SPLIT CONNECTION
Jugoslavija (SFRJ) je mrtva kao država još od 1992., ali i dan-danas se nekima priviđa kao prijeteća avet. Umrla je krvavom i bolnom bez univerzalnopravnog sljednika, iako je Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) – čitaj: Srbija + Crna – pretendirala to biti od svog osnutka 1992. do okončanja 2003. No, Jugoslavija je i dalje živa kao kulturno-umjetnička matrica, štoviše, kao mater koja je porodila noge talentirane sinove i kćeri, čija djela će živjeti vjekova (ako mi dozvolite ovu patetičnu pretjeranost). U svakom slučaju, ona su itekako nadživjela svoju matičnu državu pa će i maćehe koje su je zamijenile. I to gotovo na svim kreativnim poljima; od književnosti do filma, od arhitekture do dizajna, od slikarstva do konceptuale. Neka imena koja je Jugoslavija porodila i obilno nadojila su, u međuvremenu, postala i svjetska, neka europska, a neka su korifeji umjetnosti u regiji. Nećemo ih poimence navoditi da ne bismo uvrijedili vašu opću kulturu sumnjom u nju.
Ovih dana u Splitu dvije velike izložbe dizajna „made in Yu“ svjedoče o potentnosti autora koji su tada djelovali na tom polju (a neki djeluju i danas). Prva je „Eccentricity – design of the off-centre“ koja predstavlja mnoge od najoriginalnijih radova preko stotinu dizajnera iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i Bosne i Hercegovine, od 1960. do sadašnjih dana. Glavni kustos je Marko Golub, s ko-kustosima Slavimirom Stojanovićem, Bojanom Hadžihalilović, Vanesom Prodanović i Tanjom Radež. Druga je retrospektiva Milana Vulpea (1918 – 1990), postavljena u Galeriji umjetnina. Obje se prelijevaju obiljem kvalitete u kvantitete preko rubova prostora koji su ih ugostili i traže višekratno gledanje (kao što dobro vino koje je dugo odležalo u podrumu zahtijeva lagano ispijanje u odmjerenim gutljajima), kako ne bi došlo do pijanstva prezasićenih očiju.
Ingeniozni jugoslavenski dizajn
Te su izložbe svojevrsni vremeplovi, naročito Vulpeova, koji nas odvoze u vrijeme kada je cvjetalo stotinu dizajnerskih cvjetova (da citiramo Mao Ce Tunga). Jest, retrospektiva Milana Vulpea podsjeća na raskošni herbarij u kojemu možete pronaći rijetke kvalitetne primjerke dizajna filmskih plakata iz vremena kada su se u Jugoslaviji prikazivali sovjetski filmovi (npr. „Zakletva“, a riječ je o onoj Staljinovoj na Lenjinovom grobu), vizualnog identiteta pakovanja poznatih industrijskih proizvoda (npr. praška za pranje rublja „YETI“ i „nila“), korica raznih knjiga (od beletristike do znanstvenih djela), a najšire poznati Vulpeovi radovi – za tvornicu boja „Chromos“ – neki su od prvih domaćih primjera dizajna korporativnog identiteta (valja im pridodati i one za „Plivu“ i „TOZ“).
Nekada smo odrastali u tom vizualnom okruženju kojeg je Vulpe dizajnirao, a da ga nismo ni primjećivali, a kamoli cijenili; uzimali smo ga (kao i većinu stvari) zdravo za gotovo ili smo bili prekritični prema svemu što je imalo socijalistički štih u formi i sadržaju, uspoređujući ga, gladnim očima, sa zavodljivim reklamnim slikama sa Zapada. Tek sada, s tolikim vremenskim odmakom, otkrivamo i sagledavamo vrijednosti vizualnog nasljeđa, a često i prvi put čujemo za neka velika imena iz tog doba, raskošnih opusa koji se na nepripremljene predznanjem obrušavaju poput otrežnjavajućeg vodopada. Tješim se da je u njemu neka moja kap, barem kapljica.
Dojam preobilja tj. viška vizualne vrijednosti još je jači na izložbi „Eccentricity“, u MKC-u, koja zauzima sav njegov prostor na dva kata, poput vojske koja je zauzela teritorij i postavila svoj tabor s mnogobrojnim šatorima i zastavama nad njima. Ne znaš koju bi impresivnu zastavu prije istaknuo, da li onu od „Mladine“ (čije su naslovnice ekstrakt kritičke lucidnosti, ironije i dizajnerske promišljenosti), da li onu od (također slovenskog) „Objektiva“, da li naslovnice „Time“-a od Mirka Ilića, da li Bućanove plakate za splitski HNK, da li… To je nevjerojatno talentirana i moćna dizajnerska reprezentacija koja bi svakako bila jedna od favorita na svjetskom prvenstvu u dizajnu, da takvo postoji. I onda postanem bolno svjestan u kakvom se osiromašenom vizualnom okruženju nalazim već par decenija, a nekada sam listao tu „Mladinu“, kupovao i čitao „Pop – expresse“, imao u svojoj kolekciji i „Arkzine“, nastojao je obogatiti plakatima iz Sarajeva…
Nekomu će ovaj tekst izgledati kao plahta natopljena suzama jugo-nostalgije. Ako tu ima neke nostalgije, onda je to nostalgija za raznolikijim vizualnim pejzažom, za hrabrim i duhovitim dizajnerskim provokacijama, za političkom nekorektnošću u vizualnom i tekstualnom izričaju, za originalnošću koja se ne boji sebe, za dinamikom različitih podražaja za oči i uši… Naprosto žalim za iskrenjima raznolikih umjetničkih inteligencija koje su međusobno interferirale, obogaćujući poticajnim impulsima kulturno polje u kojem sam plivao kao riba u vodi. A sada se uglavnom osjećam kao riba na suhom, uhvaćena u mreži algoritmova i šarenoj uniformnosti proizvoda umjetne inteligencije. Kao što ljubavniku nedostaje dodir s kožom ljubavnice, tako i meni nedostaje dodir s papirom koji mi donosi slike i riječi pred oči širom otvorene. A sve mi se čini da je današnja inklinacija imati oči širom zatvorene…
Genijalni engleski film
„Zaljubljene žene“ Kena Russella je jedan od filmova koji je na mene najviše djelovao kada sam bio mlađahan filmofil (čitaj trajno, još od djetinjstva, trajno pasionirani gutač filmova), a najviše me potresao „Stanar“ Romana Polanskog (stvarno me izbacio iz cipela). Gledajući Russellov film na prvi pogled sam se filmski zaljubio u Glendu Jackson, koja igra jednu od dvije glavne ženske uloge. I ta je ljubav ostala trajna (već samo njeno ime mi je privlačno). Kada je prestala s filmskom karijerom, počela je profesionalno se baviti politikom, kao članica Laburističke stranke, a mislim da je – kao zastupnica jednog londonskog okruga – bila neko vrijeme i u parlamentu. Siromašnog porijekla, ali vrlo nadarena i radišna, stekla je najprije ugled kao kazališna glumica, a „Zaljubljene žene“ su je proslavile. Njen dugogodišnji politički i društveni angažman činio ju je (osim izgleda i inteligencije kojom je zračila) posve atipičnom filmskom pojavom pa se ne možemo sjetiti ni jednog medijskog skandala vezanog uz njeno ime. Takve žene se ne zaboravljaju, makar ih samo jednom vidjeli.
Njen partner u filmu je bio Oliver Reed i glumili su par rođenih ljubavnika: on okončava samoubojstvom smrzavanjem u snijegu (koje garantira, kako kažu, najljepše predsmrtne snove), a ona nastavlja živjeti kao slobodoumna umjetnica kiparica (u kombinaciji s jednim njemačkim slikarom homoseksualcem koji bi da svu ljubav koju ljudi traže i žive za jedno „inteligentno prijateljstvo“). Reed mi je također postao simpatičan na prvo gledanje, ali na drugačiji način: nju bih oženio, a s njim bi pio i zabavljao se po pubovima. On sam je to tako rado i često radio sa svojim kompanjonima da je oporučno ostavio želju da ga pokopaju tijela okrenutog prema omiljenom pubu. Priznajem: tada sam romantizirao takva ekscentrička i autodestruktivna ponašanja, ali danas se više prepoznajem u njegovon prijatelju Alenu Batesu koji u tom filmu ipak se ženi i tako ostaje na životu, uz toplu suprugu, kamin i dobru knjigu iako mu samo to nije dovoljno jer u njemu i dalje tinja potreba za čistim muškim prijateljstvom.
„Zaljubljene žene“ su snimljene po istoimenom romanu D. H. Lawrencea i smatraju se najboljom filmskom adaptacijom nekog književnog djela ikada. Malo je filmova koji su snažnu književnost prenijele u medij pokretnih slika, a najsvježiji primjer neuspjeha u tom poslu je „Stranac“ Francois Ozona, koji je toliko slabašan i oraznjikav film koliko mu je fotografija ispeglana, a lice glavnog glumca idealno za naslovnicu nekog modnog magazina. Russellov film je prikazan u sklopu potprograma kinoteke Zlatna vrata „Sociologija i film“, kojeg ovu godinu sjajno, jednom mjesečno, vodi sociolog Mirko Petri. Prije svake projekcije publici predstavi (u trajanju od jednog školskog sata) socijalno-klasni kontekst društva kojeg radnja filma uprizoruje, ilustrirajući svoje raskošno izlaganje puno eruditskog znanja raznim vizualnim materijalima na slajdovima, tako da iz kina izlazimo ne samo filmski nego i sociološko-kulturološki obogaćeni. Hvala ti, Mirko! Da nisi izabrao „Zaljubljene žene“ ne bi mi se ispunila želja da barem jop jednom vidim Glendino lice na velikom ekranu.
