Svaki postojeći ideološki sustav svodi se na namjeru politizacije prostornih određenja. Ideološki sustavi uvijek postoje da bi politizirali prostorna određenja. Naime, sve u zbilji je pitanje prostora, kao i pitanje pojma. Odnosno, svaki aspekt postojanja i nepostojanja može se shvatiti kao problem prostora. U središtu te zamišljene scene stoji štakor roza boje sa zlatnom krunom na glavi. Ta neobična figura djeluje kao alegorija moći i ironije, ali može biti bilo što unutar jezične akrobatike. Krunjeni glodavac podsjeća da su vrijednosti često simboličke konstrukcije, a simboli su možda postali potrošeni, ili izglodani od svakog značenja i zgnječeni možda podlo zaudaraju na sjene. Novac je najrašireniji takav simbol, novac je lovac koji jede vrijeme. On ne posjeduje vlastitu energiju, nego usmjerava tokove ljudske energije, on je sublimat energetske razmjene i protočnosti smisla unutar materijalne egzistencijalne manifestacije. Kroz njega se razmjenjuju rad, vrijeme i želje, ali on nas čini slobodnima, ili nas pretvara u robove. Institucija novca pretvara prostor u mrežu mogućnosti, a mogućnosti, često, u mrežu u koju su ulovljene želje kao sablasti krivog postulata smisla, ili, to je možda tek patetična tvorba romantizirane utjehe o životu potpuno slobodnom od želja. Ideološki sustavi pritom određuju kako će se taj prostor tumačiti. Svaki prostor podliježe tumačenju i vrijednosnom pozicioniranju u odnosu na kontekstualne simbiotičke kolaž – istine.
Svaka ideologija nastoji politizirati određeni prostor, a svaka politika proteže se u odnosu na prostornost. U tome se krije borba za kontrolu značenja, značenja i pomračenja kroz svjetlo objave. Prostor nije samo geometrija, nego i pojam, katarza svete informacijske paradigme.
On je okvir unutar kojeg se oblikuju odnosi, a izvan okvira, tamo je možda začetak slobode.
Svaki aspekt postojanja može se promatrati kao pitanje prostora, prostornost je u svemu i ni u čemu. Čak i ono što ne postoji ima svoje simboličko mjesto i smještanje je dinamički proces. Rozi štakor s krunom postaje metafora tog paradoksa, on je predivna estetska kvaliteta. On vlada carstvom interpretacija, i u sebi sadrži beskonačno mnogo interpretativnih modela. Njegova kruna blista kao znak monetarne svetosti. U tom bljesku skriva se igra moći i iluzije. Ljudi prihvaćaju simbole jer im daju red. Novac organizira kretanje svijeta poput tihe gravitacije. Ideologije taj red pretvaraju u doktrinu. Doktrina zatim određuje granice prostora i slobode. U toj mreži značenja čak i štakor može postati kralj. Simbol tada nadilazi svoju početnu ironiju. I ostaje meditativna slika svijeta kojim vladaju pojmovi, a svi, baš svi smo gurnuti u prešu pojmova.
Politizacija prostornih određenja uvijek ide za time da ideologijom podupre određeni afinitet prema slobodi, a ideologija nikada nije sloboda. Ideološki sustavi postoje zato da bi se ograničila ljudska sposobnost djelovanja. Ustvari, čovjek ne može postojati bez nekog oblika ideja i bez prostora, on je sam po sebi ideja i prostor. Na trgu zamišljene stvarnosti stoji mladi čovjek u crvenom odijelu i oni su spojeni, poput svirepih kataklizmi super smišljene scenografije za ples s ništavilom. Radostan je i maše svjetloplavom zastavom prema otvorenom nebu i u tom nebu ga čeka tajanstvo zrcalne simetrije povijesne konstrukcije o spasenju i blaženstvu. Ta jednostavna gesta postaje simbol političkog prostora, u njemu je smještena konzervirana simulacija manipulacija i doktrinarnih čak i perverzija. Boje na njegovu tijelu i zastavi pretvaraju se u jezike ideologije, a upravo u ideologijama počiva začetak monstruozne spilje diktata mehaničke dresure. Prostor oko njega nije samo neki super trg nego i koncept, svaki koncept spašava neku vrstu stvarnosti. Svaka politička struktura nastoji taj prostor ispuniti značenjem, a nismo li svi pomalo umorni od značenja! Ideologija obećava slobodu, ali je ujedno i oblik njezina ograničenja, naime svaka ideologija preša umove i zatvara u kovčege od hrđavog željeza plemenitu poetsku slobodu. Ona definira kretanje tijela i misli kroz geometriju društva koje zjapeći pomalo propada unutar svojih vrijednosnih maksima. U toj geometriji čovjek postaje nositelj znakova, znak sam po sebi, samome sebi znak za nešto. Crveno odijelo govori o strasti i djelovanju, ah divne su te simboličke stepenice i vrtložne zavrzlame. Svjetloplava zastava sugerira horizont mogućnosti, ipak, upravo je u mogućnostima sažeto otkrivenje i razotkrivanje golog bitka i odjevenog bića. Između te dvije boje nastaje napetost političke poezije, naravno, to je poezija bez metrike rimovanog stiha, slobodna proklamacija diktata robovanja. Novac pritom cirkulira poput krvi u društvenom tijelu, jer on i jeste krv, i o nama, ljudima, ovisi u što ćemo ga pretvarati i na koji način će nas novac stvarati i rastvarati. On povezuje udaljene točke političkog prostora, on tvori te točke kao simultane pejzaže informacijskih čvorova. Kroz njega se raspoređuje energija rada i želje. Gradovi, države i institucije pulsiraju tim nevidljivim tokom, a u pulsiranju je sažeta istina o prolaznosti. Mladi čovjek možda toga nije svjestan, ili, starost možda nije garancija mudrosti. Ali njegova zastava već pripada mreži značenja, oh značenja, tako ste beskrajna.
Politizacija osobnog prostora vrši se putem raznih medijskih manipulacija, putem mode, tehnike, umjetnosti i stvaranjem stavova. Bez stavova bi možda bili na pragu slobode, ali čovjek uvijek teži svemu dati neki smisao i stav. Bijeli putnički avion prelazi tišinu neba kao misao koja traži slobodu. Njegova krila presijecaju plavetnilo poput pitanja o granicama ljudskog duha. U toj visini prostor izgleda čist, gotovo metafizički. Kao da se tamo može naslutiti jednostavnost postojanja. Ipak, dolje na zemlji prostor čovjeka rijetko ostaje neutralan. Osobni prostor polako se politizira. Ne kroz zakone neba, nego kroz šum medija. Slike, reklame i glasovi oblikuju naše unutarnje pejzaže. Moda postaje jezik, tehnika produžetak tijela. Umjetnost ponekad ogledalo, ponekad instrument. Sve nas tiho uvodi u mrežu stavova. Bez stavova možda bismo stajali bliže čistoj slobodi. Poput aviona koji ne pita za ideologiju oblaka. Ali čovjek teško podnosi prazninu značenja. On želi svemu dodijeliti objašnjenje. Zato i nebo pretvara u metaforu. A let u filozofiju vlastite sudbine. Bijela boja aviona postaje simbol nevinosti kretanja. No ispod tog simbolizma uvijek pulsira civilizacija. Mediji proširuju kulturu kao dugačke sjene. Kroz njih se oblikuje naš osjećaj stvarnosti.
I tako se sloboda seli u subjektivne prostore duha. U male, nevidljive metafizičke sobe pojedinačnih egzistencija. Tamo čovjek još uvijek može zamisliti let. Kao bijeli avion koji prelazi nebo bez komentara.
Političke mašine konstantno oblikuju varijable i sredstva komunikacije i djelovanja. Bez obzira na stvarnost, uvijek postoji i alternativa, ali i ona je pod zakonom prostora i ideološkog manipuliranja. Politika je uspješna jedino ako stvara slobodnog čovjeka, jesmo li povijesno uspjeli, pitanje je bez instant odgovora. Padobranac se spušta s neba kao tiha misao između visine i tla. Nebo iznad njega ostaje otvoreno, široko poput ideje slobode, a ideje izgaraju. U toj praznini prostor izgleda neograničen, ali izgled najčešće vara. Kao da se svaka ljudska mogućnost može ondje zamisliti, a što je tek tamo izvan misli. No ispod tog neba prostire se svijet institucija, da, čak je i kolač institucija. Gradovi, sustavi i nevidljive mreže razmjene, melju nas kao mašina od dijamanta. U središtu svih tih mreža pulsira novac. Tiha energija koja pokreće kulturološke činjenice. Njime se financira riječ, slika i pokret. Njime se oblikuju komunikacije i djelovanja. Svaki čin društva nosi njegovu skrivenu gravitaciju. Padobranac se spušta sporije od političkog vremena, jer to vrijeme se neprestano ubrzava. Ali dok lebdi, postaje metafora čovjeka u sustavu. Jer i misao, poput tijela, ulazi u određeni prostor. A prostor uvijek ima svoje zakone. Političke mašine mijenjaju varijable komunikacije, one ne postoje bez komunikacijskih kodova. Oblikuju jezike, poruke i horizonte djelovanja. Informacija postaje sredstvo, ali i strategija. Čak i alternativa nosi vlastite granice. I ona se rađa unutar prostora ideologije. Poput padobrana koji dopušta slobodu, ali određuje smjer. U toj napetosti između visine i tla nastaje politika. Njena uspješnost ne leži u kontroli samoj. Nego u mogućnosti da stvori slobodnog čovjeka. Kao padobranca koji se spušta kroz otvoreno nebo. Svjestan gravitacije, ali još uvijek okrenut prema visini. Pad i rast, nije li to predivna činjenica, ili broj.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #Čabar #društvo #ideologija #novac
