Skandal na Goranovom proljeću – Milku Valentu dodijeljena pa oduzeta glavna hrvatska pjesnička nagrada

Prije nekoliko dana završeno je 63. Goranovo proljeće, jedna od naših najdugovječnijih pjesničkih manifestacija koja se kontinuirano održava u Zagrebu, Rijeci i Lukovdolu. Tradicija Goranovog proljeća je uručivanje nagrada, a jedna od njih – Goranov vijenac – smatra se jednom od najuglednijih pjesničkih nagrada u Hrvatskoj. Ove je godine, 21. ožujka, Goranov vijenac uručen Milku Valentu, a dodijelio ju je peteročlani žiri: Tomislav Brlek, Dorta Jagić, Andrijana Kos Lajtman, Branislav Oblučar i Marko Pogačar. Upućeni su pojedinci netom nakon počeli reagirati, ističući da je nagrada uručena autoru koji javno propagira i brani pedofiliju, kroz javne istupe i intervjue, ali i kroz svoje stihove. Tim Goranovog proljeća je uzvratio Odlukom o opozivu dodjele nagrade Goranov vijenac Milku Valentu. Odluku prenosimo u cijelosti:

• Kada je Vladimir Vladimirovič Majakovski, prije više od stotinu godina, napisao svoje “ja volim gledati kako umiru djeca” nije to, naravno, mislio doslovno, niti je to uopće izrekao građanin Majakovski. U kontekstu pjesme, poznato je, progovara pjesnički protagonist, a spomenuta tvrdnja formulirana je, danas je to malo kome sporno, kao demonstracija radikalne pjesnikove poetike čija je maksima, pojednostavnimo, bila „zgroziti malograđanina“; uzdrmati njegov lažni moral. Čitajući pjesme iz bogatog opusa Milka Valenta, Goranov žiri, koji ga je nagradio nagradom Goranov vijenac, vodio se sličnim, u književnom polju odavno uobičajenim uzusima, i taj je opus iščitavao kao realizaciju jednog radikalnog i namjerno provokativnog, ali i odavno apsolviranog te ne pretjerano kontroverznog književnog prosedea. Odluku žirija, na sličnim osnovama, u dobroj vjeri potvrdio je i programski odbor Goranovog proljeća. Građansku osobu laureata žiri i odbor, moguće pogrešno, nisu pretjerano propitivali, smatrajući njegove dugom karijerom rasute kontroverzne izjave u prvom redu produžetkom istoga književnog prosedea i u njega ugrađenom smišljenom provokacijom. Uvidom, međutim, u intervju s autorom objavljen 2022. godine u koprivničkom književnom časopisu Artikulacije i u njemu iznesene tvrdnje i stavove, programski odbor Goranovog proljeća prisiljen je promijeniti svoju odluku. Neke u odgovorima iznesene tvrdnje, napose one vezane uz pedofiliju i dječju pornografiju, neprihvatljive su na svim razinama. Goranov odbor i aktualni Goranov žiri ne mogu i ne žele stajati iza njih; ni osobno, ni kao javni radnici, roditelji, građani. Svjesni društvenog kapitala koji nagrade ovog kalibra nose i neželjenog vlastitog priloga normalizaciji diskursa gluhog na patnju žrtvi najbrutalnijeg nasilja, odlučili smo donijeti jedinu relevantnu odluku – povući dodjelu nagrade Goranov vijenac Milku Valentu. Praznina koja ostaje neka bude podsjetnik na vlastite pogreške, i prilog ograničavanju budućih.

Spomenute Valentove kontroverzne izjave koje su prema žiriju “produžetak književnog prosedea” u stvarnosti su vrlo direktne i neupitno sporne, a izjava u časopisu Artikulacije na koju se žiri referira jest: “Korumpirani znanstvenici i liječnici, baš kao i neobrazovani svjetski puk, osuđuju javno u medijima pedofiliju kao bolest, vjerojatno da ne bi izgubili posao. Jadno, tužno, ružno”.

Nije nam strano, u svijetu pa i u Hrvatskoj, osobito u posljednje vrijeme svjedočiti umjetničkim uspjesima i pozicijama u akademskim zajednicama i produkcijama filmova pojedinaca s jasnim osudama na leđima. Stoga nas odluka Goranovog žirija da Valentu uruči nagradu, sa svim saznanjima o njegovom opusu – jer su kao angažirani stručnjaci u njega svakako morali biti upućeni – ne bi trebala šokirati. Osim što isponova ostajemo šokirani, upravo ispred nekontroverze normalizacije takvih slučajeva. Kako u Odluci piše, konačnim uvidom u dotični intervju, shvatili su da su izjave vezane uz pedofiliju i dječju pornografiju neprihvatljive. I srećom je nagrada opozvana. Međutim, jedna od članica žirija, autorica Dorta Jagić, na društvenim je mrežama napisala da je njeno neznanje odnosno ignoriranje nečijih javno iznesenih stavova vrlo svjesno, jer umjetnik se mora odvojiti od čovjeka. Piše: “Nismo čitali intervju, niti znali za iznešene provokacije i stavove, jer kod ovog žirija koji vrednuje korpus nečijeg pjesništva, ne listamo zažarenim palcem intervjue kao kansel policija, razgovori za novine su manje važni.” U jednom je komentaru ispod statusa za Valenta napisala: “tko ga zna – posve bezopasan tip”. Također je iznijela argument da bismo tako trebali osuditi i Baudelairea, Hamsuna i druge kontroverzne autore. Samo što oni više nisu živi, godina je 2026., a argument da je nešto opravdano i moralno samo zato što je kroz povijest bilo prihvaćeno teško u raspravama uspijeva držati vodu. Napredujemo – to bi trebala biti bazna logika – i osuđujemo ono što smo kao društvo prethodno normalizirali, odnosno ono što je vladajuća većina kroz povijesna razdoblja normalizirala. I nastojimo ne dati prostora, važnosti ni legitimiteta, a kamoli pjesničke nagrade, onima koji zagovaraju suprotno i koji misle da su radikalno iskreni time što osobne nakaradnosti i bezumlja svrstavaju pod ljudsku prirodu ili umjetnost.

Istaknuta fotografija: Hrvoje Grgić