrovih glava. Nažalost, najprije se mora promijeniti ljudska svijest i navike vezane uz konzumaciju mesa. A znamo da mesna i mliječna industrija ima vrlo snažan lobi povezan s industrijom klaonica.

Ja sam osobno veganka već 12 godina. Do 2020. financijski sam pomagala mnogim organizacijama za zaštitu i prava životinja u Njemačkoj, Poljskoj, Španjolskoj i SAD-u. Godine 2013. u andaluzijskom mjestu Frigiliana udomila sam napuštenu „psicu“. Danas je ona moj najvjerniji prijatelj_ica. Bilo mi je drago promatrati kako se ta seoska španjolska psica privikava na uvjete velikog grada poput Berlina. I nije joj bilo nimalo lako.

Godine 2020. bila sam u Zapadnoj Africi, gdje postoje sajmovi psećeg mesa i gdje je sudbina napuštenih pasa očajna – jednostavno nemaju što jesti. U umjetničkoj rezidenciji u kojoj sam tada boravila bio je jedan mladi, dragi pas koji je služio kao čuvar. Taj nježni pas bio je na lancu i za vrućih dana ležao je u metalnom kavezu. Puštali su ga samo noću, a hranio se ljudskim otpacima. Nažalost, doznala sam da je preživio samo dvije godine u tim uvjetima. Bilo mi je jako žao, ali nisam mu mogla pomoći. U Berlinu nisam pronašla nijednu organizaciju koja bi pomagala psima u Zapadnoj Africi. Danas vlasnici pasa u Njemačkoj ostvaruju karijere i očito se ne osjećaju odgovornima za sudbinu svog ljubimca. Ipak, pas je pas.

Godine 2024. u Beogradu sam spazila prelijepu bijelu kujicu kako trči po pločniku. Prilazila je ljudima, kao da se pretvarala da ima vlasnika. Čak sam i pitala čuvara ispred Ministarstva ekologije za nju, ali sam dobila odgovor da u Beogradu svaki pas ima vlasnika. Isto mi je govorio i voditelj umjetničke rezidencije u Gani. Ja sam je udomila i nazvala Lara.

Vi ste doista nomadska umjetnica, stalno na putovanjima – putovali ste u Belgiju, Kinu, Cipar, Češku, Njemačku, Ganu, Indiju, Italiju, Irsku, Nizozemsku, Norvešku, Poljsku, Srbiju, Španjolsku, Švicarsku, Veliku Britaniju, SAD itd. Putovanje je postalo dio vaše umjetnosti. Zahvaljujući Vama, saznala sam za ovogodišnji Kitchen Festival u Kopenhagenu, gdje ste izveli živu skulpturu Fetish Witch – dadaistički fetiš performans.

Ideja nomadske umjetnice rodila se tijekom stvaranja umjetničkog lika Alexandre Fly. Tada sam, u haljini ukrašenoj elementima nalik vagini, putovala u Englesku, Francusku i Švicarsku s performansom Alexandra Fly Walking ili Gospođa Vagina na umjetničkim sajmovima.

Godine 2016., nakon sudjelovanja na umjetničkom performans-maratonu u Cabaretu Voltaire na Manifesti 11, počela sam dobivati pozive na razne performans-festivale. Također sam se prijavljivala na javne natječaje. Često su moje prijave bile odabrane za festivalske programe. Zato sam mogla izvoditi performanse u raznim europskim zemljama, ali i u SAD-u – u Miamiju te više puta u New Yorku.

Osim toga, 2020. nastupila sam na Kipaf Performance Festivalu u Kolkati, Indija, te boravila u PIAR umjetničkoj rezidenciji u Kumasi, Gana. Godine 2021. sudjelovala sam putem Zooma na festivalu Rewind Art u Džakarti, Indonezija, na Cross Over Festivalu u Singapuru, na Pure Land Festivalu na Tajvanu, na Goa Moving Image Festivalu u Indiji, na Ginseng Festivalu u Delhiju, na Performance Archives Festivalu u Šri Lanki, na festivalu Austral u Argentini te na festivalu Latitudes u Boliviji. Godine 2022. osobno sam sudjelovala na Emome Art Festivalu u Loméu, Togo. U 2023. nastupila sam na Festivalu Art Is Everywhere u Dhaki, u Bangladešu, a 2024. na Rebell Art Action 4 Festivalu u Bangkoku (Tajland). U 2025. pozvana sam u Insa Art Center u Seulu (Koreja). Kao što vidite, moje djelovanje postalo je doista međunarodno.

Gdje ste putovali ove godine i koji su Vam festivali  performansa tematski najbliži?

Ove sam godine ograničila svoja putovanja zbog bolesti. Kao što sam uvodno rekla, imam upalu živca u desnom stopalu i teško se krećem. Zato je 2025. započela „kosturskom edicijom“ feminističkog festivala Women’s World 6, koji sam organizirala u Berlinu. Osobno sam bila samo u SAD-u – u New Yorku – te u Poljskoj, u Poznanju, Płocku i Varšavi, zatim u Kopenhagenu (Danska) i u Seulu (Koreja).

U listopadu sam sudjelovala na Festivalu Always Charming Performance u Parizu. Putem Zooma bila sam prisutna na STHRRE Performance susretu na Šri Lanki, na Reconectar Festivalu u Buenos Airesu (Argentina), i na IMAF Festivalu u Novom Sadu (Srbija). Feministički festival koji se održao na Međunarodni dan žena, 8. ožujka, u Colombu (Šri Lanka) bio mi je najbliži po tematici. Kurirao ga je Janani Cooray, a predstavio je razne aspekte i perspektive ženske stvarnosti, što mi je bilo iznimno zanimljivo. Naravno, festival Women’s World, koji osobno kuriram, u potpunosti predstavlja moje gledište.

U performansu Fetish Witch, koji sam imala prigodu gledati na festivalu Performance Kitchen u Kopenhagenu, naglasili ste fetiš stopala; crvena gumena dokoljenka za jedno stopalo. U jednom ste intervjuu spomenuli da ste 2020. „počeli provoditi Fluxusov slogan: život je umjetnost, a umjetnost je život. Stoga su moja posljednja tri performansa iz 2020. temeljena na osobnim životnim iskustvima.“ Koja životna iskustva danas prelijevate u svoje performanse?

Godine 2020. citirala sam slogan Fluxusa: „Život je umjetnost, a umjetnost je život.“ Fluxus je brisao granice između života i umjetnosti, dopuštajući da svakodnevni događaji postanu umjetnički izrazi. Mnogi međunarodni umjetnici pozivali su se na taj slogan u svom radu. Ja sam se, međutim, odlučila usmjeriti  na vlastite životne probleme u performansima, koji se mogu promatrati i kao globalni problemi žena. Tako sam 2020. u performansu Domestic Patriarchy prikazala svakodnevne patrijarhalne dijaloge između mene i mog partnera. U sljedećem performansu, Bride iz 2021., pojavila sam se kao prisilna mladenka. Na performansu Lips iste godine kritizirala sam plastičnu kirurgiju i opsesiju estetikom. Godine 2023. u performansu Game istaknula sam vlastite fantazije povezane sa zabranjenim željama. Odgovorila sam na patrijarhalnu percepciju visokih potpetica udarajući rekvizite ženske seksualne privlačnosti, poput parfema i cipela s visokom petom. Godine 2024., u performansu Impossible, govorila sam o svom paraliziranom stopalu, jer više nikada neću moći nositi visoke pete, štikle. U performansu Fetish Witch iz 2025., koji ste vidjeli na festivalu  Performance Kitchen u Kopenhagenu, nosila sam crvenu lateks čarapu. Tim simbolom željela sam skrenuti pažnju gledatelja na seksi, a ujedno bolesno stopalo. Teme svojih nastupa crpim iz vlastitih opažanja i životnih iskustava.

Alexandra Hołownia, rođena u Wrześni u Poljskoj, živi i radi u Berlinu. Diplomirala je na Umjetničkom sveučilištu u Poznanju. Završila je poslijediplomski studij na Likovnoj akademiji u Varšavi te na Umjetničkom sveučilištu u Berlinu (Njemačka). Djeluje kao umjetnica performansa i interdisciplinarna konceptualna umjetnica te izvodi akcije u javnom prostoru, dizajnira kostime, skulpture, crteže, videoradove, bavi se  kreativnim pisanjem i drži predavanja. Feministički radovi Alexandre Hołownia pozivaju na društveno-političku toleranciju, prihvaćanje ljudskih prava i slobodu seksualnog samoodređenja.

https://alexandraholowniaperformance.wordpress.com/

http://alexandraflysartproject.com/about.html

https://www.facebook.com/profile.php?id=61554383401363

Izbor performansa:

Museum Friedricianum Kassel Germany 2007, FIAC-Paris France 2010-2013, Frieze Art Fair London UK 2010- 2013, Znaki Czasu Torun Poland 2014, Cabaret Voltair Manifesta 11 Zurich, Switzerland 2016, Venice Art Hause Venice Italy 2016, Nexus Performance Festival, Miami USA 2017, Open Performance Academy Rotterdam Niederlande 2018, Crossings Performance Festival Praque Czech Republic 2018, 2019, GZ Art Fair Basel 2018, Art Basel 2018, All Night Long, Lithrodontas, Cyprus, Exreapool Nijmenden Niederlande 2019, PAB performance festival Bergen Norway 2019, Tammam Atelier Bloombery Festival FiLiA London UK 2019, PerforMia Edge Zone Gallery Miami USA 2019, Kipaf Kolkata India, pIAR Artist Residency Kumasi Ghana 2020, Epiphania Studios Virual Residency Dhaka Bangladesh 2020, Huxxy Duxxy Box Delhi, India 2020,  IMAF  Novi Sad, Serbia 2020, Arts Cabaret Dublin Irland 2020, Rewind Performance Art Festival Jakarta 2020, Crosover Performance Art Festival Singapur 2020, The Jana Performance Art Center Colombo Sirlanka 2021, Performance Køkkenet Copenhagen, Denmarc 2021, Starptelpa Performance Festival Riga, Latvia 2022, Passion for Pride New Delhi, India 2021, Austral International Art Performance Buenos Aires Argentina 2021, Pure Land – Taiwan Performance Art Now Live Tour 6, 2021, Haus der Statistik Berlin, Germany 2021, IMAF Novi Sad, Serbia 2021, Transit Station Voice 3 online performance festival Germany 2021, Runt of the Litter performance evening London, UK 2021,Charcoal Foundation Bongora, India 2021, Rewindart Performance Festival Jakarta 2021, Vision 2020 , Basemant and Bunyan Bedford, UK 2021, Overlapping Kassel 2022, Fringe Performance Art, Bath UK 2022, Echt Jetzt Tuebingen/Stuttgart 2022, Women`s World 1-6, Galerie Pandora Berlin, Germany, Fringe Art Fair Bath UK 2023, Old Trouds Frome, UK 2023, Belgrad Art Salon,Ostavinska Gallery Belgrad, Serbia 2023/24, School of Disobedience Budapest Hungary, Intimacy Leper Live Art Performance, London Hackney UK,  Feministic Art Performance Evening Gallery Hosek Contemporary Berlin, Germany 2023, Nacked Forms Performance Festival Praque Czech Republic,2023, Am Limit Exibitions opening Gallery Gong Ostrava Czech republic 2023, Art Residency Green Gras, Live art Ireland, Milford Hause Ireland, RECONNECT NATUR Performance Festival Buenos Aries, Argentina 2024, Dhaka Live Tour 9, Univesity Dhaka, Bangladesh 2024, Clio Art Fair New York USA 2024, Fridde Art Fair New York USA 2024, Jerzy Piotrowicz Gallery Poznan, Poland 2024, Atelier de Moline Vevey, Open Stage Montreux 2024,  Rebell Live Art Bangkok – Chumseang Nakhon Sawan Tailand,  RECONNEKTAR Art Performance Festival Buenos Aries Argentina 2025, STHRRE Performance Art Meeting Colombo Sri Lanka,  2025, Clio Art Fair New York USA 2025, Lokum Stonewell Poznan Poland 2025, 2025 Performing Festival Opowieści Płock Poland, 2025 Buthonlimet performance meeting Gallery Lotna Warsaw Poland, Kitchen Festival Copenhagen, Denmarc, 2025 Insa Art Center Seoul Korea, 2025 Always Charming Live Art Festival Paris, France

Istaknuta fotografija: Alexandra Hołownia aka Alexandra Fly FIAC 2018,  foto: Antoine Peluguere Kopie