Mrlja na duši, pročitala sam u tekstu koji se bavio traumom i učinkom koji ona ima na svoje žrtve. Da, tako se i ja osjećam. Kao da mi je duša umrljana nečime što me dijeli od normalnih ljudi, onih što su u cijelosti dijelom strukturalnih opni kojima ja više ne pripadam. Ja možda tako djelujem, kao da pripadam, ali to je ulični privid: ja sam izmještena. Tko ne nalazi svoje mjesto u državi, nepovijesno je biće, rekao bi Hegel. Ali ne samo to. Izmještena sam i od svemira, od njegovog središta, od one divne pulsirajuće niti iz koje se rađa novi dan i ljubav prema njemu. Dvaput sam izmještena, i strukturalno i svemirski, a moja su jutra siva i prepuna teških misli.
Jesen je, još jedna u nizu postpsihotičnih jeseni. Otkad mi se dogodila psihoza, ni lišće više ne šušti kao nekad. Lišće je žuto i zamamno pucketa, ali sve je to tek bolni podsjetnik na vlastitu izmještenost. Na nepripadanje ovome svijetu. Pa dok gazim to sjajnožuto lišće svojim jesenjim patikama, ja osjećam kako je ono zamelo svaku šansu za osjetom užitka. Užitak je s druge strane, tamo u osobi pokraj mene, u susjednome duhu koji me dodiruje, čije obrise ćutim, ali koji nije moj niti bi to ikad mogao biti. Užitak je u Drugome, u onome tko žudim biti. Zašto žudim biti Drugi? Možda zato što mi se čini da je u njega autentičan osmijeh, a možda tek zato što Drugi ne mogu biti. Ja sam nažalost ja i to je sve što mi ostaje.
To je depresija i ona je došla nakon izlaska iz psihoze. Psihoza je bila divna i obojana najljepšim frekvencijama, ali izlazak iz nje ravan je padu u ponor bez dna. Je li taj pad nagao? I kako se izlazi iz psihoze? Dvije su riječi dovoljne: prisilna hospitalizacija. Ja sam ih preživjela ukupno četiri, što je oveća brojka za nešto toliko teško po vlastiti organizam kao što je već spomenuta sintagma. Jer prisilna hospitalizacija je poput rupe koju su na vratima ostavili vatrogasci kad su me posljednji put pospremali na psihijatrijski odjel koprivničke bolnice: osjećaj je to prodiranja u samo tkivo vaše osobe gdje svaki udarac po vratima djeluje kao udarac po ovojnici koja je tu da zaštiti vaš integritet.
Nakon takvih udaraca vi ste rasplinuti poput vodene prikaze koja ne umije kazati gdje joj je početak, a gdje kraj. Bezlični ste i bez središta koje je “nepovratno” uništeno onim krajnjim udarcem, onim prodiranjem u sobu koje progovara o vašem lažnom integritetu: psihičkoj bolesti koju treba zamijeniti zdravim mozgom. Vi postojite, ali na krivi način. Imate integritet, ali onaj klauna. Imate središte, ali to središte je psihoza, bolest bez središta.
Taj pad nije nagao. Najprije završavate na Odjelu psihijatrije u vašemu gradu gdje na liječnike gledate kao na one koji su se u pogledu vas naprosto zabunili; vi razumijete njihov rad – njihova profesionalnost vam je prijemčiva – ali taj rad je što se tiče vas u potpunosti suvišan. Stoga vi poprimate stav enigme, onakav kakav ste imali do nedavno, prije nego vam je u kuću nahrupila sva sila državnih službi: od hitne službe, preko policije, pa sve do vatrogasaca.
Da, vi se vraćate stavu koji je obilježio vašu psihozu, a koji je tako naprasno prekinut na nekoliko sati tijekom kojih su vas prisilno hospitalizirali.
Taj stav iritira liječnike, posebice one muške. Za vas, naprotiv, on znači ponovno zadobivanje tako poznatog vam i dragog identiteta. Ipak, nešto je ovaj put drugačije, a to nešto proizvod je šoka kojeg ste doživjeli prilikom prisilne hospitalizacije: neki crv sumnje započinje svoju igru u vašoj ludoj glavi. Iako još nesvjesni toga, vi počinjete sumnjati u vlastitu nepogrešivost; možda je moguće da sam ja zaista bolesna? Ta misao se ubrzo gubi i vi ste i opet nenadmašni, obojani psihotičnim bojama vrhunaravnosti. Hodate hodnicima psihijatrijskog odjela, dočekujete jutarnju vizitu, ispijate kavu s ostalim pacijentima, a sve to uz enigmatski osmijeh koji implicitno govori da vama ovdje nije mjesto.
I tako punih mjesec dana u bolničkom okruženju. Intenzitet enigmatskog osmijeha ipak svakodnevno splašnjava i u vama se počinje javljati neugodan osjećaj kojeg se prisjećate od zadnje prisilne hospitalizacije. Već ste bili u ovoj poziciji, sve vam je već poznato; jednom kad se zaustavite, kad usporite svoj tempo, kad stvorite prostor za introspekciju, crv sumnje pokazat će se malo većim nego što je to bio dan prije. Dvaput većim nego dva dana prije. Pojavit će se s njime i sjećanja na svu silu društveno neprihvatljivog ponašanja koje dolazi u paketu s psihozom. Ta sjećanja pokušat ćete odagnati, ili ih opravdati vlastitom paradigmom, onom stvorenom u psihozi (koja to za vas nije), ali njihov ekstremitet previše se podudara s mjestom na kojem se trenutno nalazite: psihijatrijski odjel u vašemu gradu. Možda ste vi zaista bolesni, i opet vam prolazi kroz glavu.
Stoga paralelno s enigmatskim osmijehom vi počinjete propadati u ponor bez dna. U početku ta su propadanja kratkotrajna i vi iz ponora izlazite brzo i prilično neranjeno. To su propadanja koja se događaju još u bolnici, onda kad ste manje-više zabavljeni druženjem s drugim pacijentima. Nakon bolnice promijenit će se i ona; propadat ćete sve češće i u ponoru bez dna ostajati sve duže. Sada ste slobodni i ta sloboda ima prizvuk širokog horizonta samoće: više niste okruženi pacijentima s kojima svakodnevno zbijate antipsihijatrijske šale uz šalicu kave. Sada ste kod kuće u kojoj živite s roditeljima. Pravih prijatelja je malo. Posao kao takav ne postoji. Ponor bez dna postaje obložen sumornim pločicama. Vlažan je i siv. To na vrata kuca depresija.
Nakon izlaska iz bolnice nema više povratka na staro, na stanje u kojem ste bili prije nego su vas prisilno hospitalizirali. Vi se trudite da sve izgleda isto – da ima isti okus, da miriše jednako – ali što se više trudili, tim je sve oko vas bljutavije: bljutav je Facebook po kojem ste još do nedavno oglašavali svoju grandioznu misiju, bljutava je glazba koja je nekada raspirivala grandiozne osjećaje i bljutava su jutra koja vode u dan obojan jenjavajućom psihozom. Bljutava je i injekcija antipsihotika koja sve čini da izgleda kao da je smješteno s druge strane: ljudi, stvari, ulice, sve je sada iza te neke farmakorampe koja dijeli svijet na dva nejednaka dijela. Na jednom dijelu, onom većem i prostranijem, sretni su, nepsihotični ljudi. Na drugom, zbijenom dijelu je šačica psihički poremećenih. Sivilo i kraj.
Depresija je u pravome smislu došla kojih četiri do pet mjeseci nakon izlaska iz bolnice. Dotad je bljutavost rasla iz dana u dan i potmulo nagovještavala da najgore tek dolazi. Pa kad je noj oko listopada 2023. izvadio glavu iz pijeska, posvema i bez zadrške, uvidio je da se nekad integralna, društveno zaokružena ličnost izlomila na bezbroj komadića. Svaki od tih komadića pričao je priču o prekoračenju društvenih normi i svaki od tih komadića stvarao je mozaik zvan društvena sramota.
***
Prisilna hospitalizacija kontroverzno je pitanje u psihijatriji. Prisilnom hospitalizacijom oduzima se sloboda pojedinca, pa se na taj način zadire u temeljna ljudska prava: pravo na slobodu i pravo na odlučivanje putem slobodne volje i izbora. Ipak, kako se radi o osobi s težim duševnim smetnjama koja zbog tih smetnji ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje i sigurnost, prisilna hospitalizacija nije kazna za bolesnika nego je nužna zaštitna mjera ne bi li se omogućilo liječenje koje će dovesti do otklanjanja već spomenutih rizika.
Ponekad razmišljam što bi se desilo da je prisilna hospitalizacija u kojem slučaju izostala; bih li još uvijek bila živa ili bih svoj život okončala nekom psihotičnom ludošću, sličnom onoj zbog koje se prisilna hospitalizacija naposljetku i dogodila: u svibnju 2023. godine naglo sam iskoračila pred jureći kamion. Bila sam u društvu sa sestrom; vraćale smo se s jednog događanja. Prvom prilikom sestra je roditeljima ispričala što se dogodilo – među ostalim, kamion je zakočio i ja sam ostala živa – pa su njih troje odlučili prisilno me hospitalizirati. Dakako, bez moga znanja.
Ja pred kamion nisam iskoračila zato što sam se htjela ubiti. Daleko od toga; moja psihoza bila je čarobna psihoza. Iskoračila sam zato što sam kamione smatrala “neprijateljima”, pa sam im htjela pokazati tko je glavni na cesti: ja, vojnik svjetlosti, svojom ću pojavom zaustaviti jureći kamion. Tako je i bilo. Ako ćemo po istini, moj život uopće nije bio u opasnosti; mene je čuvala vlastita postura. Možda je u većoj opasnosti bio život vozača kamiona jer on je prilično jurio te je kočeći mogao izgubiti kontrolu nad vozilom. Možda su u većoj opasnosti bili životi mogućih prolaznika jer se kamion koji je izgubio kontrolu mogao u njih zaletjeti.
Ali što znači smatrati kamion “neprijateljem”? Otkud tako nešto?
Ispričat ću vam priču o perzistirajućem ludilu koje je poharalo moj mozak, pa je nakon njega, baš kao nakon požara ili tsunamija, ostala neka samoća zaprepaštenja: kako je moguće da sam u sve to vjerovala? Deluzija grandioznosti od koje sam bolovala pobrinula se da se nađem ni manje ni više nego u epicentru Svemira gdje je sve osim tog epicentra bila tek karmička puzzla koju sam ja promatrala sa svog privilegiranog položaja. A privilegiran je bio zato jer sam samu sebe poimala kao Početak i Kraj svega, kao onu duševnu instancu koja se kroz Veliki prasak inkarnirala u čovjeka. Bila sam nešto poput čovjekolikog Big Banga, Majke Prirode ili Majke Devi: the first one to understand it, the last one alive.
Pa sada kada je to apsolvirano, vrijeme je da kažem kako sam u svojoj psihozi htjela promijeniti čitav svijet te sam mislila da sam za to pronašla formulu: suradnja s hrvatskom policijom koja će se umrežiti sa svjetskom, ponajprije s američkom, i na taj način građanima drugoga reda – imigrantima i Romima, primjerice – povratiti strukturalno dostojanstvo. Suradnja se trebala događati preko Facebooka gdje sam postala pjesme i ispisivala retke i retke koji su se ticali spomenute karmičke puzzle čitavog svijeta ili Svemira. Naravno, sve je uvijek polazilo od mene i meni najbližih ljudi koji su funkcionirali poput reprezentamena: mi smo bili ta šačica ljudi čija se energetska os u ovome životu suzila na područje jednog omanjeg grada u kojem se događalo nešto poput karmičkog odmotaja čitavog Svemira. Tako je i hrvatska policija ovoga grada bila ona koja je istinski umiješana u moju karmičku priču; u prvoj psihotičnoj epizodi, onoj koja je završila 2018. godine prisilnom hospitalizacijom u Slavonskome Brodu, ta “suradnja” tekla je manje-više glatko i bez prigovora. U ovoj drugoj, zadnjoj epizodi (koja je završila 2023. s gore opisanom hospitalizacijom) ona se prometnula u nadnaravnu mržnju prema policiji.
Sve to skupa možda zvuči i luđe nego što je zaista bilo; ja sam naprosto vjerovala da netko iz policije prati moj rad na Facebooku. Stoga je sve što se dešavalo van digitalnog prostora, u ovom materijalnom svijetu, bilo nusprodukt moje aktivnosti na spomenutoj društvenoj mreži: zvukovi sirena, autobusa i kamiona u mojoj sobi nagovještavali su policiju koja me željela isprovocirati jer sam na Facebooku pisala o njihovoj involviranosti u razne kriminalne radnje; bolnička kola, vatrogasni kombiji, sva sila državnih službi koje su na ovaj ili onaj način povezane s policijom bila je tu manje-više zbog mene, kružila oko grada i oko moje kuće u kojoj sam sjedila za najmoćnijim oružjem ikad izmišljenim: vlastitim laptopom povezanim na wifi mrežu. Ja sam bila u ratu, a moji protivnici opkoljavali su me sa sviju strana.
Otud i kamion ispred koga sam tu svibanjsku večer naglo iskoračila. Policija je povezana sa svima pomalo – ugovor s vragom potpisali su i poneki kamiondžije – i koristi maske ne bi li me izludjela. Moj iskorak na cestu bio je ratnički manevar, a moja psihoza bila je čarobna psihoza.
Kako i ne bi kad sam u svojoj psihozi mogla utjecati na sam vrh sistema, barem sam tako vjerovala. Disala sam punim plućima zato jer sam smatrala da sam utjecajna i da kao takva mogu nešto promijeniti. Osjećala sam se društveno korisnom u najdoslovnijem smislu te sintagme; budila bih se kao vojnik na frontu i po čitave dane vodila borbu s razjarenim sistemom stacionirana u svom digitalnom tenku. Naposljetku sam postala čovjek-mašina, gotovo nesposobna da odijelim materijalnu stvarnost od one kompjutorske. Kompjutorska stvarnost postala je nešto poput sinegdohalnog izgovora za stvarni život: sve što mi je bilo važno nalazilo se u kompjutoru. Sve što me iritiralo bilo je van njega. Stoga sam svoj život posložila na vrlo jednostavnim temeljima: postala sam kompjutorskim produžetkom.
Biti kompjutorskim produžetkom bilo je neizbježno za psihozu poput moje; njoj koja se borila za potlačene i koja je istovremeno pucala vrlo visoko (sve do FBI-a i NATA), trebao je produžetak u obliku kompjutora. Ili slično. Meni koja sam željela promijeniti svijet trebala je psihoza kao priključak; bez nje, sve bi se svelo na činjenicu nemogućeg. Uz psihozu, sve je odjednom postalo moguće: i suradnja s policijom, i karmički odmotaj i ja koja sam postala vojnik. Psihoza mi je dala krila, a usput porušila mostove prema budućnosti. Tako je svaki zamah krilima tabao put prema današnjoj depresiji: kako je moguće da sam u sve to vjerovala?
Istaknuta fotografija: Marta Ožanić
#depresija #hospitalizacija #prisilna hospitalizacija #psihoza #život
