Svi smo mi latentni utopisti. Melankolija me malo razbudila i nekako bitno odredila moju putanju, ali samo u odnosu na protežnost istine u kojoj boravim, a ona je da moja vlastita utopija nije ni približno dovoljna za spasenje bilo kojeg svijeta osim mojeg vlastitog, no, i to je možda tek potrošena frazeologija. U vlastitom biću težimo ostvariti utopiju, mir, slobodu, ispunjenost, sreću, kreaciju. Ipak, opskurno je od sebe očekivati konstatnu bivanja u blaženstvu, ili u bilo kojem makadamu otisnutih konceptualnih paradigmi od strane priznatih autoriteta koji su govorili, ili, govore kako treba živjeti i što uopće očekivati od života. Život se živi i moram podnositi i doprinositi, svi smo mi u liftu, gore – dole, i svi tražimo neko ispunjenje i poništenje boli, pa kako god, samo na tren, malo zaplešemo, pojedemo slatkiš, pogledamo oko sebe, možda i u sebe, i da, odjednom vrijeme pokuca na vrata, a cvijeće ideala nas poškaklja i smiješeći kaže, da, bilo je divno sanjati. Danas u vremenu od 19.00 do 22.00 sata pozivam vas da izložite svoja stanja u samima sebi. Možete li to! Priznati sebi tko ste! Ja pokušavam i ne ide mi baš, odnosno naiđem na poprilično kvrgavu tvorevinu punu sablasnih istina, i da, opet boli, pa skliznem u pobunu i prezir, malo gnjeva, ono, privučeš metafizičku pozornost na sebe, nahraniš svoju pobunu, patetika te zato zagrli i da ti pogon, a izgubljena ljubav, ode svojim putem, nigdje nema ničega, ništa ne vrijedni, aha, sve je potrošeno, a novi frižideri – spasitelji, puni obećanja, onako, otkotrljali se u rupu bez dna. Svaki čovjek je na neki način utopist jer želi svojim životom ostvariti stanje potpunog blaženstva. Tako je postavljeno u bitak nešto pomalo nemoguće, i možda bi trebalo učiti od malena kako pošteno patnju pretvarati u mudrost, ili, bez proteza moralnih zagristi jabuku i shvatiti, novac, kao i lovac, čekaju svoju istinu i uzemljenje, ali i let u tiražu posjedovanja, novih robovanja i tugovanja. Naravno, to blaženstvo je za nekoga nešto sasvim drugo nego za nekoga drugoga. Mislim da je poželjno da ljudi često u sebi izlažu svoja stanja, jer čovjek je i putujuća galerija, kuća, enciklopedija, trauma. Utopija je zamišljena država u kojoj bi svi živjeli u miru, sreći i blagostanju. A recite mi molim vas, zar ne teže svi prema tome! Uostalom, neki ljudi su teški, a neki lagani, odnosno prilagodljiviji.
Izlagati treba svoja stanja u samome sebi. Danas je najvažnije shvatiti sebe na ispravan način. Shvatiti sebe prije svega znači prihvatiti sebe, a to znači, spoznati sebe, izvan ograničenja institucionalnih proteza, jer, tko smo mi bez kulturoloških proteza i bez svega onoga što je jezikom determinirano, mislima obuhvatljivo i emocijama osmišljeno! Ako i lažemo to znači da smo podešeni prema sebi kao prema oruđu spoznaje.
Svašta, pa naravno da je tako. Ako seks, strast i strah pokreću svijet, ipak je najvažnije je li želudac pun ili prazan. Bilo bi lijepo kada bi svaki dan u dogovoreno vrijeme izložili svoja stanja u samima sebi, onako, sami za sebe, ili, strah je divan i moćan gospodin, a ljubav, da, toliko ispjevan i neshvaćen pojam, sila velebna.
Ali, stanja koja su na neki način poželjna, uvijek su takva da se iz njih može graditi mudrost putem koje je lakše organizirati jednostavniji i plodniji život, ako imamo dovoljno spretnosti, umijeća i sposobnosti, da tu i takvu određenu mudrost pretvorimo u poželjno egzistencijalno polje. Jer, uvijek je na svijetu bilo patnika i sretnika, gubitnika i dobitnika, važna je igra. U toj igri međutim, važno je po mogućnosti, što manje stvarati bol i patnju drugim bićima, iako, to je težak zahtjev, jer osnovni zakoni života u ovozemaljskoj egzistencijalnoj manifestaciji su; ljubav, strah, bol, i sve ostale varijante i varijacije u kojima se isprepliću te sile. Vinjete političke utopije borave u mnogim imaginarnim postulatima svijesti, a u vezi najboljeg mogućeg rješenja egzistencije civilizacijskog sklopa. Taj sklop bi doista mogao biti organiziran u smjeru svjesnog stvaranja harmonije i discpilinirane i dosljedne prakse življenja mira i spokoja, ali, prvo treba krenuti od sebe, stvoriti mir u vlastitom biću i osvijestiti vlastite destruktivne i nasilne sile, preduvjet je to za kolektivno stvaranje poželjnijeg i ispravnijeg društva mira, tišine i radosne kreativne sinteze različitih polarnosti u formu bitka koji bi bio iscjeljujući i koji bi produživao ugodu, užitak i milosnu ljubav, a smanjivao patnju, neugodu, bol i bespotrebnu agoniju vječne borbe i nadmetanja. Možda jednostavno treba promijeniti paradigmu pristupa životu. Sve prvo postoji i postojalo je u nekom metafizičkom eteru univerzalne kozmičke energije, a čovjek je medij koji kanalizira određene poruke i pretvara ih u umjetničke i znanstvene činjenice. Osnovna poanta svakog kreativnog djelovanja je igra i opuštena stvaralačka strujanja. Imaginacija je stanje u kojem je sve dopušteno i u kojem se sve stvara. Sve postoji primarno u imaginaciji, koja provedena kroz neki sustav postaje povijesna činjenica. Egzistencija civilizacijskog sklopa ovisna je o parametrima prilagođavanja i bunta. Sve postoji kako bi se poravnavalo na način što ispravnijeg pozicioniranja kreativnih impulsa, a sama kreativnost nema pravila, ona je uvijek neka pomaknutost u odnosu na normalno funkcioniranje i stvaranje normi. Konvencionalno i standardno strujanje života ovisi o percepciji i konstrukciji značenja.
Politička utopija uvijek postoji kao vinjeta propagande, svaki sistem obećava neko blagostanje i vrhunac nalazi u svojem kontradiktornom praktičnom bezumlju. Istina je da kada sam u poetskom stanju, u stanju poetskog nadahnuća, vizije, radosti i u osjećaju spojenosti sa sveukupnošću, tada sam najbolje izdanje sebe samog u ovom egzistencijalnom iskustvu u kojem trenutačno, jesam, to što jesam, na planeti Zemlji. Kada se Duh i Duša spoje i kada Duh svojom Ljubavlju hrani Dušu, a Duša je i fizičko Tijelo, tada postojim kao Biće bez blokada i bez svih egzistencijalnih teškoća, iako svjestan mnogih ograničenja, upravo unutar egzistencijalnog polja u kojem jesam kao Ljudsko Biće. Na primjer, kao pjesnik mogu biti zaljubljen u svaki oblik postojanja, ali ta zaljubljenost, nema veze sa seksualnom požudom, ili bilo kakvim spolno – seksualnim konotacijama i frekvencijama. Dakle, u pokušaju da živim svoje poetske ideale, super je sjela današnja jutarnja kavica, predivan ljetni dan, sunčano i toplo, sjedio sam i upijao čaroliju Čabra i prihvaćao svetu realnost mentalnih kolorističkih slika i poetskih mogućnosti oblikovanja jezika unutar specifičnih matrica, i da, u tim trenutcima, Čabar je prava živa i djelatna utopija i najveći kapital Čabra su upravo, mir i tišina, tako divna prisutnost bezvremene ljepote. Opet, kako nazvati povijest ratovanja nego sistemom koji sam sebe održava na način da se u njemu stvara određeni kapital koji se bazira na trošenju i zarađivanju, odnosno, ratovi postoje kako bi se osigurala normalna egzistencija, jer ratovanje je normalna stvar. Ali, tako je samo zato jer smo prihvatili kao normalnost i standard takvu konstrukciju zbilje koja svoj izvor i temelj ima u imaginaciji. Možda će do bitnih društvenih promjena doći kada shvatimo da je sve ljudsko, cjelokupna kultura, da je to stvorio čovjek i da ne treba robovati vlastitim proizvodima, duhovnim vrijednostima materijaliziranim u djelatno polje egzistencije, već da svojom slobodnom voljom može i mora naučiti upravljati vlastitim subjektivnim svemirom i svemirom izvan sebe, kroz suradnju, kompromis i komunikaciju koja pospješuje rast, evoluciju, i ljubav u svim njenim aspektima, dakle, može se stvoriti svijet koalicije i pomirbe suprotnosti, u kojem će sklad i sinteza suprotnih sila, stvarati mudrost i kvalitativnu energiju u kojoj će bivanje postati radost, ispunjenje i utjelovljenje poetskih ideala. Naravno, prvo treba krenuti od samoga sebe, jer, doprinijeti miru u svijetu, možemo za početak tako, da stvorimo mir u samome sebi. Ali, svaki oblik djelovanja samo je način prilagođavanja utopijskih strasti i realnih despotskih vladavina koje se manifestiraju u nekom obliku agresije. Sve boravi u imaginarnim postulatima svijesti, odnosno, čovjek je sklon maštarenju. Politička utopija postat će moguća onog trenutka kada se stope u jedinstvenu cjelinu jezik, pojmovi i realna pozicija tijela i njegovih akcija, odnosno, kada neće postojati velika razlika između ideje i materijalne prakse.
Ali, svaki čovjek je drugačiji. Najbolje moguće rješenje vladavine morala je ono koje odgovara većini ljudi. Nema problema, sve se prilagođava nekom mjerilu i maksimi strasti, jer strast je jedna od osnovnih pokretačkih sila svijeta. Postulati svijesti su uvijek dovoljno moćni da mogu usmjeravati razvitak i evoluciju stvaranja, to znači da je svijest uvijek otvorena i garantira emanaciju svega. Nema nečega što ne postoji i sve je garantirano i potrošno, samo se treba snaći u dovoljnoj mjeri i postati slobodan od viška metafizičkog tereta zabluda. Dovoljno je znati da smo latentni utopisti i da uvijek težimo prema boljem uređenju, a da stvarnost oblikuje snove.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #Crtice iz Čabra #cvijeće #Gorski kotar #utopija
