Zvane Črnja (Črnjeni kraj Žminja, 8. listopada 1920. – Zagreb, 26. veljače 1991.) bio je istaknuti hrvatski pjesnik, esejist i povjesničar kulture, povezan s Istrom i Rijekom, gdje je ostvario ključne dijelove svoje javne i intelektualne djelatnosti.
Osnovnu školu započeo je u Žminju pod talijanskim imenom Giovanni Cergna, a završio je u Kukuljanovu nakon što je obitelj 1931. prebjegla u Jugoslaviju. Školovanje nastavlja u Sušaku, gdje završava građansku školu i trgovačku akademiju. Već kao srednjoškolac uključuje se u antifašistički pokret istarskih emigranata te 1939. osniva organizaciju Mlada Istra i uređuje njezin list Sloboda. Godine 1940. upisuje Ekonomsko-komercijalnu visoku školu u Zagrebu, no već 1941. vraća se u Istru kao ilegalac. Nakon rata postaje glavni urednik Glasa Istre u Rijeci, zatim seli u Zagreb, gdje uređuje Vjesnik, Ilustrirani vjesnik i druge publikacije. Diplomirao je na Pravnom fakultetu, uređivao časopise Otkrića i biblioteku »Epohe«, a kao dramaturg surađuje i sa Zagreb-filmom.
Godine 1967. vraća se u Rijeku, gdje uređuje časopis Dometi (1968. – 1972.), a 1969. utemeljuje Čakavski sabor, kojim rukovodi do 1977. Bio je ključna osoba u organizaciji kulturnih i znanstvenih skupova u Istri, poput Pazinskog memorijala, Aleje glagoljaša i Buzetskih dana.
Črnjin književni rad obilježen je snažnim regionalnim identitetom i dijalektalnim izrazom. Njegova poezija, posebno u zbirci Bezak na tovare, pisana žminjskom čakavštinom, nosi obilježja svakodnevice i kulturnog pamćenja. Kao prozni autor i esejist zadržava realistički pristup, dok u djelima poput Kulturne historije Hrvatske daje širok i analitičan pregled nacionalne kulturne baštine. Pisao je i televizijske drame te scenarije s temama iz hrvatske povijesti i umjetnosti. U esejistici je izraženi krležijanac – posljednja mu je knjiga Sukobi oko Krleže, a memoarsko djelo Život u žrvnju dragocjen je dokument njegova doba. Bio je član JAZU i dobitnik nagrada Vladimir Nazor i Mijo Mirković.
Istaknuta fotografija: Čakavski sabor
#NDD #Zvane Črnja
