Transformacija ekonomskih obrazaca uvijek je kretanje energije. Ona se ne događa naglo, nego poput sporog presvlačenja, tamo u očiglednom jutru željnom opstanka. Stara odijela institucija ponovno se oblače u novim funkcijama. Oblik ostaje sličan, ali se značenje mijenja, a značenja nikada neće biti potrošena, bez obzira na amputiranu blamažu logike. Na balkonima tamnih isijavanja nužde stoji smiješni klaun, on je smislena činjenica, živi kao otisak drevne simulacije. On je figura vremena koje se smije vlastitim blokadama. Njegov osmijeh skriva umor povijesnih ponavljanja, vječna je repeticija promašenih signala kičaste moći. Vrijeme je često obavijeno komunikacijskim rezovima. Informacijsko polje tada postaje fragmentirana mreža priča, u mrežu se love ambijenti skrovitih junaka. Iz tih fragmenata nastaju funkcionalne petlje značenja. Svaka petlja nosi vlastitu aksiološku varijantu svijeta, a svjetova ima beskonačno mnogo. Pripovijetke se umnožavaju poput refleksija u ogledalu. U tom prostoru svaki mentalni položaj postaje ideologija, strukture se kuhaju u loncu uzaludne memorije. On je ready-made stav, preuzet i preoblikovan. Ljudi redizajniraju vlastite sustave kako bi opstali, u unutrašnjosti vlastitih metafizika. Prilagodba često znači tihu promjenu unutarnjeg kuta. Dominantni kulturološki sklop određuje horizont razumijevanja, ali, razumijemo li se mi uopće. Ne prilagoditi se znači riskirati metafizičku raspadljivost, trule sintagme hrane smisao odjevnog apsurda. No prilagodba ne mora biti konformizam. Ona može biti oblik suvremenog budnog sudjelovanja. Suvremenost traži svijest o vlastitom kontekstu, kolažiranje idejnih varijabli je poželjno. Mentalni položaj tada postaje alat, a ne zatvor. Ready-made ideje dobivaju novu funkciju u novom vremenu. Klaun na balkonu i dalje se smije tom procesu. Njegov smijeh podsjeća da povijest uvijek nosi masku ironije. U tom smislu svaki energetsko – mentalni položaj je ustvari ready – made ideologija, što znači da u većini svojih pozicija redizajniramo svoj postojeći sustav prilagođavajući ga momentalnoj poziciji vladajućeg, odnosno dominirajućeg kulturološkog sklopa, u težnji da se metafizički ne raspadnemo. Metafizička raspadljivost prijeti kada vlastiti mentalni položaj ne uspijevamo prilagoditi vladajućoj doktrini. Naravno, to ne znači da trebamo biti konformisti, nego da je poželjno da budemo suvremeni. Dominirajući kulturološki sklop zahtijeva od nas ljudi da smo ga svjesni i da mu pristupamo s potpunom ozbiljnošću. Mentalni položaj je uvijek ready made, jer je stavljen u drugačiji kontekst od njegovog primarnog.
Znači, radi se o tome da je tijelo konstantni ready made, jer ono što se događa na mentalnom planu uvijek je preobraženo kroz tijelo u nekom drugačijem spletu okolnosti i konteksta, mi nosimo fiziku i metafiziku u hramu vlastitih imaginarnih konstrukata. Mi konstantno redizajniramo vlastite stavove i mjerila. Ustvari, živeći u duševnim mislima, ako ih prevodimo na razinu tijela, uvijek se nađemo u situaciji preobražaja misaonog tijeka, strujimo kao obećanje istine o spasenju putem hranjivih nutrijenata. Ali i tijelo je misao u drugačijem frekvencijskom obliku. Energetsko – mentalni položaj svodi se na ono što se događa u glavi i srcu, ali konstantno se krećemo i nešto radimo, mi naprosto ne možemo biti odsutno prisutni, jer paradoksalne modele pakiramo u strašne komadiće pohlepe. Kada dođemo fizički u neku situaciju, tada se prilagođavamo toj situaciji i na temelju nje stvaramo određeni model odnosa. Ideologije postoje kako bi čovjeka zadržale na nekom optimalnom okupu, sintezi, iako same po sebi često blokiraju slobodu. Noj u sivom odijelu trči kroz pustinju ideoloških konstanti, na tren stane pa se okrene u sebi i nasmije se glasno tihom apsurdu i dinamičnoj nomenklaturi dostojanstvene uobrazilje. Njegovo kretanje podsjeća na grotesknu alegoriju vremena. U prašini navika talože se amortizirane ideje.
Odijela svakodnevice skrivaju košmarne sinteze moći. Slatkorječivi jastuci autoriteta nude prividnu sigurnost. Unutar stare zgrade nekada je djelovala banka. U tim prostorima ljudi su razmjenjivali životnu energiju. Radili su, brojali i probavljali frekventne modele opstanka. Novac je bio ritam njihova svakodnevnog disanja. Sada prostor pamti samo odjeke tih funkcija. Tijelo u svemu tome ostaje trajni ready-made.
Ono prevodi misao u pokret i iskustvo. Mentalni tok uvijek se preobražava kroz tjelesnost. Svaka misao mijenja oblik kada dotakne stvarnost. I tijelo je, na neki način, misao druge frekvencije. U njemu pulsiraju odluke srca i impulsi razuma. Energetsko-mentalni položaj nastaje u toj napetosti. Čovjek stalno redizajnira vlastita mjerila, sebe pretvara u vlastitu mitološku naraciju. Svaka nova situacija zahtijeva prilagodbu. Iz tog prilagođavanja nastaje model podnošenja. Ideologije pokušavaju stabilizirati taj nemir. One okupljaju pojedince u privremene sinteze, sve je podložno ukalupljivanju. No istodobno mogu ograničiti slobodu kretanja, svi u svakome i sve u svemu i ničemu, ah, divna je hibridna dinamika postulata bez zebnje i straha u vezi logičke smislene narativne pustolovine. Poput noja u sivom odijelu, čovjek tada trči između pravila i želje. A pustinja ideja ostaje prostor u kojem se traži ravnoteža. Tako i politički sustavi postoje samo zato da bi se čovjeka držalo u nekom obliku pokornosti. Čovjek ne bi mogao funkcionirati po principu apsolutne slobode, on naprosto mora o nečemu ovisiti i biti podložan sudu o svom razdoblju. Nema oblika vladavine koji se bazirao na individualnoj volji, osim u doba velikih kraljevstava. Ali danas, u suvremenoj demokraciji, individualizam vlada i sve je podređeno zgrtanju kapitala i trošenju vrijednosti. Vrijednost je postala mjerljiva kapacitetom moguće potrošnosti. Na zidu visi stara velika pegla, nijemi artefakt moći. Nekada je ravnala tkanine, a danas simbolički ravna vrijednosti. Moćnici njome peglaju naborane gabarite društvenih uvjerenja. Što nam je doista preostalo! Kupka ideograma! Smiješni labirint nedokučive potencijalnosti. Toplina ideja pretvara se u disciplinu oblika. Prosječna temperatura svijeta raste, ne samo klimatski. Raste i temperatura ideoloških konstrukcija. Globalno zatopljenje prelazi u polje identifikacijskih kalupa. U toj vrućini oblikuju se svjetonazori čovjeka. On stalno nešto traži, čak i kada ne zna što. Politički sustavi nastaju da bi to traženje usmjerili. Njihova osnovna funkcija jest održavanje reda. Red često znači određeni stupanj pokornosti. Apsolutna sloboda ostaje nedostižna pretpostavka. Čovjek mora o nečemu ovisiti da bi djelovao. Vrijeme u kojem živi postaje njegov sudac. Svi volimo biti osuđeni, patetika nije prevrednovana. Povijest poznaje vladavine individualne volje. Velika kraljevstva počivala su na jednoj figuri. Suvremena demokracija raspršila je tu moć. Individualizam je postao dominantni princip. Ipak, taj individualizam često služi kapitalu. Zgrtanje i trošenje postaju osnovni ritam društva. Vrijednost se mjeri sposobnošću potrošnje. Potrošnja tada postaje nova mjera uspjeha. Pegla na zidu podsjeća na disciplinu oblikovanja. U njezinoj sjeni društvo ravna vlastite ideale.
Metafizičko raspadanje događa se u onom trenutku kada čovjek više ne vidi smisao u svome nadanju, sanjanju i vizijama, odnosno kada postane poslušni rob ispranog mozga u službi liberalnih normi koje uglavnom samo troše njegove potencijale do trenutka do kojeg ga se može maksimalno iskoristiti. Na taj način, metafizika je postala jedini način potpunog spasa od potonuća u duhovni besmisao, a umjetnost stvaranje njenih okosnica i smjerova. Potrebno je imati jasan uvid u svoje razdoblje da bi se mogla izgraditi povoljna, dostatna i originalna metafizička konstrukcija koja će opet nekom sloju ljudi pružiti spas i duhovno utočište. Na vrhu znaka sjedi crvena papiga, neobična stražarka slobode. Njezina prisutnost djeluje kao zapetljana metafora vremena. Sloboda se ne pojavljuje sama od sebe. Ona se oblikuje kroz norme i navike komunikacije. Riječi postaju jednadžbe kroz koje društvo govori. U tim jednadžbama raste temperatura značenja. Toplina ideja pretvara se u oružje intimnih isijavanja. Čovjek tada služi principima institucionalnog opstanka. Sve prolazi kroz sustav kao roba. Čak i smisao ponekad postaje višak. Kada se izgubi nada, počinje metafizičko raspadanje. San i vizija tada blijede poput zaboravljenih znakova. Čovjek lako postaje poslušan rob vlastitih navika. Liberalne norme mogu iscrpiti njegovu unutarnju snagu. Potencijali se troše dok se više ne pitamo zašto. U tom trenutku metafizika postaje nužna obrana. Ona vraća dubinu izgubljenom pogledu. Umjetnost tada preuzima ulogu graditelja. Stvara okosnice novih smjerova i novih nada. Svako razdoblje traži vlastitu metafizičku arhitekturu. Bez razumijevanja vremena nema istinskog stvaranja. Uvid u epohu omogućuje originalnu konstrukciju smisla. Takva konstrukcija postaje sklonište za druge. Poput krova nad dušama koje traže orijentaciju. A crvena papiga i dalje sjedi kao podsjetnik na krhku slobodu. Žonglirajmo, samo hrabro, loptice su svježe natopljene krvlju.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #Čabar #Crtice iz Čabra #Gorski kotar #informatički nomad
