Nigdje nije zapisano da su Konstantin Filozof, poznatiji kao sveti Ćiril, i brat mu Metod metodički obilazili otok Krk, niti da su ikada posjetili Gabonjin, Dobrinjštinu ili tu odsjeli dan, dva, tjedan – u sezoni ili izvan nje. Ali da su kojim slučajem došli, teško bi otišli praznih ruku.
Jer u ovim je krajevima pismo, baš kao i kamen, oduvijek imalo dušu.
Glagoljicu je Ćiril osmislio sredinom 9. stoljeća, kako bi slavenski narod mogao čitati i razumjeti Božju riječ na vlastitom jeziku. I dok su drugdje njegovi znakovi s vremenom izblijedjeli, na Krku su ostali živi – u crkvama, u molitvama, u rukama glagoljaša i onih koji tu tradiciju cijene, baštine, njeguju.
Taj žar, taj trag starog pisma, danas u Gabonjinu čuvaju ljudi poput Nikole Grdinića, vatrogasca, klesara i glagoljaša, koji je sa svojim pokojnim prijateljem Cvetkom Ušaljem stvorio Put glagoljaša i Park glagoljice – dva mjesta gdje riječ ponovno postaje kamen, a kamen priča.
U Gabonjinu, malom mjestu u srcu Dobrinjštine, glagoljica nije dakle samo pismo. Ona je molitva, zapis i sjećanje uklesano u kamen. Nikola Grdinić jedan je od rijetkih čuvara te tradicije, Put glagoljaša i Park Glagoljice u Gabonjinu mjesta su na kojima se staro hrvatsko pismo ponovno može vidjeti, dotaknuti i osjetiti.
– Kada su stvarali glagoljicu, uzeli su tri geometrijska lika za početak stvaranja slova, kaže Nikola Grdinić pokazujući rukom u zrak, kao da u njemu iscrtava nevidljive znakove.
– To su krug, trokut i četvorina – svaki od njih ima svoje značenje, a svako slovo sadrži ponešto od tih oblika. I svako od njih nosi nešto od božanskog reda. To mi je uvijek bilo fascinantno. Kako su ljudi tada, bez ikakve tehnologije, uspjeli u kamenu stvoriti red. Pismo koje nije samo znak nego i molitva, dodaje Nikola, pa otkriva kako se zatekao u tom svijetu.
– Bio sam vatrogasac 39 godina. A glagoljicom sam se počeo baviti jer me pokojni Cvetko Ušalj stalno zvao – ‘daj, daj, mora netko nastaviti dalje’, govorio bi. I tako sam počeo.
Dok su drugi spavali, Nikola bi u noćnim smjenama otvarao stare zapise i učio znak po znak.
– Svaki tekst te povuče, otkrivaš nešto novo. Evo, ovo je, recimo, zapis iz 1376. godine, prvi u kojem se spominje Gabonjin. I u njemu su već imena naših obitelji – Drpić, Grdinić, Brdić. Dokaz da smo ovdje bili i tada. Pa neka netko kaže da nismo.
Na pitanje je li bilo teško uroniti u taj svijet Nikola će samo odmahnuti rukom.
– Ako imaš vremena, a nemaš volje – kao da ništa nemaš. A ja sam imao i jedno i drugo. Čovjek se zarazi. Naučiš jedno slovo, pa drugo, i onda ne možeš stati. To je svijet koji te vuče, kao da hodaš unatrag kroz vrijeme. I zaintrigira te taj svijet, a pritom i svaki dan naučiš nešto novo, pa onda jedva čekaš otkriti još nešto i tako ukrug. Glagoljicu danas čitam normalno.
Prvo su, objašnjava Nikola, 2001. godine otvorili Put glagoljaša, a devet godina kasnije i Park glagoljice.
– Put je lagani uvod u glagoljicu. Kako ideš prema crkvi Svetog Petra, tako ulaziš i u svijet slova. Nije to nastalo preko noći – godinama smo radili. Danas to ljudi posjećuju, i zbog crkve i zbog nas i našeg djela, i to je najveće zadovoljstvo.
Nikola se nasmije. S noge na nogu prolazimo putem, zelenilo, mir, tišina – čista uživancija.
Prvo na što pomisliš jest koliko je ljudi ovim putem kroz stoljeća išlo prema crkvi Svetog Petra.
Put je tu oduvijek, možda su njime koračali i stari glagoljaši, noseći svoje molitve i kamenje iz kojeg će nastati slova.
– Kada prolazim ovuda, uvijek zastanem kraj jednog slova i kažem si – to je čovjekov trag. Kad mene ne bude, ostat će slovo. I to mi je dovoljno.“
A Park glagoljice, smješten na samom ulazu u Gabonjin, danas diše posebnim mirom.
Kamene ploče s glagoljičnim slovima stoje raspoređene među maslinama i travom, kao da paze jedna na drugu.
– Svako slovo smo radili ručno, klesali ga i slagali. To nije spomenik, to je škola na otvorenom. Kad djeca dođu, vide da su ta slova živa.
Ondje sve zastane – zrak, misao, korak – i čovjeku se učini da u tišini može čuti prošlost.
Lijepo je doći, osjetiti taj spokoj, otkrivati povijest i baštinu, i usput naučiti ponešto novo.
– Svaki je čovjek zadovoljan svojim djelom. Ali meni je posebno drago kad dođu ljudi i zanimaju se, kad pitaju, kad se glas o svemu tome čuje dalje, kaže Nikola.
Bilo je pokušaja da se u taj glagoljaški svijet uvuku i djeca, ali…
– Ali nisu bili baš zainteresirani. Kratko je trajalo i nije se održalo. A velika mi je želja pronaći nekoga tko će nastaviti, nekoga na koga ću prenijeti ovo znanje, kao što ga je Cvetko prenio meni. Treba netko tko će povući. Da nije bilo Cvetka Ušalja, ne bi bilo ni glagoljice ovdje. A sada bih ja trebao pronaći nekoga tko će je nositi dalje – da se ne zaboravi jer na čitavom otoku Gabonjin jedini njeguje glagoljašku tradiciju izvan Baške.
No, Gabonjin ne živi samo od glagoljice. Tu su i Kolijani, pučki običaj koji traje više od stotinu godina.
– Počeli su 1922. godine, a obnovili smo ih 1974., kad je napokon bilo dopušteno. Pokušavali smo i ranije, ali ona nekadašnja vlast baš nije bila sklona kraljevima (ha, ha, ha). Održavaju se svakih deset godina. Velika je to fešta – dođu Gabonjari iz cijelog svijeta.
Posljednji Kolijani održani su prošle godine, u Gabonjinu su sada mirni jer do 2034. godine novog kralja i kraljicu ne moraju birati.
– Kralj se bira u tajnosti, kada se bliže Kolijani osnuje se Kolijanski odbor i oni u tajnosti izaberu čovjeka koji je načinom života zaslužio nositi tu čast. Kralj se obavijesti, odredi se datum kada će se Kolijani održati. Koje su dužnosti kralja? Nema neke prevelike obaveze, ali ako bi došlo do kakvih problema u selu i ako bi bili narušeni kakvi međuljudski odnosi, onda bi kralj to trebao riješiti. Kralj bi u tom slučaju bio sudac. Je li to velika čast? Apsolutno. Dubašnica ima malo drugačiji običaj, oni isto biraju kralja i kraljicu, ali oboje su muški (ha, ha, ha). Ali oni biraju iz dvije različite kuće, govori Nikola Grdinić pa pokazuje na fotografiju prvih Kolijana.
– Prvi kralj Gabonjina bio je Ivan Justinić, sadašnji kralj je Darko Strčić, a prije Darka Strčića bio sam ja, ponosno zaključuje Nikola Grdinić.
U Gabonjinu se i danas čuje ono staro, tiho “slovo”. U kamenu, u rukama koje su ga klesale, i u glasovima koji ga prenose dalje. Nikola Grdinić zna da svako slovo ima početak u krugu, trokutu i četvorini – ali zna i to da svako slovo, ako se ne izgovori, nestane. A u Gabonjinu ga još uvijek ima tko isklesati i izgovoriti.
Zato Gabonjin još uvijek – piše.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimila Klara Stilinović-Tušek
