Pedeset godina jedne publikacije u nekim drugim geografijama bila bi pristojna obljetnica uz zlatne satove za časne starine, s kanapeima, ponekim govorom i obaveznim “Gdje su sada svi ti ljudi?” i (užas!) “Nekad je bilo stoput bolje”. U Rijeci, međutim, takve stvari nikada nisu bile tako posložene. Ovdje i obljetnice imaju karakter. Zato Val nije samo brojka, nego agregatno stanje: prstohvat nostalgije, puno buke, malo prkosa i dosta onog osjećaja da si dio nečega što ne možeš baš do kraja objasniti, ali znaš da postoji – kao bura koja ti poremeti frizuru i planove vožnje Autotrolejom, ali ti nekako i pročisti misli. Okej, Val je već 35 godina manje-više upokojen, ali prije tri i pol mjeseca prisjetili smo se da je prije pet desetljeća startao prvi omladinski list u Hrvatskoj.
Val je nastao u vremenu kada su stvari bile kudikamo sporije, ali ne nužno jednostavnije. Među mojom boomerskom generacijom postoji opasna tendencija da prošlost zamišljamo kao neku vrstu tople kupke. Ma nije bila. Bila je puna ograničenja, nepisanih i napisanih pravila, pa i vrlo pisanih zabrana. Znam iz prve ruke. Upravo zato je Val u konačnici ispao više od magazina. Bio je alat, ponekad i oružje, a često i improvizirani kompas za generacije koje su pokušavale shvatiti gdje su i kamo bi mogle ići, a da pritom ne izgube sebe. Sve to u zajednici općina Rijeka.
Tekstovi su po defaultu bili neujednačeni, kao i grafika. Ali sve to nije bilo važno. Važno je bilo da se osjeti energija. U svakom tekstu koji je pokušavao biti pametniji nego što jest, u svakoj kolumni koja je bila hrabrija nego što je možda trebala biti, u svakom intervjuu koji je više sličio na razgovor u kafiću nego na formalni novinarski format. Ovo zadnje kao i danas.
Rijeka je bila grad koji nije mogao dobiti neku čvrstu definiciju od bilo koga tko ima zrno soli u glavi. Val je bio njezin razmetni sin. U Rijeci su se sudarali punk koncerti i filozofske rasprave, nogometne tribine i poetski zapisi, svakodnevne frustracije i velike teme koje su često bile veće od samih autora. I to je bilo u redu. Jer nitko nije očekivao savršenstvo, s obzirom na to da ga nije ni mogao zamisliti. Očekivala se autentičnost.
Danas je to proskribirana linkedinška riječ koja funkcionira kao marketinški alat, nešto što se deklarira i brendira. U Valovo vrijeme ona je bila i imperativ i nuspojava. Pisalo se i fotografiralo jer se moralo, jer je nešto žuljalo, jer je postojala potreba da se artikulira ono što se osjeća, a ne nalazi mjesto drugdje. Val je bio to mjesto, barem meni, u mojim srednjoškolskim i studentskim danima. Nije bio savršen, ali je bio stvaran.
Val nije nudio gotove odgovore. Često nije nudio nikakve odgovore. Ali je postavljao pitanja. Ponekad pogrešna, ponekad nespretna, ali uvijek iskrena. I to je bilo dovoljno da pokrene nešto. Da natjera čitatelja da sudjeluje. Čitatelji nisu bili samo konzumenti, nego su bili potencijalni autori, kritičari, urednici u vlastitim glavama. Granica između redakcije i publike, osobito one stasale u rock-miljeu, bila je tanka, gotovo simbolična. I upravo je u toj tankoj liniji ležala snaga magazina. On nije bio zatvoreni sustav, nego otvoreni proces.
Danas, kada pokušavamo zamisliti takav magazin među mladima od 15 do 30 godina, dolazimo do prve prepreke: vrijeme. Ne kronološko, nego perceptivno. Val je zahtijevao koncentraciju, kontekst, spremnost da se uđe u tekst koji sigurno nije klikabilan. Današnji medijski okoliš, katkad i ološ, funkcionira po principu brzine i fragmentacije. Ako nešto ne privuče pažnju u prve tri sekunde, postoji velika šansa da nikada neće. Val je neprestano tražio koncentraciju da se uđe u tekstove.
Druga prepreka je algoritam. U Valovo vrijeme jedini algoritam bili smo mi, zujavi urednici sa slabim honorarima i jakim mišljenjem. Danas sadržaj filtriraju sustavi koji optimiziraju angažman, a ne nužno kvalitetu ili dubinu. To znači da sadržaj koji izaziva brzu reakciju ima prednost nad sadržajem koji traži promišljanje. Val je bio sve samo ne brz – tâ, cijela frka je nastala zbog kolumne Pressing pok. Giancarla Kravara koji je oštro osudio imperijalističke intencije srpske vlasti na Kosovu krajem osamdesetih, da bi iredenta izazvala oružani incident između lektoriranja i tiskanja broja. Pa smo morali ubiti cijeli arak s tom kolumnom. Bio je spor, uvijek tvrdoglav i često potpuno neusklađen s idejama izdavača, riječke omladinske organizacije.
Val danas funkcionira kao simbol, pet godina nakon objavljivanja monografije Edija Jurkovića Kad je život bio novi val, istoimene grupe na Facebooku, nekoliko revival evenata u posljednjih par godina, kao i dva novoobjavljena broja koja su publicirana u sklopu Jutarnjeg lista. Val nije relikt, nego podsjetnik. Podsjetnik da bi bilo moguće imati medij koji nije samo refleksija tržišta, nego i njegov izazov, možda i utopija. Da je ipak moguće pisati bez stalne potrebe za validacijom u obliku lajkova, dijeljenja i komentara koji često više govore o algoritmu nego o sadržaju.
Rijeka je grad koji voli svoje simbole, ali ih ne tretira nježno. Oni su tu da se koriste, da se propituju, da se često i ironiziraju. Val nije iznimka. On je dio urbane mitologije, ali i konkretno iskustvo generacija koje su kroz njega prošle. I to iskustvo nije bilo uvijek ugodno. Nije bilo ugodno sjesti na optuženičku klupu i biti svjestan da nije nemoguće da uskoro završiš u Via Romi, samo zato jer slobodno misliš.
Zašto danas takav magazin ne bi mogao postojati? Tko bi to čitao?! No možda bi preciznije bilo reći: ne bi mogao postojati na isti način. Jer uvjeti su se promijenili. Ekonomija medija je drugačija, pažnja je drugačija, tehnologija je drugačija. Ali potreba za prostorom u kojem se može misliti, pisati, raspravljati nije nestala. Samo se transformirala.
Sigurno bi današnji Val bio digitalan (mmm, da, stvorili smo mi i web-stranicu prije pet godina, pa smo je zapustili…), fragmentiran, imao bi podcast, newsletter i profile na svim mogućim mrežama. Borio bi se s istim problemima kao i svi drugi – kako zadržati pažnju, kako financirati rad, kako ostati relevantan. Ali pitanje je bi li uspio zadržati ono najvažnije: osjećaj zajedničkog prostora. I ono bitno: mi smo napravili ta dva retro broja, a današnji Val trebali bi stvarati naši unuci i praunuci. Ako misle da digitalni medij danas ima smisla. ArtKvart pokazuje da itekako ima.
Val nije bio samo skup tekstova. Bio je prostor u kojem se moglo pogriješiti i naučiti nešto iz te greške. U kojem se moglo pisati i gluposti i rasti s njima. Ukratko, bio je živ. I možda je upravo to ono što danas najviše nedostaje. Ne sadržaj, jer njega ima više nego ikada. Nedostaje životnost, da ne napišem longevity. Nedostaje osjećaj da iza teksta stoji osoba, sa svim svojim kontradikcijama, nesigurnostima i pokušajima. Prirodna inteligencija. Val je to imao.
Pedeset godina kasnije i 35 godina nakon njegova umirovljenja, Val i dalje ostaje referenca. Kada netko kaže Val, ne misli samo na omladinski list. Misli na određeni način razmišljanja, na određeni odnos prema gradu, prema kulturi, prema sebi. I to je možda najveće postignuće koje jedan medij može imati.
Istaknuta fotografija naslovnica prvog broja Vala
#Bojan Mušćet #prvi omladinski list u Hrvatskoj #Rijeka #Val
