Treba li vjerniku (s psihološkim problemima) psihoterapeut ili psihijatar? On ima dušebrižnika i/li ispovjednika i oni su mu posve dovoljni da se njegova psiha oslobodi tereta koji je pritišće, a savjest oslobodi osjećaja krivnje koji ga izjeda. To bi bilo, strogo uzevši, teološko gledanje na to pitanje tj. taj problem. Isus je na križu platio za sve njegove/naše grijehe i tko, u vjeri, prihvaća Njegovu besplatnu otkupninu, nakon iskrenog kajanja (koje je duši bolno) i pokore (koja je skrušenom duhu bezbolna) vjernik ide dalje kroz život, nastojeći ne griješiti više, a ako opet zgriješi (što je vrlo vjerojatno) nova ispovijed će ga iznova osloboditi i, pred Bogom, opravdati. Bitno je da nikada ne padne u očaj i odustajanje od primanja te (nezaslužene) milosti nego da, u zahvalnosti za nju, nastavi se boriti sa svojim napastima i demonima. Imajući u svijesti da u tomu nikada nije sam jer je Bog uvijek s nama (Emanuel), a naš anđeo čuvar ne spava. Dakle, tu ne treba posezati za psihijatrijskim dijagnozama i tretmanima?!
Ili možda ipak ponekom/ponekad treba? Poznajem jednog uspješnog studenta teologije (čini mi se da je bliži 50-ima nego 40-im godinama) koji ima dijagnozu (tipa shizofrenije) i pije tablete, ali mu to ne smeta da polaže ispite s vrlo dobrim ocjenama. Ne znam što da o toj kontradikciji da mislim i je li to zaista toliko kontradiktorno i nespojivo, ali znam da su čudesni putevi Gospodnji i da naš suhoparni racionalizam često omane tj. da ne može dohvatiti odgovore na posljednja pitanja (npr. o smislu života, o vječnom životu ). Pada mi na pamet onaj Chestertonov uvid da ludom čovjeku ništa osim racija nije ni ostalo tj. da ničeg drugog ni nema. U svakom slučaju, stoji postojano, već dva tisućljeća, ona biblijska – što je mudro u očima svijeta, u Božjim je lud i obratno. Tako da smo opet nasamo, na potpunoj čistini, kada se spram toga trebamo odrediti, slobodne volje i na vlastitu odgovornost. Pascal se kladio na Božje postojanje (a ono, neizbježno, uključuje i Posljednji sud) jer – ako Bog postoji, sve sam dobio ( vječni život ); a ako ne postoji, ništa nisam izgubio.
„Beatles“ sa psihijatrije
Uf, pretežak je ovaj uvod i samom onom koji ga piše, prelazi okvire autorove nadležnosti i kompetencije, a i Uskrs je prošao. Prethodne retke je motivirao danski film „Posljednji Viking“ (2025.) Anders Thomas Jensena („Zeleni mesari“, „Adamove jabuke“, „Muškarci i kokoši“), s Mads Mikkelsenom u glavnoj ulozi. On je jedan od najboljih glumaca današnjice, na čast europske kinematografije, uvjerljiv u svakoj ulozi kao da je za svaku rođen pa tako i u ovoj, u kojoj igra Manfreda, čudaka s kroničnim poremećajem ličnosti (da ne kažemo, dobroćudnog luđaka iako je Isus rekao: „Nikoga ne nazivajte ludim“). Njegov „normalni“ brat Anker (agresivac i kriminalac) mu povjeri na sakrivanje i čuvanje opljačkani novac (dok on odguli u kaznu od 15 godina). U zatvoru je svaki dan gotovo isti pa je to kazna koja zaustavlja život na jednom mjestu, dok izvan njega „sve teče“, sve se mijenja: njegov brat je promijenio identitet i sada je John i to, ni manje ni više nego Lennon. Stariji brat ne prihvaća njegovu subjektivnu stvarnost, a ovaj se svaki put, kada ga ovaj nazove Manfredom, baci kroz prozor ili iskoči iz jurećeg auta itsl.
On to izvodi tako spontano i simpatično da uvijek izazove smijeh publike i glavni je nosilac komičnih efekata u filmu, dok se ne pojave još dvojica njemu sličnih pacijenata: jedan je Ringo Star, a drugi čas Paul (McCartney) čas George (Harrison), ali nađe vremena i da bude plavooki i plavokosi arijevac (iako je crnobrad i crnokos). Ukratko, nema prepreke da se realizira genijalno luckasta ideja jednog psihijatra (za kojeg se ispostavi da je također pacijent) o formiranju „Beatlesa“. Što nije samo vrhunac tolerancije i prihvaćanja svačije subjektivne realnosti, ma koliko pomaknuta bila, nego i najbolja terapija za te disocijativne ličnosti, a za gledatelje izvor novog smijeha (naročito kada – na prvoj probi – sir Paul propjeva hit „Abbe“, umjesto očekivane pjesme „Beatlesa“).
Svi su likovi, kako glavni tako i sporedni, disfunkcionalni, na ovaj ili onaj način traumatizirani, a oni koji na prvi pogled djeluju normalno to nisu nego su samo potreban i privremen kontrast tim krhkim višestrukim identitetima. To je naročito i trajno brutalni kompanjon starijeg brata koji mlati sve pred sobom, samo da dođe do skrivenog novca, stavljajući tako braću i čitavu radnju pod vremensku kompresiju, on je death line od 120 kila mišićavog mesa. Svima koji mu stanu na put je smrtna opasnost, ali on jedini doživi smrt. Jer redateljeva ljubav pokriva sve ostale likove, što su slabiji i teže iznutra ranjeni ta je ljubav veća i prašta im sve nedostatke, sva ponašanja i sve ludorije te ih dovodi do hepienda: nastupa psiho-„Beatlesa“ na amaterskom natjecanju u jednom pubu. Ta finalna scena je rajskog ugođaja jer za sve njih to i jest par minuta Raja na zemlji: svi su prihvaćeni i voljeni takvi kakvi jesu, svima je sve oprošteno i smrti ni plača više tu nema. Jedino je onaj brutalni smrtonosac, najjači i, po kriterijima svijeta, najnormalniji (njegov identitet je čvrst kao željezo a želja za novcem neumoljiva kao mesarski nož) upoznao smrt, završivši u paklenom ognju od eksplozije auta u sudaru sa stablom u tamnoj, sjevernjačkoj noći.
Trauma kao zakopano blago
No, prije rajskog finala svi su morali proći svoju muku, suočiti se s istinom o sebi, pod/nositi svoj križ i jedni druge, isplakati svoje boli, pokazati svoje rane. C’est la vie. Skandinavski štih, filmski i književni, nije en rose već je en noir ali to ga čini psihološki dubljim i realističnijim jer nam pokazuje kakvi su zapravo ljudi iznutra, ispod svojih maski i zaštitnih mehanizama samoobrane: neki su toliko teško izranjavani i traumatizirani da to mogu preživjeti samo kao netko drugi, u nekom drugom „ja“, kao John ili Ringo npr. Oni drugi od svoje najdublje pokopane boli bježe u kriminal (kao Anker), u alkohol (kao neuspjeli pisac izgorenog lica) u zdravizam jogginga & boxinga (kao njegova supruga) ili u nikotinsku ovisnost (kao starija sestra). Najslabiji (čitaj: najluđi) Mafred/John će upravo takav, na svoj način, dovesti brata do zakopanog blaga, a to nije kufer s novcem nego s obiteljskim fotografijama iz njihova djetinjstva. To će tek pokrenuti Ankerovo sjećanje na ono što je potisnuo do zaborava: ubojstvo oca, nasilnog alkoholičara koji ih je tukao. Tek potom će ga mlađi brat dovesti do kufera s milijunima: nema rajskog stanja na Zemlji bez novca, koji nije bitan, ali je najvažniji za ovozemaljski blaženi život. No, duboka psihološka pouka filma je da se prije pronalaska sakrivenog blaga valja suočiti sa strašnim čudovištem koje ga čuva tj. s najdublje potisnutom strahotnom traumom u svojoj nutrini. To uostalom od davnina naučavaju bajke.
Poslije gledanja „Posljednjeg Vikinga“, pala mi je na pamet domaća bijela komedija “Svadba!”, valjda kao južnjački antipod ovoj crnoj sjevernjačkoj. Razlike između njih dvije su recipročne razlikama između danskog Hamleta i našeg Hamleta iz Mrduše donje (koja je, u međuvremenu, devalvirala u Prdušu gornju). U „Svadbi“ su svi likovi funkcionalni, a neki su i funkcioneri, unatoč svim problemima i peripetijama. Ali su istovremeno i svi plošni, dvodimenzionalni, beskrvni i lako se zaboravljaju jer su instant karakteri, skrojeni po gabaritima 3D crtića za odrasle. To je formula za filmsku uspješnicu na ovim prostorima: ritko i plitko, posluženo u plastičnom tanjuru – i gledanost je zagarantirana, a zarada rekordna. U društvu u kojemu nema živoga Boga životi sviju su poremećeni i nesretni, novac je krajnji cilj i sredstvo „spasa“, a psihijatrija je posvuda. U „Posljednjem Vikingu“ Bog se ne spominje niti u uzrečici „Oh, my God“ (tako čestoj u porno-filmovima i snimkama raketiranja gradova na Bliskom istoku), ali Njegova ljubav teče kroz redatelja na likove, što ga ne priječi da bez pardona razotkriva anomalije takvoga društva i njegova mentaliteta. Ponegdje nezgrapno ponekad predvidljivo, ali uvijek na pravo mjesto.
„Svadba“ pak servira dvostruku porciju religije, likove dvojice svećenika (jednog katoličkog i jednog pravoslavnog), mnogo križanja (sa svih pet kao i s tri prsta) ali nigdje prodiranja u dubinu ljudske tame tako da je sva svjetlost izvanjska i mediteransko-balkanski površna. Nešto je trulo u državi Danskoj, ondašnjoj i sadašnjoj, i „Posljednji Viking“ se ne libi tu trulež prokazati (i sjekirom, kad treba) Naši redatelji još uvijek upotrebljavaju tek peroreze.
#Ante Kuštre #Mads Mikkelsen #Split #Split connetcion #viking
