Bukača

Prošle nedjelje, bez crvenoga tepiha, velikih objektiva koji prate zanosne osmijehe i članaka  s naslovima „Tko je sve došao na predstavu?“ održana je na Sceni 55 monodrama „Bukača“. Kazališna družina Emma udružila je snage s  Udrugom Caspera kako bi kroz projekt Ružičasti listopad obilježila mjesec borbe protiv raka dojke. Kroz nešto više od sat vremena Tea Šimić vodi nas kroz životne situacije Martine Mlinarević, novinarke, književnice i aktivistice, koje je opisala u autobiografskom romanu „Bukača“ netom prije odlaska u Prag kao ambasadorica BiH. Tea Šimić je osim izvedbe zaslužna i za režiju te dramaturgiju.  

Monodrama govori o teškom životnom razdoblju kada je od strane oca izbačena na ulicu s malim djetetom nakon razvoda. Nakon odlaska iz Žlibine odlazi u Sarajevo gdje pratimo njene reminiscencije koje je prolazila u rodnom gradu. Kao da to nije bilo dovoljno, otkriven je i rak dojke nakon kojeg slijedi radikalna mastektomija koja je povukla još zdravstvenih posljedica. Sve je to morala proći bez partnera koji zbog banalnih zakonskih prepreka nije mogao biti uz nju. Na svaku životnu nedaću odgovorila na način da je još više prigrlila stanje u kojem se nalazi i uživala u životu u potpunosti. Vođena izrekom Meše Selimovića „Tko promaši ljubav, promašio je život“, ostala je svoja do kraja bez obzira na ishod, ishod je zaista mogao biti svakakav ako se pita okolinu, srećom još uvijek postoje ljudi koji imaju širu sliku o životu tako se život pobrinuo da ode daleko iz sredine (i obitelji) koja je nije podržavala.

Glumica Tea Šimić hrabro se uhvatila dramatizacije i režije proznog djela, a rezultat nije izostao. Na sveobuhvatan način nam je uspjela prenijeti niz emocija te psihičkih (i fizičkih) stanja kroz koje prolazi autorica. Krhkog izgleda s velikim smeđim očima u zelenoj haljini vjerujem da je sve u gledalištu ostavila bez daha. Ispočetka nesigurna i pomalo preplašena, svoju ulogu je gradila do samog kraja, a kroz prolaz vremena postajala sve hrabrija i odlučnija.

Kao redateljica je također postavila dobra scenska rješenja te uz dominantnu zelenu haljinu (kostimografkinja Franka Pokrajčić) imala samo maramu koju je koristila za različite namjene (npr. marama je na početku označavala njenu kćer Unu). Tren kada bismo osjetili da stanje postaje mučno uz momente comic reliefa brzo bi prebacila na smijeh kao poruku da ne može život ipak biti tako okrutan. Koristi se i fizičkim teatrom i naglašenim scenskim govorom kako bi nas svela u svoj minijaturni intimni prostor koji stremi oslobađanju.

Glazba (Amina Belovari) te  svjetlo (Sara Bundalo, Anđela Kusić) naglašavali su ključne točke prijelaza u interpretaciji te pomagali u stvaranju atmosfere koja je ponekad odavala dojam težine.

Ovo nije samo autobiografska proza, ovo je odraz jednog vremena i sredine u kojoj biti drugačiji u bilo kojem pogledu nije poželjno. Martina Mlinarević se hrabro usprotivila svim oblicima društveno nametnutih normi živeći svoj život u potpunosti bez obzira što joj on donio.

„Bukača“, mitsko biće, utvara iz bunara, čini se, živi u primitivnom društvu više no ikad, ali dok je bukača, bit će i otpora.