Što je nama Milko Valent?

Odgovor na naslovno pitanje što je nama Milko Valent mogao bi biti puno toga, kako vidimo iz činjenice da je pjesništvo iz mračnih zakutaka posvemašnje margine ušlo u mejnstrim. Dat će, ili davati, odgovor na to pitanje mnogi u danima koji slijede, no u ovom trenutku osjećam da bi bilo pošteno od mene priznati što je meni Milko Valent. Pa da odmah kažem: on je meni budala. Ljudska budala, koja je osim mnogih beskrajnih logoreja, koje nisam uvijek imao strpljenja čitati, producirala i nešto doista sjajnih, pametnih i autentičnih tekstova.

Kad govorimo o prvome, dakle o ljudskoj budali, Milko Valent je iz moje perspektive oduvijek bio egocentrični samoprozvani genij (kakvih na sceni ima još), no nikad ga nisam doživljavao opasnim. Dosadnim i napornim u svom dječjem egocentrizmu, dok na pjesničkoj manifestaciji na kojoj ću i ja uskoro nastupiti nekolegijalno brblja, podvikuje, podriguje i ne može si pomoći a da ne priziva centar pažnje, ali društveno bezopasnim. I ne, nisam čitao njegove intervjue u Artikulacijama i Jutarnjem i nisam znao za njegove nedvojbeno stravične i užasne stavove o pedofiliji i dječjoj pornografiji. Ali jesam znao za njegov seksizam i mizoginiju, tretman žene kao objekta i sve one divote koje društveno prolaze (ako društvo ima razloga da prođu, ako iza njih stoji i neki drugovrsni talent). Jednako kao što društveno prolazi alkohol, ali ne prolaze droge.

I sad dolazimo do ključnog: da, Milka Valenta ja nisam doživljavao opasnim, jer kao muškarac imam taj luksuz da ga ne doživljavam opasnim. Kad kasno noću hodam ulicom eventualno razmišljam o noći, bureku ili pivi previše; moj je jedini strah da ću neku, tamo slučajno zateknutu ženu uplašiti svojim koracima, pa se prebacim na drugu stranu ulice, jer sam osvijestio da mi tamo ne živimo u istom svijetu: ja živim u svijetu slobode i bezbrižnosti, jer sam veliko muško s iskustvom boksačkog ringa, a ona živi u svijetu u kojem koraci iza njenih leđa kasno noću znače paniku i strah. Ali trebao mi je tekst Zrinke Pavlić o nelagodi koju ima kad kasno noću hoda ulicama. I taj me tekst nepovratno promijenio. Otad više nikad ulicama noću ne hodam isto i nadam se da sam barem tim ženama koje me nisu čule iza sebe pomogao da se u tim trenucima ne osjećaju ugroženo.

Jednako tako trebali su mi tekstovi žena koje su se otvoreno zgražale ne samo nad Valentovim stavovima o pedofiliji, nego i nad njegovim stavovima o ženama. Jer opet, budimo plastični, ne postoji svemir u kojem bi Valent ili neki valentovski lik mene htio/mogao/želio pritisnuti uz neki zid, ali postoji opravdan ženski strah da bi lik s takvim stavovima to mogao učiniti. O poštovanju drugog spola da i ne govorim. Dakako, budimo i tu jasni: mi ovdje ne govorimo o osuđenom zločincu, o dokazanom predatoru. Mi, zasad, govorimo o jednoj običnoj ljudskoj budali, koja je pritom i dijelom zanimljiv i autentičan pjesnik, ali kojeg žene, a onda pogotovo svi mi muškarci, zbog stavova i ideja, imamo i pravo i obavezu kritizirati. I sankcionirati one stavove koji ne bi smjeli biti društveno opravdani.

Konačno, smatram velikim propustom tima Goranova proljeća što pri odlučivanju o laureatu nagrade Goranov vijenac nije bio upoznat s rečenim stavovima. Ja si to mogu dozvoliti, jer u timu nisam bio, iako bih bio sretniji da sam bio informiraniji i osvješteniji, jer bih onda drugačije reagirao i kao pozvani pjesnički gost ovogodišnje karavane Goranova proljeća. Ne bih, dakle, samo na marginama toga divnog pjesničkog festivala, koji je i ove godine ugostio pjesnikinje i pjesnike koji su mi promijenili neke pjesničke perspektive, lakonski govorio o Valentu egocentriku kojem je ovom nagradom upala sjekirica u med, nego bih cijeloj stvari pristupio kudikamo ozbiljnije. Ali isto tako snažno pozdravljam i zrelu i poštenu odluku toga istoga tima Goranova proljeća da nagradu povuče, onda kad su doznali za Valentove stavove o pedofiliji i dječjoj pornografiji.

A svima nama želim da u budućnosti ne dodjeljujemo nagrade ni mizoginim muškim šovinistima, da na vrijeme reagiramo i na društveno ozakonjenu devijaciju. Pustimo hamsune i pounde, pustimo jalova promišljanja o odvajanju umjetnika od njegova djela, jer stvari mogu biti prilično jasne ako ih takvima želimo učiniti. Na prvom je mjestu nezakonito ponašanje: ako se nekome može dokazati nezakonito ponašanje, ima se toga nekoga procesuirati i osuditi. Na drugom su mjestu stavovi: ako se prozvani kontroverzno igra horizontima očekivanja, pa ekvilibrira, uspješno ili manje uspješno, pri propitivanju društvenih licemjerja u promišljanju tabu tema, mi možemo birati hoćemo li to čitati ili nećemo. Nitko nikome ne bi trebao braniti da to piše, ili da to čita. Pa i kad prijeđe u neukus! Jer tada stupamo na polje verbalnog delikta, a pravo na slobodu govora stalno i uporno treba vježbati. No došli smo konačno i do najvažnijeg trećeg: nemamo što dodjeljivati nagrade onima čije su građanske biografije dokazano umrljane neprimjerenim stavovima. Dodjeljivanje nagrada uvijek je politički čin, a danas, s obzirom i na sve veći svjetonazorski jaz, potreban nam je društveni konsenzus oko minimuma kriterija. Neka to, za početak, osim promicanja pedofilije bude i promicanje mizoginije i muškog šovinizma.

Istaknutu fotografiju Davora Mandića na Goranovom proljeću u Filodrammatici snimila Klara Stilinović