Filozofski teatar bio je pravo osvježenje na riječkoj kazališnoj sceni. Kad je nakon nekoliko uspješnih sezona u Zagrebu krenula suradnja s HNK Zajc, obradovala je sve ljubitelje te vrste susreta, dovodeći svjetsku misao praktički u dnevni boravak. Šteta je što nastavak nije uslijedio i ove godine.
Adania Shibli, gošća Filozofskog teatra, te dosad jedine riječke sezone, iznimno je zanimljiva i kao gost i kao spisateljica čije štivo je itekako dobrodošlo upravo u ovim opakim i prijetvornim vremenima.
Čitati Shibli znači nastojati bolje shvatiti ono što se događa danas, ako je to uopće moguće, a njezin roman Minor Detail, Sporedan detalj, svakako je poželjno imati i u vlastitoj biblioteci kako bi ga se moglo nanovo proučavati i kako bi se, analizirajući fusnote i zemljovide, pokušalo razumjeti uzroke strašne zbilje kojoj svjedočimo ovih godina. Impresivna je to i zastrašujuća slika jednog trajno nemirnog prostora.
U romanu mlada žena, Palestinka iz Ramale, pokušava otkriti više o događaju koji je ostao zabilježen tek kao sporedan detalj, a zbio se upravo na njen rođendan. Ljeti 1949. godine, palestinsku beduinsku djevojku silovali su i ubili izraelski vojnici. Nakon što iz izraelskih novina dozna za zločin, potpuno obuzeta činjenicom da se dogodio točno dvadeset pet godina prije njezina rođenja (što ona sama smatra još jednim sporednim detaljem), pripovjedačica odluči doprijeti do priče žrtve i na taj joj način vratiti dostojanstvo i izraziti poštovanje.
Pokušavajući doznati više o incidentu vodi nas, nastojeći razmrsiti priču, kroz zapravo nerazmrsivu mrežu područja gdje nam otkriva jednako tako nerazmrsive palestinsko-izraelske odnose.
Da bi došla do mjesta mučnog događaja opisanog u prvom dijelu, prolazi mnoge granične punktove, a čitatelj se s njom kreće zemljovidima, starim i novim. Pritom, u traganju za motivom zločina prolazimo i kroz, na nebrojenim mjestima prekidane zone, u koje jedni mogu, a drugi ne, kroz premreženo područje, izrezbareno povijesnim okolnostima. Tako, ako nismo znali, doznajemo da neke putovnice smiju u jednu zonu, neke kroz dvije, tek rijetke kroz tri. Da su neka sela izbrisana s novih i ostala samo na starim palestinskim kartama. Čitamo nazive mjesta i gradova na izraelskom, na arapskom, na engleskom, susrećemo pojmove došljaci i starosjedioci, nova naselja, nestala naselja. Doznajemo o surovom životu pod okupacijom i svim nedaćama koje okupaciju prate.
Strah i zebnja su trajni suputnici te mlade žene koja pokušava doznati drugu stranu priče. Da bi dospjela na sva mjesta koja bi joj mogla u toj nakani pomoći, kreće se ne koristeći vlastitu nego posuđenu osobnu, jer kako otprilike kaže – svi smo mi slični, a oni na kontrolnom punktu i ne gledaju ako ne upere cijev i jedva čekaju da prođemo.
Prosječan čitatelj osjeti nelagodu i kad postane svjestan vlastitog skučenog znanja o tom vremenu i prostoru, sve do posljednjih godina kad su vijesti iz tog dijela svijeta preplavile ekrane. No i one se mnogima čine “daleko” od naše udobne stvarnosti.
To traganje za mjestom zločina drugi je dio romana, koji je ne samo zbog polazišta protagonista, nego i stilom i pristupom potpuno različit od prvoga.
Dva su to stila i dvije perspektive. I dok u drugom pripovjedačica pišući u prvom licu pokušava doprijeti do istine, u prvom dijelu opisan je događaj sam, ali promatrački, postrance.
Pratimo protagoniste, one koji su došli nakon izraelsko-egipatskog rata i svakoga, čak i beduine doživljavali kao napadača na granicu (novu granicu).
Fascinantne vizure pustinje isprepletene su s brutalnošću opisanog događaja, pa se u prvi mah kao najveća prijetnja čine životinje iz pijeska u pustinji užarenoj suncem. No od gotovo idiličnog krajobraza – brežuljci, dine, palme, sjene, deve, beduini, lavež psa – ubrzo stižemo do zločina, do „sporednog detalja“. Svjedočimo užasu u ljepoti: jer- pustinja koja sama po sebi kao fenomen fascinira i djeluje umirujuće nespojiva je s brutalnim događajem koji je opisan.
Radnje i razmišljanja vojnika i časnika, sve je primjereno ambijentu i odiše nekakvom mučnom usporenošću čak gotovo neshvatljivom rezigniranošću , a takvo lijeno nizanje slika ne daje ni naslutiti incident koji će uslijediti.
Odmjerenim zadivljujućim stilom, bez sentimentaliziranja, bez ogorčenosti Shibli analizira događaj, sporedan, jer pišući kao da stvara odmak od sebe same pokušavajući dohvatiti razloge, uzroke, istinu.
Autorica je itekako zaslužila nagradu LiBeraturpreis koju je trebala primiti na Frankfurtskom sajmu 2023., a koja joj je uskraćena, što su njemački PEN kao i mnoge svjetske organizacije i pisci s razlogom i hrabro osudili. Ostalo su svjetonazori, (ne)razumijevanje svijeta i omalovažavanje srži umjetnosti. Nagrada obično pomaže vidljivosti, no ovaj puta upravo je uskraćivanje stavilo Sporedan detalj na zasluženo vidljivo mjesto.
Neki kritičari naglašavaju jednostranost prikazivanja, izoliranost slučaja, no antiratna je snaga dati glasisamo jednoj žrtvi, bezimenoj beduinki jednako kao i Hind Rajab (glas koji nas je paralizirao),jednako kao i svakoj od desetaka tisuća drugih žrtava u Gazi i svakom od više nego tisuću ubijenih Izraelaca u terorističkom napadu ujesen dvadeset i treće.
Na pitanje „Kokoš ili jaje?“ rijetko se u povijesnim previranjima nudio sasvim jasan odgovor, no upravo zato je danas kao i jučer potreban glas Adanije Shibli koji nas tjera da dublje promislimo zašto i kako se događaju stvari koje neprestano gledamo i da posežući za svim dostupnim izvorima, pokušamo shvatiti zbivanja i uzroke apsurdnih sukoba.
Neki smo bili potaknuti na čitanje njenog romana upravo zahvaljujući razgovoru u Filozofskom teatru, pa se nadamo da će se projekt nastaviti i da će takav pokušaj približavanja umjetnosti i filozofije običnom gledatelju nadvladati svaki razlog zbog kojeg je suradnja stala.
Istaknuta fotografija: Adania Shibli, Fondation Jan Michalski – Wiktoria-Bosc
#Adania Shibli #Sporedan detalj
