Odšteta ne smije biti manja od tragedije

Iako je rukometno srebro na trenutak zasjenilo sve loše vijesti, već sutradan nas je sustigao njihov talog. Ona najupečatljivija i za mnoge najvažnija, bila je odgovornost za tragediju koju je uzrokovao pad rampe trajekta Lastovo u Malom Lošinju.

Događaj je 11. kolovoza  obilježio srce  turističke sezone u Hrvatskoj i užasom pogibije tri mornara udario pečat  cijeloj  prošloj godini, a zastrašujuć je podatak da je  institucijama i stručnim službama trebalo  više od pet mjeseci da ustanove odgovornost za tragediju.

Ono što mene od prvoga trenutka – jer odmah je bilo izvjesno da je troje ljudi poginulo – najviše pogađa, nije odgovornost  jer ona nikada neće biti pravedno raspoređena niti će išta značiti mrtvima i njihovim porodicama. Pogađa me što se odšteta u ovakvim slučajevima svodi  na ono što je zapisano u kolektivnom ugovoru. Ako ga radnici sa svojom tvrtkom imaju.

O tome govori i ponašanje generalnog direktora Jadrolinije, famoznog Davida Sopte, koji je trebao prvoga dana dati ostavku, kao i ministar pomorstva po zapovjednoj, ali i moralnoj  odgovornosti, a znakovito je da su obojica bili toliko „ucviljeni“ da nisu ni telegram obiteljima toga dana mogli poslati.

Bili su na zasluženom godišnjem, kao i premijer, ne može se to prekidati za svaku rampu koja padne!

I sad, kad je tobož odgovornost ustanovljena i kad su se usuglasile komisije i Vlada, predsjednik Uprave  David Sopta kaže kako će se povući s čelnog mjesta Jadrolinije iako odgovornost ne osjeća, a da će obitelji dobiti – sve što im zakonom pripada. Ta hladna, bezosjećajna  izjava  još je gora od odsustva reakcije na dan tragedije. Tada, kao i sada, čelni ljudi štite samo sebe i kao da su srditi na one koji su im poremetili mir godišnjih odmora da bi sad  zbog njih morali i napustiti rukovodeće funkcije velike brodarske tvrtke…

Tu se javlja i neki odvjetnik obitelji poginulih pomoraca,  barata se ciframa od 600 tisuća eura, iako svi znamo da ljudski život nema cijenu…

A što rade Sindikati?

Nisam nigdje vidjela da se govori o sistematskom novčanom obeštećenju triju obitelji, iako ne bi bilo tako teško sastaviti shemu takvog postupka. Jer, odšteta je drugo lice tragedije i ne smije biti ništa manja.

Na prvom mjestu, trebalo bi da svaki poginuli nastavi primati svoju plaću (sa svim doprinosima) do kraja radnog staža koji bi, da je živ, odradio,  kako bi na kraju njegova udovica dobila pripadajuću mirovinu. Jer, to bi bila jedina pravedna materijalna nadoknada. Ljubav i prisustvo oca ne može se nadoknaditi, ali bi Jadrolinija trebala stipendirati djecu i zaposliti ih nakon završetka školovanja, da osjete kako između njih i očeve firme – postoji povezanost. I poštovanje.

Sve manje od toga sindikati ne bi smjeli prihvatiti, bez obzira postoji li u kolektivnom ili ugovoru o radu ovakva mogućnost. Ako ne postoji – treba je uvesti.

Jer tragedija koja se dogodila na Lastovu – nije se smjela dogoditi… A s obzirom na godine starosti flote Jadrolinije i očito šlampavo i neodgovorno održavanje – može se dogoditi ponovo…

Naslovna ilustracija trajekta Lastovo preuzeta s Jadrolinija.hr

#Jadrolinija #odšteta #Svjetlana Hribar #tragedija na Malom Lošinju