Krležin početak je, kao što to često biva, obilježio i njegov kraj. Imamo takvih primjera i u muzici. Džoni Štulić je primjera radi bio iznimno produktivan, ali je njegov prvi album po mnogima ostao nenadmašan. Slično je bilo i sa počecima Miroslava Krleže koje su obilježile Simfonije, odnosno njegova prozna poezija. Simfonija je bilo pet-šest u nizu, ali one dvije prve zbog kojih se u njega zaljubila supruga Bela su možda i najljepše što je napisao Krleža pjesnik. “Podnevna simfonija”, napisana već 1916. a “Pan” godinu kasnije, bili su i ostali biseri koji se mogu po svemu mjeriti sa Tagorinim najboljim ostvarenjima. U nastavku jedan stih iz simfonije “Pan”:
“O kad bi ti, Bože, znao kako sam grešan u duši,
s prstiju mi kapa mlaz tople nevine krvi.
O, kad bi ti, Bože, znao kako me savjest mrvi,
spalio bi me ognjem da Grijeh me uguši.”
I sve drugo mu je dobro, posebno “Gospoda Glembajevi” koji su po mnogima Himalaja svjetske literature. Baš ovih dana je Miljenko Jergović Krležu nazvao najvećim hrvatskim književnikom svih vremena. Vlakovi što voze kroz pejzaže proze i poezije krase ponajviše Krležini citati. Svi će se složiti i s ocjenom da njegova esejistika bijaše savršena, i naravno uvijek i ponovo treba pomenuti “Balade Petrice Kerempuha” koje su ostale sve do danas misterija. Kritičari ih hvale, ali ih pritom zaobilaze u širokom luku. Vele: “Genijalno ali nerazumljivim jezikom pisano”. Slično onomad govoraše i za slijepog pjesnika Homera. Njegovi suvremenici davaše prednost pjesniku Hesiodu jer je kobajagi Homer opjevao ratove, a Hesiod u svojim stihovima uzdizao “kult rada”. Sa ove vremenske distance bi se moglo ustvrditi da je Homer bio dalekovid a oni oko njega bijahu slijepci. Apropo ove priče jedan od apostola istine sljedeće kaza: “Osjećam se kao neko ko je cijeloga života bio slijep i onda pred smrt iznenada progledo. Strah me je da ću umrijeti ne upotrijebivši svoje oči”. Svi najstrašniji simptomi nepatvorene stvarnosti odražavaju se u lažima dnevne štampe, i baš tu laž dnevne štampe, taj nesrazmjer između tragike onih koji stradaju i novinskog govora, kojim se to stradanje pretvara u dobit izvanrednog izdanja, tu laž, najveću laž takozvanog „junačkog velikog vremena“ treba razotkriti, zapisao je negdje Krleža.
Nije stvar u veličini, kao što to obično biva – pa ni u dubini, nego u težini. Jedna hvale vrijedna tvrdi sljedeće: “Svi mravi planete su tri puta teži od svih ljudi planete. Priznajem, ovome se od mrava nisam nadala”. Uzgred da podsjetim da postoji Krležina knjiga “Mnogopoštovanoj gospodi mravima” koja je prvi put objavljena tek nakon njegove smrti. To ne treba da vas čudi jer mravima smrt jednog čovjeka, ma koliko da velik bijaše, ne znači apsolutno ništa. Kao što već rekoh – poenta je u težini, a ne u veličini. Evo još jednog stiha iz simfonije Pan:
„Daj da ti s krvavog oka skinem luđačku mrenu,
da se prospu svijetla, linije i boje.
Sotonu da čuješ gdje divnu pjesmu poje,
na crvenom ognju gdje cjeliva ženu.
Daj da ti s krvavog oka skinem luđačku mrenu.”
Miroslav Krleža u svome eseju Predgovor podravskim motivima Krste Hegedušića piše: „Ljepote traju vjekovima, i u njima odražava se kroz vjekove ljudsko i zemaljsko u nama i upravo ova tendencija tog ljudskog u nama da se nadživi i potvrdi preko groba, da se opre zakonima nestajanja u vremenu i u smrti, taj nagon koji se opire smrti, to je roditelj svake žive umjetničke zamisli.“ Ta potreba da se preživi vlastita smrt, da se napravi otisak u prostoru i vremenu dovoljno snažan, da može da traje vjekovima nakon stvarne smrti, čovjeka od najranijih vremena do danas nije napustila. Naša planeta Zemlja je čitav naš Svijet i čovjek svoju egzistenciju i sve svoje težnje ostvaruje isključivo unutar ove planete i u jednom uskom radijusu poznatog svemira koji nas okružuje. I ko zna koliko u dubinama svemira postoji planeta u kojima je i danas život zasnovan na životinjskim principima. Kad samo pomislimo koliko je bogat život na našoj maloj planeti, i u koliko se miliona i milijardi oblika on manifestuje, samo granice imaginacije mogu dokučiti u kolikom se broju tih oblika manifestuje život u drugim dijelovima svemira – koji nama, čak i na ovom stadijumu razvoja, nisu poznati. Međutim, čovjekova egzistencija na planeti Zemlji, odnosno pojava umjetnosti i rudimentarnih oblika kulture, dokaz su da u svemiru postoji duh koji teži da nadživi životinjski princip egzistencije živih bića u vasioni, a sama smrt je kulminacija i trijumf tog životinjskog principa, a sve ljudsko u nama, kako piše Krleža, teži da nadživi i prevaziđe taj životinjski princip. Pa tako Krleža piše: „Pračovjek, ljudožder još i kosmat kao gorila, prestao je biti majmunom u altamirskoj diluvijalnoj spilji, zaustavivši vrijeme na stijeni kada je prvi put otisnuo svoju, od ljudske krvi još masnu ruku o kamen svog zvjerskog zaklona.“ Sasvim sigurno su evoluciju ljudske vrste na ovoj zemlji obilježavale velike međe i granice, koje su činile neke velike prekretnice u njegovom razvoju.
Da li je do tih prekretnica čovjek dolazio sam, ili je imao i pomoć nečega što bi se moglo imenovati nadređenom silom u vasioni, odnosno božanstvom, sasvim jasno, ne zna se pouzdano. O tome piše i Krleža: „Kada je čovjek pomislio da je zemlja lopta, nije mu bilo više teško otkriti kontinente. Od Galvanijeve žabe do radio-koncerta razmak je mnogo manji no što to na prvi pogled izgleda, a i Michelangelo nije na sikstinskim zidovima ostavio drugo nego ljudske tragove, kao i onaj Cromagnard, gorila, u altamirskoj špilji svoju krvavu, zvjersku, ljudoždersku ruku.“ Još je Kafka pisao da stvari koje se rode u našoj fantaziji, zapravo mogu postati realnost. Pa je tako i čovjek, kako piše Krleža, najprije pomislio da je zemlja okrugla, a potom se upustio u avanturu otkrivanja kontinenata. A koliko je samo dugo na ovoj planeti Zemlji vladala entropija između različitih rasa, različitih civilizacija koje su egzistirale na različitim kontinentima. Takoreći je tek prije nekoliko stoljeća ta entropija ukinuta. Čovjek je živio prema surovim mehanizmima prirode, bez uvida kako zapravo živi čovjek iz njegovog susjedstva, sa drugog kontinenta, jer nije uopšte ni znao za njegovu egzistenciju. Pa čak i danas, toliko stoljeća nakon uvezivanja i umrežavanja ove planete najmodernijim tehnološki otkrićima, kao što je na primjer Internet ili mobilna telefonija, što nije postojalo čak ni u vrijeme kada je Krleža pisao svoj esej, naša civilizacija je zapravo mašina zasnovanja na ubijanju. O tome piše i Krleža u svom Predgovoru podravskim motivima: „Od religioznog straha pred takozvanim veličanstvom prirode do dekadentne, ateističke slike o svijetu čovjek se giba još uvijek kao strah i trepet životinja slabijih od sebe, i pišući danas lirske pjesme o tihim životinjama, čovjek još uvijek jede ribe, krave, kokoši i razne druge životinje, a ti su animalni motivi još uvijek neobično draga tema našeg suvremenog slikarstva. Od altamirske spilje do svojih poznatih junaštava između Četrnaeste i Osamnaeste (1914-1918) čovjek je još uvijek lovac i ratnik, a umjetnost, koju pronosi kroz ove mračne vjekove, neprekidno je krvavo i žalosno ogledalo bitaka, rasparanih utroba…“ Međutim, upravo je ta težnja da se prevlada životinjski princip, ako ništa kroz umjetnost, jer u stvarnom životu, u uvjetima kakvi vladaju na Zemlji, znamo da taj princip ne može biti prevladan, ali sama ta težnja čovjekova je previše snažna da bi se mogla zanemariti, a ona nam govori da možda u samim mehanizmima ustroja vasione, o kojima mi i dan danas tako malo znamo, postoje elementi postojanja koji su oličeni u našim najboljim umjetničkim dometima, ili pak najrazvijenim religioznim domišljanjima o postojanju drugih svjetova, o postojanju sila u svemiru koje daleko nadmašuju naše – i koje uspostavljaju istinske mehanizme ustroja vasione.
O svemu tome mi zapravo i dan danas ne znamo ništa, i pored toga što čovjek lansira sonde na udaljene komete, ili što u švicarskim Alpama konstrurira akselerator kojim bi se objasnila tajna postanka vasione. Mi ne samo da ne možemo da objasnimo tajnu postanka vasione, već ne možemo ni da upoznamo tajnu rođenja naše planete Zemlje, a čak ne znamo ništa niti o tom mračnom vremenu rađanja ljudske civilizacije, jer sve na osnovu čega možemo graditi naša saznanja zasniva se na nekim ostacima iz tih vremena koje pronalaze razni arheolozi, a najbolje svjedočanstvo vremena do kojeg je čovjek došao je zapravo umjetnost, i to je jedini čovjekov način da nadvlada svoju smrtnost, o čemu, također, piše i Miroslav Krleža: „Leprša naša jedna misao kao vrabac nad ruševinama piramida i sredozemnomorskih građevina, i ta suviše ljudska misao koja se javlja u čovjeku nad tuđim grobovima, taj strah da i nas čekaju grobovi, ta slika o jalovoj prolaznosti subjekta u protjecanju vremena jedan je od glavnih inspiracija umjetnosti i nepresušno vrelo ljepote vjekovima.“
Krleža nas je napustio pred Novogodišnje praznike 29. 12. 1981. ali je mit o Krleži ostao da živi, i živjet će sve dok bude svijeta i vijeka…
U nastavku jedna “Sarajevska priča”:
„Jedna od većih čovjekovih zabluda, ona je da naprosto možeš okrenuti glavu. Da je bolje šutjeti i ništa ne kazati, da je ludost nešto pokušati promijeniti. Posebno ovdje kod nas. Nešto stvoriti. Napraviti. Pokrenuti. Da to mogu samo lunatici. Ali nekad, nekad ludost ima smisla. Nekad je veća ludost ne pokušati. Jer svaki potez kista, svaka priča i svaka nota, svaka lopta i svaka afera, koliko god djelovali maleno i nevažno, mijenjaju stvari. Razotkrivaju i afirmiraju, potiču i avansiraju. Kap po kap, korak po korak, guraju nas naprijed. I zato, ludost nekad itekako ima smisla. Nekad se moraš odlučiti za što jesi. I za što nisi. Što možeš suportirati i čemu se moraš suprotstaviti. Nekad ne možeš okrenuti glavu. Nekad je nužno odabrati stranu“…RADE ŠERBEDŽIJA
Zapadno Sarajevo u fokusu
TRNOVIT JE PUT OD IDEJE DO REALIZACIJE. UPRKOS TOME, GRADNJA ZAPADNOG SARAJEVA HVATA ZALET. ZAŠTO – PA ZATO ŠTO SE U SUŠTINI RADI O BORBI ZA OČUVANJE SADAŠNJEG (NEKADAŠNJEG) MULTI-KULTI SARAJEVA OD KOJEG OVISI BUDUĆNOST ZAJEDNIČKE NAM DRŽAVE…
Dakle, u pitanju je strateški projekat od kojeg ovisi opstanak BiH pa bi bilo jako dobro da ideju o gradnji “zapadnog Sarajeva” podupre Predsjedništvo BiH i Vijeće ministara. Evo primjera radi oko gradnje nove zgrade Centralne banke ima mnogo problema sa papirima, zašto je onda (kad je to već tako) ne bi sagradili u trouglu Lepenica-Kiseljak-Kreševo, odnosno u centru budućeg zapadnog Sarajeva. Državni Sud i Tužilaštvo takođe treba dislocirati iz nekadašnje kasarne Viktor Bubanj u zapadno Sarajevo. Nije li sramota da pravosudne institucije dijele pravdu iz nekadašnjeg logora za sarajevske Srbe? Dakle, i uvom slučaju ne bi trebalo voditi velike polemike – jedino razumno i svima prihvatljivo rješenje je gradnja nove zgrade u zapadnom Sarajevu. Predsjedniku Komšiću bi se futuristička ideja o većinski hrvatskom zapadnom Sarajevu trebala dopasti jer je njegova familija koliko mi je poznato iz Kiseljaka. On bi čak mogao biti, ako se smijem tako izraziti, “Kum” ovog cijelog projekta – čovjek je već 4 mandata član Predsjedništva BiH, zašto ne bi bio Kum? Idejni tvorac ovog grandioznog poduhvata je, kao što je svima poznato sarajevski Valter, a ko bi drugi. Evo za početak bi od državnih vlasti i ovo što pomenuh u uvodu bilo dovoljno ukoliko bi nas htjeli podržati. Nadam se da među političarima u Vijeću ministara ima vizionara koji će shvatiti i razumjeti koliko je važna ideja o gradnji zapadnog Sarajeva.
Pitanje ubrzane gradnje zračne luke u zapadnom Sarajevu je od krucijalne važnosti. Evo primjera radi Zukan Helez . taj “poluretardirani” ministar (koristim njegov vokabular) baca državni novac kao da ga je na putu našao umjesto da ga investira u gradnju, ajde da tako kažemo, vojnog-civilnog aerodroma u zapadnom Sarajevu. Ono “poluretardirani” je naravno aluzija na njegove kritiziranje Željane Zovko i napisano je u šaljivom tonu.
Na žalost Zukan još uvijek nije našao za shodno da evropskoj parlamentarki uputi izvinjenje, što je uistinu zabrinjavajuće. Bez uvijanja se mora kazati: Zukan Helez “svađalica” se već jednom mora transformirati u Zukana Heleza “stratega”.
Još nešto moram napomenuti, a jako je važno:
U potrazi smo za vrsnim arhitektom za planiranje i projektiranje grandiozne bogomolje na centralnom trgu zapadnog Sarajeva. Taj objekat će biti jedan od najvažnijih simbola grada u kojem će svoj dom pronaći katolici, pravoslavci, muslimani, i Jevreji. Svaka od ovih pobrojanih religija će imati svoj zaseban ulaz i prostor u bogomolji što će predstavljati simbol zajedništva. Centralni trg če prema početnim zamislima i projekcijama nositi ime književnika Ivana Lovrenovića. Još nisu obavljeni nikakvi konkretni razgovori ali vjerujem da oko imena Trga neće biti nikakvih smetnji. U planu je i gradnja stadiona Josip Katalinski Škija ili Ivica Osim Švabo.
Kad smo već kod nogometa, zašto se državni stadion o kome se govori ne bi gradio u zapadnom Sarajevu? To bi za sve zainteresirane bilo najbolje rješenje. Zenica jeste gostoljubiva, ali su iskren da budem malo dosadili. Ne mora baš uvijek Zenica biti domaćin.
Vraćamo se velikoj i sjajnoj ideji o gradnji Zapadnog Sarajeva: Josip Pejaković, naš bosanski “grande Senjor”, takođe nije zaboravljen – uskoro počinje gradnja kazališta koje će krasiti njegovo ime. Možda nije fino ovo što ću vam sada kazati, ali eto moram. Upitajmo se gospodo svi zajedno, zašto neko čiji su roditelji Danka I Ante iz Travnika ne bi trebao imati nikakve veze sa Hrvatima. Ne diram ja u bosanstvo velikog glumca samo podsjećam da je Josip isto kao i njegovi roditelji kršten u katoličkoj crkvi. Ako današnjem bosanstvu smeta jedna takva činjenica, onda to više nije moje bosanstvo.
Za sada toliko o gradnji Zapadnog Sarajeva.
Istaknuta fotografija: Miroslav Krleža
#Miroslav Krleža #Pisma iz Sarajeva
