Hrvatska se u 19. stoljeću razvijala u državnopravnom okviru koji joj je nametnula Dualna Austro-Ugarska Monarhija.
Podunavska carevina bila je prvenstveno patrijarhalna i tradicionalistička država u kojoj se zakon striktno poštovao, a većinsko slavensko stanovništvo tek se u drugoj polovici 19. stoljeća počelo snažnije politički organizirati, izuzevši Čehe koji su u borbu za nacionalna i druga prava krenuli ranije. Hrvatska, kao tada većinski agrarna zemlja s tek manjim udjelom u industrijskom razvoju, u tim događajima i previranjima zaostaje u iskazivanju svojih prava. Tako je bilo i s traženjem ženskih prava.
Prva je o tim problemima progovorila učiteljica Marija Jambrišak. Godine 1871., na Prvoj općoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini u Zagrebu, bila je prva žena koja je tražila jednake uvjete rada i jednake plaće. Uz nju se istaknula i Marija Fabković koja se na istoj skupštini zalagala za ravnopravan položaj žena, kako u školstvu, tako i u drugim sferama privatnog i javnog života. Njihovi zahtjevi ispunjeni su 1874. godine reformom školstva, odnosno Školskim zakonom bana Ivana Mažuranića. Tim je zakonom žensko učiteljsko osoblje izjednačeno s muškim kolegama u svim pravima, pa tako i u pravu na jednaku plaću.
Iako je obrazovanje bilo obavezno, djevojčicama i dječacima pristupalo se na različit način. Zakonom o uređenju gradskih općina iz 1881. godine žene dobivaju pravo glasa, ali pod uvjetom da uz njih bude osoba koja već ima stečeno biračko pravo. No, riječ je tu bila o ograničenom komunalnom pravu glasa. Takva je praksa u to vrijeme bila relativno uobičajena jer su zastupnici isticali kako su mnoge žene vlasnice nekretnina, obrta i trgovina te plaćaju visoke poreze, pa stoga imaju pravo glasa. Taj je zakon bio na snazi četrnaest godina, nakon čega je, nažalost, povučen.
Khuenova vladavina u Hrvatskoj, kada je riječ o položaju žena, stavlja poseban naglasak na njihovu ulogu u društvu. I on dijeli patrijarhalni model u kojem je ženi namijenjena uloga majke i kućanice, osobe koja podiže moral snažnih muškaraca i odgaja domoljubne sinove. Njegovim je zakonom o položaju učiteljica njihov status ponovno pogoršan. Smatralo se da udanoj ženi ne pristoji to zvanje, odnosno da se udajom samostalno odrekla učiteljskog položaja.
Uoči i tijekom Prvog svjetskog rata Stjepan Radić zalagao se za to da hrvatske žene steknu obrazovanje. Smatrao je da će društvo patiti od nedostatka muške radne snage zbog odlaska muškaraca na bojišnicu te da će žene morati preuzeti mnoge poslove, uključujući i one tradicionalno muške. Bio je autor članka o emancipaciji žene te se zalagao za ženu kao racionalnu, slobodnu individuu čiji će rad biti prepoznat kao pozitivna, a ne ponižavajuća kategorija. Radić je ujedno bio prvi koji je u Hrvatskom saboru tražio pravo glasa i za žene.
U razdoblju Kraljevine Jugoslavije sve se snažnije čuje glas i jedne žene – Marije Jurić Zagorke. U svojim tekstovima o ženama u početku se potpisivala kao M. Jurica Zagorski, vješto manipulirajući javnošću kako bi se stekao dojam da je riječ o novinaru muškarcu. Godine 1925. Zagorka pokreće prvi časopis namijenjen ženama, „Ženski list“, a ostala je zapamćena kao prva hrvatska novinarka.
Dana 11. kolovoza 1945. žene su ostvarile pravo glasa na izborima. No, prema riječima povjesničarke Andree Feldman, „u kontekstu totalitarnog režima to pravo nije imalo stvarnu političku težinu. Iako se ravnopravnost načelno zagovarala, u praksi su žene i dalje rijetko dolazile do vrha političke moći. Od 101 delegata na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ samo su dvije bile žene“.
Demokratskim promjenama 1990. godine i donošenjem Ustava Republike Hrvatske ponovno je potvrđena ravnopravnost spolova i zabrana diskriminacije, odnosno jednaka prava za žene i muškarce. Osim političkih prava, ženama je još 1952. godine omogućena i legalna mogućnost prekida trudnoće uredbom o postupku za dopušteni prekid trudnoće, a taj je zakon u narednim godinama dodatno nadopunjavan.
Iako se može činiti da je borba za prava žena tim dokumentima završena, to je daleko od istine. Povijest ženskih prava, prema profesorici Feldman, nije dovršeno poglavlje, nego živi rukopis koji se i dalje dopisuje svaki put kada neka žena odluči ne pristati na manje nego što zaslužuje.
Istaknuta fotografija Marije Jurić Zagorke Zagorka.net
#Marija Jambrišak #Marija Jurić Zagorka #Stjepan Radić
