O njima se zna kao o robovima, zarobljenicima ili onim što su kockom dodijeljeni služiti prejasnoj Republici. Ponekad su se dobrovoljno pridružili uz ugovor, češće primorani sudbinom ili kriminalnom prošlošću stupiti u službu i veslati do gorkog kraja. Rimljani su imali robove i na tome bazirali ekonomiju, Venecija je imala njih. Na njihovima mišićima i veslarskoj vještini izgrađen je imperij. Oni su Galijoti.
Prema značenju iz tal. ,,Galeotto, e rematore, quegli che voga in galera odnosno prevedeno na hrvatski:,, Galijot, veslač, onaj koji vesla na galiji. S obzirom da na tal. galera znači još i robija (zatvor) srodne su joj riječi u oznaci; galija, korablja, đemija. Pučki rečeno, pomalo barbarskog tona označavala je i nekog osuditi na veslo, na galiju, mjesto s kojeg nema u najviše slučajeva povratka normalnom životu. I uistinu, nesretnika kojeg je prst sudbine dotakao takvom strašnom kaznom najčešće je izbrisan iz popisa živih čim se uspeo na galiju da bi potom bio prikovan za njena vesla. A veslao je u ritmu pjesme:
O Dio - ayunta noy O Bože - okupi nas o que somo - servi toy o jer jesmo - sluge tvoje o voleamo - ben servir o želimo - dobro služiti o la fede - mantenir o vjeru - održati o la fede - de cristiano o vjeru - kršćansku O por nostros - navegantes O za nas - pomorce e este mundo - semo tantes na tom svijetu - ima nas mnogo o ponente - digo levante o zapadu - lijepi istoku o levante - se leva sol o istoku - diže se sunce o ponente - resplandor o zapadu - blistavi fatineta - viva il amor mučan rad - živjela ljubav o joven home - auditor o mladi čovječe – veseljače
Pjesma znana pod imenom Celuma na staro-španjolskom pjevala se uz ritam na taj način da je jedan glas pjevao prvi dio stiha, a drugi svi ostali galijoti. Ustajali su se jadni na ono ,,o,, , napinjali mišiće da bi podigli vesla iz mora, potom spustili u more čineći tako zaveslaj. Pri tomu su se privukli, upirući se jednom nogom o pedanu, a drugom o klupu, potegli veslo i kod toga padali na klupe pa odmah ustajali za novi zaveslaj.
Različite su nacionalnosti veslale u službi Prejasne pa tako postoji i izvještaj, bolje rečeno ocjena o izdržljivosti, ponašanju i odnosu prema veslanju galijota izvjesnog admirala da Canale. Dao je usporedbu veslača galijota iz naših ilirskih krajeva i Grka. Pa tako šćavi (u značenju Slaveni, ali i robovi) po njemu su čvrsti, visoka stasa, skloni groznici ili nekoj dugoj bolesti kojom se zaraze kad krenu veslati, održavaju čistoću svoga tijela i svoje odjeće, dok su Grci naprotiv nižeg stasa, mišićavi, nemarni kad se radi o čistoći te skloni vinu kojeg brzo popiju. Isto tako ne drže do prisege pa znaju pobjeći s broda, dok se Slaveni drže uglavljenog roka. No Grci su izdržljiviji i vještiji veslači, mogu veslati i do 30 milja te čim se galija ukotvi skaču u more onako oznojeni, gurajući pred osobom bačvice da bi ih na obali napunili vodom. Potom se veselo vraćaju. Ako to uradi netko od galijota Slavena dosta njih se razboli pa i umre kroz nekoliko dana.
No nisu galijoti umirali samo stoga što su znojni skakali u more, naprotiv umirali su i od raznih zaraznih boleština, od iscrpljenosti, tortura na galijama, umirali su u pomorskim bitkama, od različitih kazni kojima su ih tlačili zapovjednici galija. Umirali su i od slabe ishrane, užasnih proljeva i koječeg drugog.
Ishrana galijota bila je više nego bijedna. Zapovjednik galije, suprakomit, a to je u pravilu uvijek mogao biti samo plemić obogaćivao se i na način uskraćivanja galijotima kvalitetne ishrane. Osim što je za svoj posao bio dobro plaćen, ostvarivao bi dohodak od ušteda na hrani, odjeći i plaćama galijota. Njemu je pripadao i veliki dio plijena prilikom njegove raspodijele pa nije čudo što su se za ovakvo radno mjesto plemići otimali. Suprakomiti su se birali u vijećima komuna, npr. vijeće u Trogiru je tako u 15. st. izabralo za zapovjednika trogirske galije Jakova Andreisa koji se okitio dvostrukom titulom doktora prava.

Potrebe Prejasne za snažnim mišicama galijota-veslača uvijek su bile velike. S obzirom na stalne krize i ratove koji se vode na Mediteranu, Venecija je u stalnoj potrazi za takvom radnom snagom pa su galijoti itekako tražena roba na tržištu rada. No nije samo Venecija zainteresirana za njih, tu su i Arapi i Bizant, poslije Turci, Španjolci, Francuzi. Veneciji konkuriraju i ostale talijanske republike kao npr. Genova, Pisa, ali i gradovi na mediteranskoj obali Afrike. Sve su one bile primorane u borbi za opstanak stvarati moćno brodovlje i jaku mornaricu. Stoga se pojačava i potražnja za galijama. Grade se sve veće i snažnije plovilice pa shodno tome potrebno je i sve više veslača.
Venecija prored standardnoga načina dobivanja ovakve radne snage (unovačivanjem, ugovornom obvezom ili po kazni) od 16. st. nekim gradovima na istočnoj obali Jadranskog mora nameće obvezu pomaganja i sudjelovanja u njenoj mornarici. Kvarnerske komune sjevernojadranskih otoka (Cres, Pag, Rab) dužne su opremati i dati posade za po jedan brod. Uz to one moraju i plaćati galijote kockom određene za veslanje te ih uzdržavati. Sve je to provedeno i kroz slovo zakona pa su te obveze ovih gradskih komuna morale biti zapisane i kroz gradske statute.
Galijoti su sakupljani na više načina. Neki zbog siromaštava dolaze veslati, drugi po podaničkoj obvezi, kažnjenici, kriminalci i zarobljenici veslali su okovani. Oni koji su podlijegali galijotskoj službi, podanici mletačke države u starosti od 16 do 60 godina, bivali su upisivani u registar službe. Tko će od njih ići veslati vršilo se ždrijebom.
Ono je bilo javno putem izvlačenja ceduljica s imenom i prezimenom nesretnika ili izvlačenjem štapića. Oni koji su bili izabrani čuvani su da ne pobjegnu od svojih kolega iz grupe jer bi u tom slučaju oni išli veslati. Naravno plemići i bogati bili su izuzeti iz galijotske službe, veslati su morali ići samo pučani. Ipak moglo se desiti da poneki imućniji zaradi veslo, ali i tome se znalo doskočiti jer bi takav gotovo uvijek nalazio zamjenu. Uvijek je bilo onih koji su za novac bili spremni izložiti se ovakvoj vrsti pogibelji. Sastavio bi se ugovor o tzv. žunti, što će reći o zamijeni, i stvar bi bila gotova. Ti koji su odlazili ždrijebom ili po žunti veslati obično su sastavljali oporuku jer su mogli u svakom trenutku kao galijoti biti mrtvi.
Među galijotima znalo je biti i robova pa tako za svakog roba u 17. st. kojeg vlasnik preda vlastima dobiva po 20 dukata jer je polovicom toga stoljeća donijeta zabrana prodaje robova. Veslanje kao kazna uvodi se na mletačkim galijama na početku 16. st. te su dvije galije četrdesetih godina istog stoljeća upisane u registar galija kojima veslaju okovani veslači, kažnjenici. Shodno tome Mlečani mijenjaju i svoje kazneno pravo pa tako ubuduće kazne kao što su one odsijecanja ruke, progonstva ili kazne zatvora zamjenjuju se kaznama veslanja u okovima na galijama u trajanju od 18 mjeseci. Takve galije dobile su naziv galee forzate. Na takvim galijama se brzo počinju pojavljivati i galijoti po obvezi i oni po ugovoru.
Nije samo Prejasna imala osude na galije, nego i druge zemlje. Pa i one bez mornarice. Na primjer, austrijski car šalje svoje kažnjenike Veneciji isto kao i neki feudalni gospodari koji za to ubiru i danak od 60 dukata. Za popunit carsku blagajnu ili vlastiti džep svaka je prigoda bila dobrodošla. Slao ih je i naš grof Nikola Zrinski i to uredno preko svoje luke u Bakru, 1647. njih osamnaest, pa tri godine kasnije četrnaest, pa dvanaest. Nakon ove unosne transakcije Mlečani mu vraćaju okove u kojima je poslao svoje ljude osuđene na galije, naravno da bi ih mogao u sljedećoj prilici opet upotrijebiti. Sve je to imalo svoju cijenu. I galijoti i okovi. Interes prije svega.
Ljudi su na svakojake načine pokušavali izbjeći sudbinu galijota. Neki su mladići, kao recimo s otoka Krka, zaređivali i odlazili u svećenike, neki podanici mletačke države bježali te tražili azil u austrijskim zemljama. Izvlačilo se i na način da se upisuje u cehovska udruženja (bačvari, stolari, zidar) koja su bila izuzeta od obveze veslanja. U mnogima slučajevima ni to nije pomagalo pa se nemali broj nesretnika ipak našao na galijama.
Galijote se otpuštalo kada se galija raspremala, bivali su otpušteni, ako nisu bili prebačeni na drugu galiju. S galija su se tek rijetki vraćali, uglavnom iscrpljeni, ostarjeli, bolesni, sakati. Vraćali su se bez novac, poderani i bosi. Nisu se imali na što svoje vratiti jer ih je doma čekala u mnogo slučajeva otuđena zemlja. Na njima je još za života izrečena ona najgora kazna staroga Rima Damnatio memoriae. Bivali su izbrisani i iz života i iz sjećanja.
Istaknuta fotografija: Mletačka galija, preuzeto s: Takvi smo a zac; Zagonetni Pag
#galije #galioti #Prejasna #služba #veslači