For the green

Bez utjelovljenog i praktičnog razumijevanja činjenice da smo neraskidivo povezani sa svim drugim oblicima života na planetu i da ne možemo preživjeti bez tih bezbrojnih različitih drugih nastavit ćemo donositi odluke koje upravo sada ugrožavaju naše živote i planet.[1] Susan Griffin

Upravo ta utjelovljenost obilježava umjetničku praksu multimedijalne umjetnice Kristine Pongrac, praksu koja je uronjena u prirodu i sva najtankoćutnija prožimanja svih bića, koja doživljava svijet kao više-nego-ljudski-svijet i pritom je apsolutno svjesna koliko smo se kao društvo odmaknuli od takvog poimanja života. Njeni radovi sadrže elemente održivih i ekoloških (i ekofeminističkih) umjetničkih praksi koje upozoravaju na političke aspekte odnosa prema prirodi, kritiziraju postojeće neuspješne i nepravedne sustave, kroz širok spektar socijalnih, ekonomskih i etičkih premisa prizivaju mogućnosti koegzistencije i reciprociteta prirode i čovjeka. Njezina je praksa istovremeno snažna i glasna, svakako angažirana i aktivistička (baš kao da je poslušala Angelu Davis da mijenja stvari koje ne može prihvatiti, a ne da prihvati stvari koje ne može promijeniti), ali i nježna, empatična i okrenuta kolektivizmu i solidarnosti. Ne brinući toliko o estetici i završnom produktu, Kristina intuitivno i odvažno reagira na stvari koje su u određenim kontekstima i situacijama problematične, dok s druge strane, ukazuje na moguća rješenja koja su bliskija prirodi, poštivanju svakog živog bića, djelovanju koje ne narušava ovaj savršeni sustav prirode i svemira, već se na njega nadovezuje, sljubljuje, pulsira s njim. Svijet bez hijerarhije. Tu se svakako treba podsjetiti riječi Ynestre King, ekofeminističke teoretičarke, koja kaže da je „život na Zemlji međupovezana mreža, ne hijerarhija. Ne postoji prirodna hijerarhija, ljudska hijerarhija je projicirana na prirodu i zatim upotrijebljena da opravda društvenu dominaciju.“[2] 

U biografiji autorice stoji da njeni radovi nastaju autorefleksivnom metodom, aproprijacijom i upcyclingom i da im je glavna okosnica suodnos čovjeka, prirode i kulture kojem često pristupa kritički i interdisciplinarno. Sve je to dobro vidljivo i na izložbi For The Green koja je svojevrsni pregled autoričinog djelovanja u posljednjih deset godina i koja na jedan dokumentarni, arhivistički način prezentira radove koji su inače izvođeni u najrazličitijim medijima: intervencije u prostoru, performansi, hepeninzi, monotipije, instalacije, ambijenti. S obzirom da cijela njezina praksa počiva na temeljima održivosti, i u pripremanju ove izložbe koristila se istim metodama te nije upotrebljavala dodatne materijale za ponovno izvođenje pojedinih radova, već minimalistički pristup putem foto i video dokumentacije, uz poneke originale manjih formata. Ovi radovi također proširuju definiciju umjetničkog polja kroz ispreplitanje etike i umjetnosti, a svakog od nas upućuju na to da obratimo pažnju na svijet oko sebe i da upijemo dio energije koja je bila prisutna točno u tom trenutku izvođenja, točno na mjestu izvođenja, ali koja je uvijek ovdje oko nas. Veliki dio prikazanih radova počiva na energiji ljudi koji su se zajedno s autoricom nalazili u tom trenutku na tom mjestu, kao i na energiji koju autorica unosi u okoliš svojom gestom. Da bismo pobliže upoznali sve njene strategije i načine, kao i problematike kojima se bavi, posvetit ću se svakom od radova zasebno i opisati njihove posebnosti, ali i zajedničke linije. 

„Bili mi toga svjesni ili ne, prevladavajući stav prema prirodi na kojemu se temelji naše obrazovanje, kontradiktoran je stanju svijesti koje je kod mnogih od nas prevladavalo kad smo bili djeca; kad smo stabla i životinje, pa čak i kamenje, smatrali svojim prijateljima“.[3] Na tom tragu su i radovi Kristine Pongrac Red rock(et)s i Life of marginals, no istovremeno ih obilježava i snažna poruka, izvođenje akcije u suradnji s drugim ljudima, bilježenje fotografijom. 

Red rock(et)s instalacija je iz 2022. godine koja je ovdje predstavljena fotodokumentacijom. Na otoku Rabu, na Frugi, na poljima punim kamenja kojima slobodno šeću ovce, autorica je s pomoću dobrovoljaca iz cijelog svijeta oslikala crvenom bojom zatečeno kamenje te tako unijela novu energiju zajedništva u krajolik, ali i upozorila na tragove koje čovjek svakodnevno ostavlja, a koji trajno uništavaju zemlju. Simboliku crvene boje ne treba posebno pojašnjavati: unošenjem vlastite energije i vibracije ona mijenja i vibraciju mjesta, a to ostaje zauvijek upisano. Pomalo šamanski pristup direktnog mijenjanja energije na jednom malom prostoru uz pomoć ljudi predivan je dokaz koliko umjetnost može činiti, a ponavljanje rastera tog polja, poput mantre ili molitve, čini snagu tog čina još većom. Utječemo li na naš neposredni okoliš, činimo puno, kao da nam govori ovaj rad.

Ambijentalna instalacija/javna akcija iz 2022. Life of the marginals bavi se problemom gnijezda koje vrane grade u urbanim područjima. Smanjenje broja vrana, ili njihovo prisilno preseljenje, u Koprivnici se izvodilo tako da su se grane drveća rezale što potpuno remeti prirodni tijek gniježđenja ovih ptica, a samim time i opustošuje zelenilo u gradu. Ornitolozi i biolozi zalažu se za neke humanije načine, a autorica je ovdje (uspješno) skrenula pozornost na ovaj problem, i to uz pomoć sugrađana. Ovdje ne mogu a da se ne prisjetim sjajnog dokumentarca Gorana Devića Uvozne vrane koji govori o pokušajima građana da protjeraju vrane iz Siska, a koji zapravo iznosi van puno dublje probleme: od odnosa čovjeka prema prirodi generalno, nacionalizma (koje je porijeklo vrana?) pa sve do pogleda na bilo koga tko je drugi i na kome ispoljavamo naše frustracije. Ovim je radom autorica dala glas nekome tko ga nema, a akcija je završila s pozitivnim rezultatima, napuštanjem te kontraproduktivne i agresivne metode. 

Pitanjima ekologije, zaštite rijeke Drave i direktnih posljedica izgradnje hidroelektrana bavi se u radovima Undo – Delete – Retry i Remont Drave i Podravine. Undo – Delete – Retry je intervencija zabilježena videom i fotografijama izvedena 2017. godine. U blizini HE Dubrava Hrvatske elektroprivrede (Međimurska županija, Općina Sveta Marija) tijekom gradnje akumulacijskog jezera i sustava postrojenja uz obalu su bačeni veliki betonski blokovi, a cijeli taj zahvat izgradnje uništio je okoliš i uzrokovao nestajanje močvarnih staništa rijetkih vrsta životinja, isušivanje bunara i zemljišta. Autorica na tim betonskim blokovima iscrtava crvenog bojom znak x ukazujući simbolički na rane koje je taj nasilni čin nanio prirodi. Takvi znakovi upućuju prolaznike na devastaciju područja koje, između ostalog, štiti i UNESCO (prekogranični rezervat biosfere Mura-Drava-Dunav), a svojim jednostavnim vizualnim jezikom govore o tome koliko su izgradnje hidroelektrana neekonomične i neekološke prakse. Ovim radom autorica direktno p(r)oziva konkretne ljude i strukture te ponovno balansira na razmeđi javne akcije, prosvjeda i intervencije. 

Remont rijeke Drave i Podravine serija je intervencija, redizajna i javnih razgovora koje je autorica organizirala i izvela 2018./2019. godine. Sve su te akcije održane tijekom kampanje Dosta je! protiv uvođenja uvjeta za izgradnju novih hidroelektrana Molve I i Molve II na zaštićenoj rijeci Dravi. Ponovno veoma konkretno i izravno, reagirajući na postojeći problem i intervenirajući na nositelje identiteta Podravine i rijeke Drave (grbovi gradova i sela, slikarstvo i kiparstvo naivne umjetnosti, fotografije, suvremene javne skulpture) te uključujući širu zajednicu u razgovore o problematici, Kristina ne pristaje biti nijemi promatrač, već kroz umjetnost pokušava utjecati na svijet oko sebe. Signalnom građevinskom trakom kojom obljepljuje navedene simbole ovog kraja, upozorava na agresivnost i razmjere promjena koje bi se mogle dogoditi izgradnjom hidroelektrana. Sama autorica navodi: „Intervencijom na sadržaj simbola i protagonista vrijednosti lokalne sredine želi se upozoriti na mogući gubitak samih tih vrijednosti, ali i identiteta lokaliteta i njegovog stanovništva te time potaknuti prepoznavanje zapostavljenih vrijednosti i pozitivnu promjenu kako kod pojedinaca tako i u lokalnoj politici i razvoju.“

Problematikom ekologije i otpada, kao i mogućnostima recikliranja, različitih oblika održivih praksi u umjetnosti kao i korištenjem smeća za instalacije i performanse, bavi se u radovima Planet deponija i Unije 2012. Planet deponija instalacija je iz 2017. godine, ovdje na izložbi predstavljena putem dokumentarne fotografije. Ogromna privremena instalacija od 150 autoguma bila je smještena na Trgu međimurske prirode u Križovcu na mjestu planiranog dječjeg igrališta, a gume su prikupljene na divljim deponijima koje pronalazimo na rubovima šuma, ovdje konkretnije, na zaštićenom području Regionalnog parka Mura-Drava (s područja sela Peklenica kod Murskog Središća). Autorica navodi da se „odbačeni umjetno stvoreni predmeti i materijali ne razgrađuju ili im je potrebno čak do 1000 godina te ostaju kao nasljedstvo postindustrijskog društva.“Fascinantna su mjesta ti divlji deponiji: ljudi odnose smeće što dalje od svojih očiju, odbacuju ga u prirodu kao da su time išta riješili i zatim se vraćaju u svoje domove ne misleći više o tome. Ili da još bude apsurdnije, odlaze u tu istu prirodu na relaksaciju, odmor, ribolov, romantične šetnje. Kristina vraća to smeće na sam trg, ravno pred poglede ljudi i suočava ih s nečim što žele sakriti. Instalacija poprima oblik planeta, baš kao što Zemlja postaje planet smeća. Unije 2012 je performans iz 2012. godine nastao na ekoumjetničkoj rezidenciji na otoku Unije, a ovdje je prezentiran printevima, grafikama i videom. Od plastičnih boca recikliranih iz kampa autorica s kolegicom Petrom Pletikos izrađuje funkcionalni splav. Videom je zabilježen pokušaj umjetnica da otplove na splavi s ovog, naoko idiličnog, od civilizacije udaljenog, otoka. Uz splav, u otpadne medicinske boce sakupljene s obale autorica ubacuje pronađene djeliće otočke prirode (zmijsku kožu, školjke, biljke), kao i grafičke otiske. Ovaj je rad važan prilog praksama koje se bave temom zagađenja Jadrana plastikom i ostalim otpadom. 

Na opasnosti, ali u urbanom  prostoru, upozorava rad Lonely danger iz 2023. godine. Intervencija, ovdje predstavljena fotodokumentacijom, bavi se opasnošću prijelaza preko pruge u Karlovcu, gradu na četiri rijeke. Indirektno, priča je to o odnosu grada, ljudi i rijeke, njihovom korištenju za tranzit, industriju, trgovinu, ali i izgradnji hidroelektrana i ostalim metodama invazivnim za rijeke. Autorica u pripremi za rad istražuje povijest Kupe, njene mlinove i industriju, ali i promet robe koji je kroz povijest polako preuzela željeznica. Značaj Kupe kao rijeke kojom se vrši(o) transport nagnao je autoricu da koristi plovnu signalizaciju kao osnovni vizualni jezik ove intervencije. Šetnja i foto istraživanje gradom dalo joj je uvid u infrastrukturu obrane od poplava, koje su bile česti problem, a kao posebno problematičan punkt, istaknuo se pješački prijelaz preko pruge gdje je signalizacija o opasnosti od dolaska vlaka u potpunosti izostavljena, što često rezultira fatalnim ishodom. Autorica na toj lokaciji intervenira aplikacijom horizontalnih pruga na stepenice i crnim balonima na sam prijelaz, dok je naziv Usamljena opasnost preuzet od službenog naziva crveno-crne oznake opasnosti u vodi. Autorica u opisu rada piše: „Instalacija govori o rijeci čije su osnovne karakteristike i snaga ignorirane te o životu koji je prekinut prometom modernog doba. Korištena boja izrađena je prema prilagođenoj recepturi za izradu tzv. Švedske boje, sačinjene od brašna, domaćeg mlijeka, vode iz rijeke Kupe i pigmenta. Korištenje brašna također je podsjetilo na nekad glavnu robu koja se prevozila rijekom. Instalacija završava performansom pranja alata i izlijevanja preostale ekološke boje u rijeku Kupu čime se naglašava njen nezaustavljiv tok, a glavnim se sastojkom boje, brašnom, prihranio riblji fond rijeke.“ Ovim se radom još jednom posvetila konkretnom aktualnom problemu, ovaj puta u urbanom okolišu, te, uz davanje hommagea životu na rijeci i njenoj povijesti, upozorila na opasnosti i potaknula promjenu u gradu. 

Odnosom prirode i čovjeka, prirodnog i tehnološkog, dominacijom nad prirodom te tehnološkim otpadom autorica se bavi u instalaciji iz 2017. Motherboard. Paralelni svjetovi – s jedne strane želja za povratkom prirodi, a s druge nezaustavljivi tehnološki napredak – gotovo da se uopće ne dotiču, a mogli bi koegzistirati i pronaći jedan u drugome organski habitus. Autorica postavlja polje matičnih ploča na prirodno zaštićeno tlo i upućuje na to da nam tehnologija više nije samo pomoćni alat već da nas u potpunosti preuzima. Iako to ponekad zvuči kao pretjerivanje, mislim da se zapravo radi o umanjivanju problema čijih razmjera još nismo u potpunosti svjesni. Zelene površine se reduciraju, kao da su ovdje tek toliko da podsjete da su nekad postojale, a priroda postaje popločena i pregažena dok nas tehnološki otpad preplavljuje. 

Pitanja sigurnosti, sjećanja, otpuštanja i obnove autorica otvara u radovima Keys of love i Rekonvalescencija, no i ovdje s jakim kontekstom aktualnih problematika i specifičnih lokacija. Rekonvalescencija je ambijent izveden 2014. na festivalu Clubture Forum, na parceli 1829/2 u prostoru bivše vojarne u Čakovcu. Autorica mirisom gorućeg baruta evocira sjećanje na energiju i identitet tog prostora, a njegovim pročišćavanjem unosi jednu potpuno novu energiju te ponovno podsjeća koliko je velika odgovornost i moć svih nas kao pojedinaca. Prostor koji je nekada nosio vojnu funkciju, u tom trenutku postaje, i konkretno i simbolički, mjesto kulture i novih energija.Nažalost, kako to već često biva u Hrvatskoj, prostor za koji se aktivno zalagalo da postane Društveni centar Čakovec, posvećen građanima i kulturi, nije zaživio u tom obliku, već je podlegao zahtjevima kapitala i tržišta i postao shopping centar. Keys of love je rad u nastajanju, odnosno instalacija u nastajanju koja je započeta 2017. Na mjesta gdje ljubavni parovi ostavljaju lokote kao simbol vječne ljubavi, autorica postavlja ključeve kao upozorenje na opasnost od gotovih, nametnutih rješenja i ustaljenih pogleda na svijet oko nas, ali još više, na probleme koje ova naizgled banalna romantična gesta stvara, od propadanja pojedinih dijelova mostova, urušavanja čitavih infrastruktura te generalno uništenja kulturne baštine. 

U happeningu Mladi krumpir iz 2017. autorica formira narativ koji se bavi odnosom prirode i kulture, osobnom i ekonomskom tranzicijom, ali i sa širom kritikom lokalne i globalne ekonomije i politike koja ne dopušta malim obrtima i čovjeku da opstane. 1999. godine autorica je postavljala ploču s natpisom „Mladi krumpir“ ispred obiteljske kuće i prodavala ga u vrećama od 5 ili 20 kg. 2013. godine, povratkom sa studija u rodno mjesto, ona koristi tu istu ploču te prodaje otiske nastale tehnikom pečatiranja krumpirom, a 2017. u koprivničkoj AK galeriji izlaže cjelokupnu dokumentaciju koja se sastojala od videa koji prikazuje cijeli taj proces, originalne ploče s natpisom, grafika i performansa. Dovodeći u korelaciju današnju poziciju zanimanja poljoprivrednik i zanimanja umjetnik/kulturni radnik, rad kritizira nepravednost kapitalističkog tržišnog sustava u kojem ljudi i zanimanja nestaju ili jedva opstaju i ukazuje na činjenicu da zapravo dominacija čovjeka nad čovjekom proizvodi i dominaciju čovjeka nad prirodom, odnosno, da se radi o istim sistemima odnosa moći. Problem je u čovjeku i njegovoj želji da dominira, kolonizira i nametne hijerarhiju, bilo u ekosustavima ili društvenom kontekstu. Rad je nastao kao autoričina inicijacija u novo stečeno zanimanje umjetnice. 

Na to kako promatramo svijet, vidimo li sve ovo o čemu je autorica govorila, navodi nas rad Kadriranje (2017) u kojem nas poziva na osvještavanje ograničenog pogleda na svijet i prirodu. Iako živimo živote koje oblikuju politički sustavi i mediji, uvijek imamo moć da sami promijenimo kadar, način gledanja i pogledamo širu (ili detaljniju) sliku svijeta.

Upravo je to tema svih ovih radova: naša mogućnost i moć da djelujemo. Predivna je i ta direktna aktivistička crta kojom autorica pokušava (i vrlo često uspijeva) promijeniti negativne stvari u društvu. Želja za transformacijom, osobnom i kolektivnom, ono je što pokreće Kristinu Pongrac. Ovih dvanaest radova dobar su uvid u njezinu praksu, a osim što postavljaju pitanja, neki od njih zaista nude i rješenja te vraćaju vjeru u to da je drugačiji svijet moguć. No samo ako utjelovimo premisu o neraskidivoj mreži života u cjelini. I djelujemo.

[1] Susan Griffin, „Održivost i duša“, u: Ekofeminizam: između zelenih i ženskih studija, ur. Goran Đurđević i Suzana Marjanić, Durieux, Zagreb, 2020., str. 20.

[2] https://files.libcom.org/files/King-%20Ecology%20of%20Feminism.pdf (posjećeno: 10. 6. 2024.)

[3] Susan Griffin, „Održivost i duša“, u: Ekofeminizam: između zelenih i ženskih studija, ur. Goran Đurđević i Suzana Marjanić, Durieux, Zagreb, 2020., str. 20.

Istaknuta i ostale fotografije: Galerija Arsenal, Hvar; Kristina Pongrac: For The Green