Festival Pixxelpoint 2025 u Novoj Gorici okuplja umjetnike, znanstvenike i studente iz regije i šire, istražujući granice između umjetnosti, tehnologije i ekologije. Dio programa smjestio se i u Rijeci, gdje je u Srcu V.B.Z.-ove knjižare otvorena međunarodna studentska izložba koja okuplja radove studentica i studenata iz Hrvatske, Poljske, Slovenije i Srbije. Izložba se može pogledati do 4. studenog, a tematski istražuje prakse koje spretno odgovaraju izazovima našeg vremena.
U razgovoru s Peterom Purgom, kustosom izložbe i profesorom na Akademiji umjetnosti Sveučilišta u Novoj Gorici, uronili smo u teme koje objedinjuju Pixxelpoint i njegove brojne projekte i otvorili uvijek intrigantna i aktualna pitanja o budućnosti, umjetne inteligencije, važnosti suradnje i novim prostorima za dijalog, inovaciju i kolektivnu maštu.
„Resonating Realities in the Fourth Space“ (Odjekujuće stvarnosti u Četvrtom prostoru) naziv je nove izložbe u sklopu Pixxelpointa – kako vi osobno tumačite taj ‘četvrti prostor’? Što on znači u današnjem digitalnom i društvenom kontekstu?
Četvrti prostor opisuje stanje u kojem sve više živimo, svijet u kojem je onaj nekada slavljeni „treći prostor“ između umjetnosti, znanosti i društva zapravo apsorbiran u komercijalne, algoritamske sustave koji više cijene povezanost nego zajedništvo.
U tom smislu, Četvrti prostor je prijedlog, ne utopija, nego prostor odjeka, u kojem se odnosi između ljudskog i neljudskog mogu ponovno „naštimati“. Kao moto velikog međunarodnog festivala i dijela službenog programa Europske prijestolnice kulture GO!2025 – Nova Gorica-Gorizia, taj smo pojam osmislili zajedno s još troje su-kustosa Pixxelpointa 2025: Katarinom Podobnik, Francescom Scarelom i Benjaminom Grunerom. Složili smo se da je pred nama očit izazov: suočiti se s iluzijom odvojenosti između digitalnog i fizičkog, pojedinca i kolektiva, te pokušati zamijeniti logiku „iskorištavanja“ logikom „vibracije“.
U mom radu, i kao istraživača i kao kustosa, Četvrti prostor vidim kao platformu za utjelovljenje znanja, prostor u kojem umjetničke prakse nude osjetilni, emocionalni i etički odgovor na podatkovno vođenu racionalnost tog našeg, pomalo tehno-feudalnog Mordora prema kojem sve više klizimo. Treba nam prostor u kojem ćemo usporiti, ponovno slušati, dijeliti prisutnost i popravljati uvjete zajedništva. Pogotovo danas, kad tehnologija posreduje gotovo svaki oblik percepcije, Četvrti prostor inzistira na usklađivanju – s drugima, s okolinom, i sa skrivenim ekološkim značenjima koja nas održavaju.
Na kojim idejama počiva izložba, i kako su se hrvatski umjetnici uklopili u cijelu priču?
Pixxelpoint 2025 nije klasična tematska izložba, nego svojevrsna konstelacija, rezonantno polje u kojem umjetnici, istraživači, studenti i zajednice iz Slovenije, Hrvatske, Italije i šire isprepliću priče i stvaraju nove odnose. Hrvatski umjetnici u tome imaju ključnu ulogu. Na samoj granici, rad Gilda Bavčevića, Borderless Gestures, redefinira društvene granice kroz zajedničke izvedbene geste; Vitar Drinković u svojoj „igraćoj“ instalaciji Vacation spaja stvarno i virtualno kako bi pokazao našu ekološku otuđenost; Ivana Tkalčić kroz poetsku performativnost pretvara spekulativna putovanja svemirom u brigu za planet, i u dječjoj radionici i na glavnom izložbenom mjestu. Monika Milas, u radu #000000, pretapa plastiku u organske oblike i meditira o raspadu kao regenerativnoj sili, dok Dora Ramljak u videu Radial Drift prati kruženje materije kroz tijela i arhitekture, otkrivajući kako se otpad i vrijednost isprepliću.
Tu su i brojni DJ-evi iz Zagreba, Rijeke i Pule: Morski, Bellen, Kommoda, Djarma – koji predstavljaju hibridne glazbene izraze, istražujući suvremenu elektroničku plesnu glazbu između progresivnog i tradicionalnog zvuka.
Sve ovo ulazi u dijalog s drugima preko granica Pixxelpointa, odražavajući zajedničke povijesti i ekološke budućnosti šire regije.
Devet festivalskih lokacija otvara različite pristupe predstavljanju, od instalacija i zvučnih okruženja, do videoeseja, performansa i simpozija – manje kao „izložba“ u klasičnom smislu, a više kao živi proces.
Pixxelpoint 2025 poziva publiku da doživi umjetnost kao društveno sučelje, kao osjetilni sustav koji odjekuje današnju raslojenu stvarnost. Spajanjem različitih glasova i generacija, festival stvara laboratorij suživota, Četvrti prostor umjetničkog istraživanja, ekološke svijesti i kritičke imaginacije, utkane i u bogatu slovensko-hrvatsku kulturnu mrežu. Zajedno na Pixxelpointu, ti umjetnici možda donose i nešto što bih nazvao jadranskom senzibilnošću, taktilnu, kritičnu i ekološku, u dijalog s međunarodnim glasovima. Taj višelokacijski rizom izložbi i događanja postaje živa mreža rezonanci: između umjetnosti i znanosti, ljudskog i neljudskog, prošlosti i budućnosti.
Hrvatske umjetnice i umjetnike odabrala je članica našeg tima, Riječka kustosica Katarina Podobnik.
Iza vas je niz međunarodnih istraživačkih projekata na sjecištu umjetnosti i znanosti… Što ste naučili kroz taj proces, gdje se susreću umjetnost i znanost?
U projektima poput MAST – Module in Art, Science and Technology ili ADRIART (u kojem su važnu ulogu imali i hrvatski partneri, a koji i danas povezuje desetak umjetničkih škola diljem Europe), te u dvama trenutačnim programima u sklopu GO!2025, xMobil i PostMobility, vidio sam kako umjetnost i znanost mogu stvoriti ne samo novo znanje, nego i nove oblike povezanosti i empatije. Umjetnost donosi sposobnost da osjećaš kroz kompleksnost, da podatke shvatiš kao životno iskustvo; znanost nudi preciznost, strukturu i odgovornost. Njihovo pravo mjesto susreta nije laboratorij, nego polje odjekivanja; zona u kojoj se metodologije preklapaju i transformiraju.
Moje akademsko zaleđe u medijskoj umjetnosti, komunikologiji i književnosti učvrstilo je moje uvjerenje da znanje mora biti utjelovljeno, a ne samo prikazano, jer samo tako može dovesti do novih oblika zajedništva i mreža suradnje. Kad umjetnici i znanstvenici surađuju smisleno, šire horizonte onoga što se može odgovorno zamišljati.
Naučio sam da umjetničko istraživanje ne ilustrira znanstvena otkrića, nego otkriva njihove kulturne, etičke i ekološke dimenzije. U tom uzajamnom odnosu, obje discipline ponovno otkrivaju poniznost i znatiželju, dvije osobine koje su nam danas očajnički potrebne da bismo se suočili s krizama našeg vremena.
Možete li izdvojiti neki projekt koji vam je posebno drag, zanimljiv ili izazovan?
Projekt Astrotop_X 2.0, koji na Pixxelpointu predstavlja Dorotea Dolinšek, u mnogočemu utjelovljuje duh festivala. Nastao je u dijalogu s astrofizičarkom Andrejom Gomboc, umjetnikom Nejcem Trampužem, mnom i još nekoliko znanstvenih entuzijasta te lokalnih zajednica. U središte stavlja biljke, ne ljude, kao glavne donositelje odluka unutar simulirane međuplanetarne kapsule. Senzori i algoritmi interpretiraju biljne signale kako bi procijenili naseljivost “Planeta B”, čime projekt propituje tehnokolonijalne fantazije o osvajanju svemira.
To je rad koji spaja znanstvenu preciznost, spekulativnu fikciju i ekološku etiku u jedan osjetilni sustav, postavljajući pitanje što uopće znači preživjeti ako život sam postaje suradnik, a ne resurs. Tehnički je zahtjevan, konceptualno radikalan i duboko poetičan – upravo ta kombinacija mi se danas čini najvažnijom. Kroz takve eksperimente umjetnost ponovno preuzima ulogu planetarnog ogledala, podsjećajući nas da inteligencija i briga postoje i izvan ljudskog domena.
Slično snažan dojam ostavlja i Radiotrophic Sanctuary, grupni rad Saše Spačal – živa instalacija u kojoj gljive bogate melaninom postaju su-stanari i zaštitnici ljudi, pretvarajući zračenje u energiju putem tzv. radiosinteze. Rad zamišlja utočište kao zajedničku metaboličku infrastrukturu i briše granice između arhitekture, biologije i planetarne etike.
U nešto drugačijem, možda eksplicitno ekološkom registru, projekti Juana Duartee (Resonant Atmospheres) i Sybille Neumeyer (Almanac for Alternating Atmospheres) predstavljaju dvije komplementarne meditacije o klimi i percepciji. Duarte prevodi meteorološke podatke i drevna znanja u osjetilna okruženja u kojima vrijeme postaje performativni akter, dok Neumeyer stvara spekulativni alat za dijeljenje ekološke mudrosti kroz promjenjive klime. Izloženi zajedno u galeriji The Circle na talijanskoj strani našeg dvogradskog prostora, oba rada usmjeravaju našu pažnju prema nevidljivim, ali opipljivim vibracijama zraka, temperature i vremena, podsjećajući nas da je sama atmosfera živi arhiv.
Ti projekti pokazuju kako umjetnost može djelovati kao instrument usklađivanja, pretvarajući tehnologiju u empatiju, a promatranje u rezonanciju, obnavljajući svijest o krhkim sustavima u kojima zajedno postojimo i koje zajedno stvaramo.
Što vas privlači kod određenog projekta, koji tematski okviri najviše potiču kreativne vijuge?
Privlače me radovi koji se odvijaju između kategorija, između umjetnosti i aktivizma, tehnologije i dodira, ekologije i ekonomije. Projekti koji zamagljuju granice, bilo disciplinske bilo emocionalne, često otvaraju nova spoznajna i afektivna područja.
Moja kustoska i istraživačka praksa, od MAST-a do PostMobilityja i xMobila, pa preko projekata poput DIVA art-business ekosustava ili KONS platforme za istraživačke umjetnosti, temelji se na procesima koji otkrivaju sustavne odnose umjesto izoliranih objekata. Ti su me projekti naučili da se kreativnost razvija tamo gdje se umjetničko mišljenje susreće s utjelovljenim učenjem, u okruženjima gdje znatiželja postaje metoda suradnje.
Unutar rastuće europske “maker” kulture, takvi projekti ponovno zamišljaju inovaciju kao društvenu i etičku praksu, a ne kao tehnološku utrku. To pokušavam prenijeti i studentima na Akademiji za umjetnost Sveučilišta u Novi Gorici, kroz međunarodne situacije u koje ih uvodimo. MAST je integrirao umjetničko mišljenje u obrazovanje, poslovanje i učenje zajednice; DIVA je povezala kreativni i korporativni sektor, pokazujući da eksperimentalni umjetnički način razmišljanja može potaknuti smisleniju inovaciju; xMobil, naš solarno napajani mobilni laboratorij, tu filozofiju doslovno premješta u javni prostor, spajajući održivost, dizajn i lokalno sudjelovanje. U svim tim primjerima prepoznajem isti impuls – preispitati kako učimo, stvaramo i suživimo kroz kreativni eksperiment. Na kraju, ne privlači me toliko tema sama po sebi, koliko odjek koji izaziva, način na koji neka ideja vibrira kroz različite kontekste, društvene skupine, generacije i senzibilitete.
Cijenim projekte koji slušaju prije nego što progovore, koji sudjelovanje pretvaraju u sukreaciju i koji ostavljaju trag razumijevanja, a ne spektakla. Umjetnost za mene nije proizvod inspiracije, nego usklađenosti – disciplinirane otvorenosti prema suptilnim frekvencijama svijeta, sposobne da potakne otpornost i odgovornu inovaciju.
Je li izazovno raditi sa studentima i mladim umjetnicima u boom-u umjetne inteligencije i pametnih digitalnih alata? Osjeti li se razlika u kritičkom razmišljanju u odnosu na prethodne generacije?
Izazov nije u tome što se mladi umjetnici previše oslanjaju na AI ili digitalne alate, nego u tome što brzina tih alata često spljošti pažnju. Na Akademiji za umjetnost u Novoj Gorici, gdje vodim modul Novih medija, vidim ogromnu znatiželju, ali i zamor – preopterećenost informacijama koja dubinu često zamijeni učinkovitošću. Iskreno, pravo poučavanje danas znači njegovati sporo razmišljanje unutar brzih sustava. Ova je generacija odrasla u algoritamski posredovanom svijetu; tečno barataju kodom, ali često traže smisao izvan njega. Potičem ih da tehnologiju ne vide kao protezu, nego kao ogledalo – možda napuklo, ali i dalje iskreno – kroz koje mogu ispitivati pristranost, empatiju i ekološke posljedice.
U usporedbi s prijašnjim generacijama, kritičko mišljenje današnjih Gen Z i nadolazeće Gen Alpha generacije možda je manje hijerarhijsko, a više mrežno – što smatram ohrabrujućim. Oni se s nesigurnošću nose fluidno, i kad ih usmjeriš prema refleksivnim praksama, znaju transformirati umjetnu inteligenciju iz puke pogodnosti u pravog suradnika. Ključ nije kontrola, nego svjesna rezonancija.
Posebno mi je drago što Pixxelpoint 2025 širi svoju viziju i kroz studentsku izložbu koja se upravo otvorila u riječkoj galeriji VBZ (30. listopada 2025.), a uskoro će biti predstavljena u proširenom obliku u novogoričkoj galeriji TIR u Mostovni (12. studenog 2025.). Za mene to nije samo pedagoški trenutak, nego i simbolična gesta; mladi umjetnici iz cijele Europe doslovno ulaze u polje rezonancije koje festival predlaže. Pod mentorstvom Mihaela Gibe (APURI Rijeka), su-kustosice Katarine Podobnik i studentskog su-kustosa Gašpera Rebernika (UNG School of Arts), ti mladi autori iz Rijeke, Krakova, Sarajeva, Beograda, Helsinkija i Nove Gorice istražuju postdigitalno iskustvo, ekološku svijest i kolektivnu maštu kroz zvuk, instalaciju i pokretnu sliku – i zanimljivo, potpuno ignorirajući AI, i kao alat i kao temu!
Njihovi radovi pokazuju kako umjetničko mišljenje putuje kroz mreže poput CEEPUS-a i Erasmusa, gradeći živu, transnacionalnu učionicu utjelovljene prisutnosti. Tu suradnju vidim kao samo srce Četvrtog prostora, učenje kao odraz, gdje se poučavanje, stvaranje i kustoski rad stapaju u jedan zajednički čin smislenog povezivanja, koji prelazi granice, i geografske i generacijske.
Kako AI koristite u svojim radovima? Jesmo li uopće svjesni što budućnosti nosi po tom pitanju?
Umjetna inteligencija je već utkana u naše kreativne i kustoske ekosustave – od istraživanja temeljenih na podacima do generativne slike i zvuka. U projektu Nejca Trampuža, predstavljenom u formatu radionice pod nazivom Solandium 2063, umjetna inteligencija se tretira kao sugovornik, a ne autor. Ona otkriva vlastite obrasce razmišljanja, svoje pristranosti, svoju neljudsku vremenskost.
Mene zanima estetika interakcije – način na koji zajedno stvaramo s mašinom koja uči od nas i odražava naše kontradikcije. Budućnost umjetnosti, po meni, neće ovisiti o tome stvara li AI umjetnost, nego o tome hoće li ljudi zadržati kritičku agenciju u tom su-stvaranju. Kao netko tko je više od dva desetljeća uronjen u digitalnu kulturu, gledam na AI kao na ogledalo naše kolektivne psihe – ono istovremeno pojačava i našu raskošnu maštu i naše društvene nejednakosti. Zadatak umjetnika i edukatora je učiniti te sustave transparentnima, možda ih hakirati, ili barem pretvoriti u alate za brigu i istraživanje, umjesto za eksploataciju.
Ta se napetost jasno vidi i u još dva rada na Pixxelpointu 2025. FuelNoises Stefana D’Alessija pokazuje kako algoritamska dezinformacija može radikalizirati percepciju, pretvarajući zvuk, svjetlo i ljudsko tijelo u reaktivne podatke. Nasuprot tome, Portrait of a Generative Memory Indiara Di Benedetta koristi AI da istraži kako pamtimo i rekonstruiramo lica – poetsku studiju o strojno stvorenoj subjektivnosti. Ti radovi pokazuju i obećanje i opasnost umjetne inteligencije: ona može ili automatizirati mišljenje, ili pojačati empatiju. Ključno je ostati svjestan – zadržati ljudske i ekološke vrijednosti utkane u kod koji pišemo i sustave u kojima živimo. Budućnost umjetnosti ovisit će o tome koliko ćemo odgovorno rezonirati sa vlastitim izumima.
Koliko je rad na Pixxelpointu razbistrio neke od ovih odgovora?
Kustoski rad na Pixxelpointu 2025 bio je, zapravo, čin zajedničkog osmišljavanja stvarnosti na vrlo opipljivoj razini. Kao veliki međunarodni festival unutar konteksta Europske prijestolnice kulture GO!2025 – Nova Gorica-Gorizia, zahtijevao je kompleksnu koordinaciju, kreativnu otpornost i puno međusobnog povjerenja.
S budžetom koji smo imali morali smo pronaći pametna, održiva rješenja – tehnička, prostorna i organizacijska – ali pritom nikad ne stavljati umjetnike i partnere u nesigurne uvjete rada. To je već samo po sebi bio etički test: zadržati suradnju ljudskom i pravednom, čak i pod pritiskom, a istovremeno ostvariti ambiciju da okupimo toliko različitih ljudi i izložimo doista raznolike umjetničke pristupe. Unutar okvira GO!2025, razumljivo je da se mnogo pažnje usmjerava na velike, “reprezentativne” projekte, no naš je cilj bio otvoriti pozornicu mnoštvu mlađih i manje izloženih glasova – lokalnih, prekograničnih i međunarodnih. Htjeli smo da Pixxelpoint bude rezonantno pojačalo, a ne megafon – festival koji unosi raznolikost, eksperiment i brigu u kulturni krvotok Nove Gorice.
Još u lipnju započeli smo tzv. prePIxx anteprima program, koji je gradio taj zamah unaprijed – povezujući zajednice, umjetnike, studente i institucije te šireći svijest o ekološkim i društvenim temama festivala. To se pokazalo kao važna vježba transsektorskog povezivanja – spajanje sveučilišta, udruga i startup inicijativa diljem Europe, svojevrsna generalna proba Četvrtog prostora na djelu.
Kroz taj proces shvatio sam da odgovori u umjetnosti nikad ne dolaze gotovi – oni se odjekuju kroz odnose, oblikujući otpornije načine rada i zajedničkog življenja. Svaki susret, radionica ili instalacija postaje mala proba za to kako bismo mogli živjeti drukčije – izvan logike fragmentacije i spektakla. Dakle da, približilo me, ne rješenjima, nego pitanjima koja bolje odjekuju.
Što mislite o hrvatsko-slovenskim suradnjama, i međunarodnim projektima na ovom području općenito, nedostaje li nam toga?
Slovensko-hrvatski kulturni prostor već pulsira zajedničkim povijestima, ekologijama i ambicijama, ali infrastruktura za dugoročno djelovanje još je krhka. Ono što nam treba nisu povremeni događaji, nego održivi ekosustavi suradnje, podržani javnim politikama i sredstvima: mreže koje cijene kontinuitet, međusobno povjerenje i razmjenu znanja izvan ograničenih ciklusa europskih projekata.
Dugo surađujem s Akademijom primijenjenih umjetnosti u Rijeci (APURI), kao i s nekoliko udruga iz Rijeke, drugih dijelova Hrvatske i šire regije bivše Jugoslavije – među njima i s udrugom Metamedij iz Pule, poznatom po festivalu Media Mediterranea i njenim živim ljetnim školama. Ondje sam već dvaput radio kao mentor, a sada oni dovode niz zanimljivih umjetnika na Pixxelpoint 2025. Te su mi suradnje pokazale da prekogranična suradnja nije puka kulturna diplomacija, nego način zajedničkog učenja i otpornosti. Na Sveučilištu u Novoj Gorici imamo mnogo studenata iz prostora bivše Jugoslavije, i u njima vidim i potencijal i potrebu za bolje integriranim južnoeuropskim umjetničkim i obrazovnim krajolikom.
Mnogo je vrijednih inicijativa koje već postoje, ali još nam treba jača “vezivna tkiva” – stabilni programi mobilnosti, zajedničke rezidencije i suradničke infrastrukture koje traju duže od jednog projekta. Spomenuta studentska izložba Pixxelpointa 2025 nastala je s vrlo skromnim sredstvima festivala, dopunjenima Erasmus i CEEPUS podrškom za akademsku mobilnost.
Iz iskustva vođenja dugotrajnih transnacionalnih projekata poput ADRIART-a ili MAST-a znam koliko umjetnost i obrazovanje mogu regenerirati cijele regije kad se institucije usude ostati uključene. Umjetnost je već sama po sebi bez granica; sada je na nama da i njezine infrastrukture učinimo jednako rezonantnima, otpornima i zajedničkima – gradeći južnoeuropsku mrežu kreativnosti koja se temelji na povjerenju, kontinuitetu i kolektivnoj mašti.
