Hrvatsku javnost minulih dana zaokupljaju priče o aferi u Hrvatskom skijaškom savezu, medijski prostor puni se iznosima, imenima, nekretninama, markiranim torbicama, plastičnim operacijama, gotovinom koja je, prema sumnjama istražitelja, završavala u rukama neznanih, a možda i znanih.
U središtu ove afere nalazi se jedan čovjek – Vedran Pavlek. Trenutačno je nedostupan hrvatskom pravosuđu, ali prema riječima njegove odvjetnice on nije u bijegu, nego je na godišnjem odmoru. Ta gdje bi drugdje i bio?
Do prije nekoliko dana Vedran Pavlek bio je alfa i omega Hrvatskog skijaškog saveza, direktor svih reprezentacija, čovjek kojega se rado i često vezivalo uz uspjeh jednog Saveza i svih njegovih članova, po kojem se mjerila uspješnost, radile analize, kovalo ga se u zvijezde. Što je i kako radio morat će utvrditi istražitelji, vjerojatno na tome rade danonoćno, ali ono što se po medijskim izvješćima za sada zna zvuči bolesno nevjerojatno. U ponešto godina prvi operativac Saveza, prema tvrdnjama istražitelja, sebi i svojim jatacima u džepove je gurnuo 30 milijuna eura. TRIDESET MILIJUNA EURA!
Sam spomen Vedrana Pavleka u meni budi osjećaj nevjerojatne nelagode. Ne zato što je bio uvijek iznimno bahat, a bio je, ne zato što je uvijek nešto docirao i pametovao, a činio je to, nego zato što sam u srpnju 2017. godine slušao kroz što je sve prolazio jedan mladi Riječanin nevjerojatnog skijaškog potencijala, samo da bi mu na kraju bilo rečeno da za njega nema mjesta, da za njega novca – nema.
Njegovo je ime William Vukelić.
Bio je darovit, ozbiljan, predan, jedan od onih mladića za koje ne moraš biti skijaški stručnjak da bi vidio koliko u njima ima vatre, bilo je dovoljno pogledati rezultatski CV i sve ti postane jasno. Na koncu, bio je prvak svijeta! A onda je izbačen iz reprezentacije. Za njega više nije bilo mjesta. Nije bilo trenera. Nije bilo novca. Nije bilo sluha. Ukratko, nije bilo onoga bez čega jedan mladi sportaš u Hrvatskoj teško može opstati. Za Hrvatski skijaški savez to je bila samo jedna odluka, jedan potez, jedan “NE” u čitavom nizu “NE-ova”. Za Williama je to bio slom svijeta.
William Vukelić mogao je postati ozbiljan hrvatski sportski adut, uzor generacijama koje dolaze, ambasador svoga grada i hrvatskog sporta. Imao je talent, imao je rad, imao je ono nešto što se ne može naučiti. Ali priliku nikada nije dobio.
I to je ono najstrašnije. Velike afere uvijek u javnost izlaze kroz velike brojke, a najveće štete gotovo nikad nisu brojke. Najveća šteta je ono što se ne može vratiti na račun, ono što se ne može procijeniti vještačenjem, ono što ne stane ni u jednu USKOK-ovu kutiju. To su izgubljene godine. To je poljuljano samopouzdanje. To je osjećaj da nisi otpao zato što je netko bio bolji od tebe, nego zato što si nekome u sustavu postao višak. A kako danas vidimo i čitamo, taj je netko očito imao neke druge prioritete. Vile, estetske operacije, markirane torbice…
I zato ova priča, barem za mene, nije samo priča o Vedranu Pavleku. Ona je priča o svima koji su mladim sportašima govorili da nema novca, da moraju čekati, da budu strpljivi, da shvate realnost, da ne traže previše, da su njihove ambicije možda prevelike za jednu malu zemlju i jedan siromašan savez. I onda vidimo što se sve istražuje, što se sve spominje, kamo je novac odlazio, na što se trošio, kome je služio. I čovjek se ne može ne zapitati: koliko je puta nekom djetetu rečeno “za tebe nema”, dok je negdje drugdje bilo i previše?
Tu ova priča prestaje biti sportska afera i postaje nešto mnogo gore.
Postaje priča o izdaji.
Jer dijete koje trenira ne traži milostinju. Ne traži vilu, ni torbicu, ni luksuzni hotelski apartman, ni povlašteni status. Traži priliku. Traži odrasle ljude koji neće lagati dok ga gledaju u oči, traži ljude kojima može vjerovati onako kako vjeruje svojim ukućanima od kojih se odvaja i u potpunosti prepušta strancima, a zauzvrat traži samo minimum poštenja u svijetu u kojem ionako ništa nije sigurno. A kad ni to ne dobije, onda ne propada samo sportski put. Tada propada jedan temeljni osjećaj da trud ima smisla. Da život ima smisla.
Zato danas, dok se Hrvatska s pravom zgraža nad opljačkanim milijunima iz Hrvatskog skijaškog saveza, ne mogu prestati misliti na Williama Vukelića. Ne zato što je on jedini. Znam da nije. Nego zato što je u njegovoj priči sadržano sve ono što ovakve afere najčešće progutaju i sakriju. Iza svakog ukradenog eura možda je stajao nečiji propušten trening, nečije otkazano putovanje, nečiji trener kojeg nije bilo moguće platiti, nečiji roditelji koji su ostali sami pred troškovima, nečiji osjećaj poniženja i odluka da mora odustati jer više ne može izdržati torturu.
Korupcija nije samo krađa novca. Korupcija je i krađa vremena. Krađa samopouzdanja, krađa mladosti i budućnosti. Korupcija je trenutak u kojem netko mlad shvati da nije izgubio od konkurenta, nego od truleži. A od tog poraza se najteže oporaviti.
Možda će netko reći da je ovo previše emotivno. Neka jest. O nekim stvarima i treba govoriti emotivno. Jer ako nad milijunima još i možemo ostati hladni, nad slomljenim mladim ljudima ne bismo smjeli. Država koja ne razumije razliku između te dvije štete, ne razumije ništa.
Williamu Vukeliću ne može se vratiti ono što mu je tada oduzeto, a ne znam može li se ikome vratiti vjera koju izgubi kad kao mlad čovjek shvati da sustav ne služi talentu, nego moćniku. Ne znam ni hoće li svi koji bi trebali odgovarati doista i odgovarati. U ovoj zemlji čovjek se, nažalost, nauči ne biti naivan. Ali znam što bi barem trebalo ostati zapisano.
Da nitko više nema pravo mladom sportašu reći da za njega nema novca, ako se istodobno novac nalazi za sve ono što sa sportom nema nikakve veze. Da nitko više nema pravo govoriti o odricanju, domoljublju, radu i uspjehu, ako iza kulisa radi protiv djece koja tim riječima još vjeruju. Da nitko više nema pravo uništiti nečiji san i onda to nazvati odlukom sustava.
Zato pitanje na kraju nije samo pravno, ni samo političko, ni samo sportsko. Ono je ljudsko.
Vedrane, koliko košta dječji život?
Istaknuta fotografija Williama Vukelića iz osobne arhive
#Hrvatski skijaški savez #Vedran Pavlek #William Vukelić
