„Okrene se za svojom sjenom, a ona se pak istog trena nečujno smanji, pri tome pazeći da se ne zaplete u paučinu što se nakupila u kutovima kuhinje na koju je kroz polumrak udarala ona pjegava mjesečina. I pauk i mjesec sami od sebe stvaraju svoj svijet, jedan paučinom a drugi svijetlim tkanjem, prirodom podjednako opasnom i za muhe i za duše.“, zapisao je Marijan Grakalić u svojoj novoj knjizi „Pogled u noć“.
Svakoga čovjeka tokom života prati patološki otpor prema smrti. Život, kao odgađanje smrti, zapravo je grčevita borba protiv smrti. Rat, kao društveni događaj koji prouzrokuje veliko stradanje, zapravo je tek otpor prema smrti. Borimo se kako bi preživjeli i nekim vrijednostima izborili trajanje. Tonovi, linije i boje – dakle pjesnička slika – zašto bi ona trebala biti važnija od “biblijskih istina”? Umjetnost je trijumf ljudskog duha i dokaz da je taj duh jedna moćna sila u vasioni i da je ona zapravo stožer te vasione. Povijest je sastavljena od ogromnog broja trenutaka, koji su ustrojeni na način da pružaju iluziju kontinuiteta. Osnovna jedinica sjećanja je izolovani trenutak obično smješten – manje ili više racionalno – u neku cjelinu, a u okviru toga se ostvaruje i estetsko. Svaka vrsta estetskog biva uvjetovana vrstom čula kojom je percipirana, a svako naše čulo ima sposobnost da percipira estetsko. Borislav Pekić je negdje zapisao sljedeće: „Umjetnost, a osobito muzika, samo je jedan stilizovan mit o smrti. Ono što je san za duh, to je umjetnost za život: adaptacija na smrt. Ništa ne ubija tako nepopravivo kao dobra muzika, muzika je estetsko opravdanje smrti.“ Muzički ton, također, prima u sebe boje, emocije, misli, ali ih na jedan čudnovat način rastavlja i prevodi, na principu razgovora između onoga što je nepromjenljivo i onoga što se mijenja. Baš kao jezik, koji u znaku ima ekvivalent svemu što gradi čovjekov svijet, tako isto taj svijet mora da pronađe svoje ekvivalente u tonovima. Tek kad ta veza bude uspostavljena, kada svih šest čula posreduje prema nečemu što se samo sluša, i poveže se ukupni svijet koji je opažan u skladu s protokom vremena, tek tada u carstvu tonova uskrsava univerzum, koji živi u formi zvuka, i koji se kao takav uvijek može putem notnih oznaka rekonstruirati i obnoviti. Međutim, važno je naglasiti da tonovi ne žive isključivo od zvuka, kao ni slikarstvo od boje, jer prevode u zakonitosti svoje stvarnosti ono što im izvorno ne pripada. Za sam život ne ostaje puno prostora, a ni vremena. Vrijeme je zapravo naš najveći neprijatelj. Mi u biti i nemamo drugog neprijatelja osim vremena. „A ti Martine s krmačom ne stvaraj brige sebi. Kad naumi da se na drvo popne, znaj da će se i popeti! Koliko god da je mlada i tupava. Koliko god da je matora i teška. I ma koliko drvo visoko bilo. Kad naumi da se popne, znaj da će se i popeti“, zapisao je Branko Ćopić u jednoj svojoj priči. Daleka nam prošlost potvrđuje istine, od kojih čovjek strahuje, ali u koje polaže svoje nade u spasenje. Pomalo je neobično da u današnjem vremenu političari svoje vojne pohode imenuju nekim jezičnim kovanicama iz Biblije. Naravno da oni na taj način rat opravdavaju pred narodom i u javnosti mu pridaju sakralne dimenzije. Ako je rat politički izljev biblijskog bijesa, to kod naroda nekako bolje prolazi. Ali je i neobično njihovo zanemarivanje činjenice da je taj isti vojni pohod najbrži put do grijeha, a zbog grijeha je po Bibliji čovjek izbačen iz Raja. Da li se smijemo previše pouzdati u mitologiju? Da bismo adekvatno odgovorili na to pitanje, potrebno je objasniti što je zapravo mitologija. Da li je ona dovoljno vjerodostojna, da bude zakonodavna? Svi stari narodi su imali svoju mitologiju – Egipćani, Grci, Židovi i ostali. Mitska zaliha je baza i današnjih religija. Svete knjige su tek kombinacija mitologije, historiografije i književnosti. Mnogi ih i tretiraju kao puku književnost i nisu daleko od istine.
“Na šta je sve spreman čovjek! Vikao sam u snu. Pogledom obuhvatih polje, puno raznobojnog cvijeća; pomislih, niklo iz zemlje, u kojoj spavaju oni što su živjeli prije nas. Zaslijepi me čarolija boja koje je isijavalo cvijeće, i rastuži. Širom poljane rascvjetale crvene bulke. Krv nekadašnjih ratnika. Ta ljubičica, koju zovu dan i noć, oči su ljepotice, čija su stopala dodirivala pločnike grada – ovog grada kojim ti sada hodiš”, zapisao je perzijski pjesnik Rubaije. Čitajući Stari Zavjet mi bivamo upoznati kako su živjela starinska plemena na Bliskom istoku. Od rođenja pa do smrti pojedinca, od rođenja pa do smrti naraštaja, starozavjetni spisi opisuju sudbinu tadašnjih ljudi. Jahve, starozavjetni Bog je jako stvaran u tim spisima. On se objavljuje na brdima Egipta i Izraela, miješa se u plemenske ratove i tome slično. Ali kada bacimo oko na mitologiju drugih naroda, vidimo da je sve to jako slično. Olimpski bogovi aktivno učestvuju u trojanskom ratu. Međutim, tadašnji čovjek je kreirajući stoljećima navedenu mitologiju u takve dokumente unosio i svoja maglovita vjerovanja (koja nije bilo moguće provjeriti), ali i svoje neznanje i predrasude. Za nas u današnjem vremenu su mitološki tekstovi dragocjeni, jer bivamo upoznati kako je to sve izgledalo na planeti prije više tisuća godina. Biblija je prije svega dokument o povijesti čovjeka u njegovom početnom stadiju puta. Rođenje plemena obavija veo misterije i mitova. Prošlo je mnogo vremena od tada, a još uvijek se nije desio Sudnji dan, a Jahve koji se u starozavjetna vremena ukazivao na svakom brdu, u današnjem vremenu se ne pokazuje – “ukazanje je sve manje”. Uprkos svemu, treba se nadati. U Danteovom „Infernu“ je zapisano: „Ne koristi doduše, ali hvaliti se treba. Znam čovjeka u Kristu: prije mnogo godina – da li u tijelu, ne znam, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – taj je bio ponesen do trećeg Neba. I znam da je taj čovjek – da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti“.
Bez obzira na sva čudesa moderne tehnologije, današnji čovjek ideju Boga nije odbacio. Mi nekako predosjećamo da postoje sile svjetlosti i dobra i sile tmine i zla i da su one u sukobu, da se ljudi svrstavaju na jednu ili drugu stranu. Još uvijek je čovjek sam, a “viša istina” (“vis vitalis” se ne objavljuju otvoreno ili ih netko od ljudi vješto skriva. Stoga je jako teško pratiti tragove istine, a posebno je teško proživjeti život bez grijeha. Po Bibliji je čovjek zbog grijeha izbačen iz Raja. O tom problemu je pisao Erih From u knjizi “Bjekstvo od slobode”: “Šlajermaherova definicija religijskog doživljaja kao doživljaja apsolutne zavisnosti je definicija mazohističkog doživljaja uopće; naročitu ulogu u tom osjećanju zavisnosti igra grijeh. Pojam o praroditeljskom grijehu, koji pritiska sva buduća pokoljenja, svojstven je autoritarnom doživljaju. Čovjekov moralni, kao i svaki drugi neuspjeh postaje sudbina koju on nikad ne može izbjeći. Ko god jednom zgriješi, biva za svagda gvozdenim beočuzima prikovan za svoj grijeh. Čovjekova vlastita djela postaju moć koja njime vlada i koje se on nikada ne oslobađa. Posljedice krivice mogu biti ublažene kajanjem, ali kajanje nikad ne može da otkloni krivicu. Isaijeve riječi: “ako grijesi vaši budu kao skerlet, postaće bijeli kao snijeg”, izražavaju samu suprotnost autoritarne filozofije.“ Vidimo da je čovječanstvo ogrezlo u raznim vrstama grijehova i poroka i da se oni sa smjenjivanjem naraštaja nasljeđuju. Potomci, pored nasljedstva, od roditelja nasljeđuju dio njihovih grijehova. Sve to ide do duboko u mitsku prošlost. Već na samom početku bijaše početni grijeh Adama i Eve, radi kojeg bivaju istjerani iz Raja. Da li na zemlji ima naznaka postojanja svijeta koji bi bio približan mitskim opisima Raja? Po svemu sudeći tragovi Raja isplivavaju ponajviše u snovima. U tim intervalima snova nam se događaju i intervali slobode, koja nas odmara od pritiska nužnosti. Na zemlji je sve prisila i nužnost. Ali ono što nam obnavlja snagu putem snova je maglovito sjećanje na jedno postojanje koje nije izloženo silama nužnosti. Ali kao što je rečeno, toga ima samo u snovima. Umjetnost pa i religija crpi tu energiju, stoga i kreiraju u stvarnosti intervale kratkotrajne slobode, koja čovjeka rasterećuje i nudi mu barem iluziju slobode koju smo izgubili. Ali ipak je postojanje Raja tek jedna mitska predodžba o mogućem porijeklu čovjeka. Još uvijek Vrata Raja nisu pronađena, a sveti Petar sa tih vrata nikoga nije vratio. Erih From u knjizi “Bjekstvo od slobode” piše: “Jedna veoma rječita predstava o toj bitnoj vezi čovjeka i slobode data je u biblijskom mitu o čovjekovom istjerivanju iz Raja. Taj mit poistovjećuje početak ljudske povijesti sa činom odabiranja, ali je naglasak, u stvari, na grešnosti tog prvog čina slobode i na patnji koja iz njega proizlazi. Čovjek i žena žive u Edemskom vrtu u potpunom skladu jedno s drugim i sa prirodom. Tu vlada mir i nije potreban rad; nema izbora, slobode, a ni mišljenja. Čovjeku je zabranjeno da jede s drveta poznanja dobra i zla. On krši božji nalog, narušuje sklad s prirodom, čiji je dio, a ne prevazilazi je. S crkvenog gledišta, koje je predstavljalo autoritet, to je u suštini grijeh. S čovjekovog gledišta, međutim, to je početak ljudske slobode. To što čovjek krši božje naredbe znači da se oslobađa prinude, da se iz nesvjesnog postojanja u preljudskom životu izdiže na razinu čovjeka. Kršenje naloga autoriteta, počinjenje grijeha, jeste u svom pozitivnom ljudskom vidu prvi čin slobode, to jest prvi ljudski čin. U mitu je taj grijeh u svom formalnom vidu kršenje božjeg naloga; u svom materijalnom vidu on je kušanje s drveta poznanja.” U čitavoj ovoj priči zemaljskog života, čovjek je uistinu usamljen. Da li smo preko jezika, koji je formirao mitologiju u koju smo povjerovali bez dokaza, stupli uistinu na put koji obećava? Da li se možemo pouzdati u jezik kao sredstvo spasa. Preko njega nasljeđujemo narativ o prošlosti i po tome smo pametniji od životinja, u njemu kreiramo mitove u koje nakon određenog vremena počinjemo slijepo vjerovati. Dokazati ne možemo pouzdano ništa, posebno ona elementarna pitanja. Postojanje Raja je jedno od tih pitanja. Na početku puta je bio Raj, iz kojeg smo istupli na staze samostalnosti i nezavisnosti od Boga, hodajući stazama i bogazama ove doline suza, ohrabrivani nadom da ćemo na kraju pronaći ono što smo na početku izgubili, a to je ponovo Raj. Upravo u snovima kao da svake noći naslujućujemo tragove tog Raja, pa smo ubijeđeni da nas sjenke raja prate tokom cijelog života. Ali čovjek je postao ovakav kakav jeste nakon što se odmetnuo od boga zbog grijeha. Erih From u spomenutoj knjizi piše: “Čin neposlušnosti kao čin slobode jeste početak razuma. Taj mit govori o drugim posljedicama prvog čina slobode. Narušen je prvobitni sklad između čovjeka i prirode. Bog proglašava rat između čovjeka i žene i rat između prirode i čovjeka. Čovjek se odvojio od prirode, on je učinio prvi korak ka očovječenju time što je postao “pojedinac”. On je izvršio prvi čin slobode. Mit naglašava patnju koja proizlazi iz tog čina. Iz prevazilaženja i iz otuđivanja od drugog ljudskog bića čovjek izlazi go i posramljen. On je sam i slobodan, pa ipak nemoćan i zastrašen. Novostečena sloboda se pokazuje kao prokletstvo; on je slobodan od stalnog ropstva u Raju, ali nije slobodan za upravljanje sobom, za ostvarivanje svoje individualnosti.“ Tako možemo ustvrditi da snovi o Raju i mitovi o Raju prate čovjeka od prastarih vremena u njegovom putovanju. Međutim, taj put prate i grijesi. Oni se gomilaju, prenose zlokobno s generacije na generaciju. Zločin kada se jednom desi, on ima jako širok spektar vidljivog i nevidljivog djelovanja. Razara psihologiju čovjeka, izaziva spiralu zla i agonalni lanac nasilja. Nekad se prisustvo grijeha u društvu stiša, sve se drži pod kontrolom pravnog poretka. Ali se ponekad toliko nataloži, da pred stihijom bijesa zločina i osvete sve brane pravnog poretka popuste. Mi smo u današnjem vremenu, s ratom u Ukrajini, koji je ušao u petu ogdinu, ali i ratom između Amerike i Irana, već ponovo ušli u etapu kada je zločin dignut na razinu institucije. Mnogi filozofi današnjice skreću pažnju na to da je zlo koje se gomila na planeti u nekoj vezi sa starozavjetnim demonima, koji su i u ta davna vremena djelovali i gurali plemena u sukobe, spiralu zločina i osvete. Međutim, kada vojna tehnologija i mediji na planeti upadnu u ruke političarima koji to oružje počnu koristiti u sumnjive svrhe, stradanja mogu biti masovna. To što živimo u vremenu masovnih komunikacija, što je eruptiralo pojavnom interneta i satelitnske tehnologije, kao i oružja za masovno uništenje, ne znači da svega toga nije bilo i u ranijim vremenima. Dobro znamo, poučeni prošlošću, da se vladarima ne može potpuno vjerovati, jer svaki tron nasljeđuje i dugove iz minulih vremena. Tako da smo se našli u jednom višestoljetnom raskoraku između životinje i anđela. Skolastički filozofi su smatrali da je čovjek kao biće razapet između anđela koji nas uzdiže prema gore i životinje koja nas vraća unazad prema dolje. Putem jezika, mitologije i književnosti i putem tehnologije nismo dospjeli u zone koje nešto uistinu razotkrivaju. U taj prazan prostor na kraju upadnu sile mraka, koje sva dostignuća znanosti i tehnologije počnu koristiti u kriminalne i dnevnopolitičke svrhe. U čitavoj toj priči čovjek je uistinu osamljen. Napuštenost od Boga je osjećaj koji nas prati tokom cijelog života. Odluke donosimo potpuno sami u jako suženom manevarskom prostoru. Balzak na jednoj od stranica knjige “Patnje jednog pronalazača” zapisuje sljedeće: “Ali znaj ovo, ureži to u svoj još tako mek mozak: čovjek se užasava samoće. A, od svake samoće, moralna usamljenost uliva najviše straha. Prvi pustinjaci živjeli su s Bogom, živjeli su u najgušće naseljenom svijetu, duhovnom svijetu… Prva misao kod čovjeka, makar on bio i gubavac ili robijaš, propalica ili bolesnik, jeste da potraži druga sebi. Da bi zadovoljio to osjećanje, koje je suština života, on upotrebljava sve svoje sposobnosti, svu svoju moć, sav žar svojeg života. Da nije te svemoćne želje, zar bi sotona mogao da nađe drugove?… O tome bi se mogla ispjevati čitava pjesma koja bi bila predigra “Izgubljenom raju”, jer on nije ništa drugo nego pravdanje pobune.”
Istine u koje tokom života vjerujemo može provjeriti samo smrt. Postoje i Akademije sa svojim mudrim akademicima u elegantnim građanskim odijelima. Andre Marlo o njima ovako zbori: “Ta Akademija održavala je svoj prestiž, a gubila svoju moć. Odbila je bila Balzaka. I trio “progonjenih pisaca”: Bodlera, Flobera, Gonkura. I majstore simbolizma. I majstore naturalizma (Zola je, takođe, savremenik Fransov, Verlenov i Malarmeov!). Mi smo to znali. Ali, zaboravili smo književnost što je malo-pomalo iščezavala, koju je Akademija širokogrudo prihvatila i koju alegorijski predstavlja Floberov suparnik iz godine 1857: Oktav Feje. Vrijednosti te književnosti nadovezivale su se na vrijednosti Univerziteta. Bodlerova slava označava opadanje vrijednosti pisaca udžbenika. Brintjer nam zvuči praistorijski: u ime čega odbacuje Bodlera, ukorava Flobera? U ime Časopisa dvaju svjetova (La Revue des deux Mondes), kćeri Akademijine, štićenice Sorbone? Daleko je ona od zaumnog izuma jednog Pegija.”
Možda ipak pronađemo Raj, možda nam se posreći i dosegnemo apsolutno, ali možda ostanemo praznih ruku i ne dobijemo ništa. Tada bi se na kraju ipak ispostavilo da je sva ta mitologija, kojoj smo tokom života slijepo služili, kojoj smo robovali, ali u koju smo vjerovali, samo puki ljudski izum, kao i jezik. Vidimo da nas tehnologija hendikepira kao civilizaciju, ubija naše emocije i slabi psiho-fizičke sposobnosti, koje su nas nekada uzdizale iznad životinja, a sada postajemo u dobroj mjeri nesposobni, jer gubimo vezu sa prirodnim životom. Nekada je čovjek živio sa šumom, znao je naziv svake vrste drveta, a na livadama je znao razvrstati sve trave. Društvo su mu bili stršljenovi i ptice. Danas je sve prešlo u virtuelne šume fikcije, a veza sa prirodom se malo pomalo nepovratno gubi. Tako da čovjek kakvog smo poznavali izumire, a jedan novi hibrid biološkog i mašinskog stroja ulazi u upotrebu. Nama koji odlazimo preostaje samo nada da smrt možda potvrdi neke od naših vjerovanja i nada. Jedno od njih je nada da nas ta viša bića iz Raja ne ostavljaju u onim najtežim trenucima, u bolesti ili u smrti. O tom problemu je ponešto natuknuo filozof Lav Šestov u knjizi “Dostojevski i Niče”: “Naime, ova neobična “slika”, ova čudna metafora na početku eseja nije nikako nešto slučajno. U pitanju je, podsjeća nas ovaj veliki ruski pisac, onaj anđeo sa fresaka, neobičan lik koji je sav prekriven očima, sav je u tim očima. Taj anđeo dolazi na zemlju u trenutku kada treba rastaviti čovjekovu dušu od tijela, u trenutku smrti, dakle, i tada on daruje čovjeku – bar za jedan trenutak – dar čudesnog i novog, do tada neslućenog i teško shvatljivog, viđenja i poimanja svijeta, moć sagledavanja o kakvoj čovjek do tada nije mogao ni slutiti. Ovdje kao da čitamo neke od onih stranica iz drevne tibetanske Knjige mrtvih o tom činu! Ovakvu moć je, kaže sovjetski istraživač, posjedovao i sam Lav Šestov u nekom obliku, ili bar nešto slično, i nije nikako slučajno što on o toj vrsti darovitosti govori povodom F. M. Dostojevskog i što tvrdi da je Dostojevski kao čovjek bio u dosluhu sa nečim sličnim prilikom stvaranja svojih djela.” Lav Šestov je smatrao da ukoliko odbacimo ideju Boga, nikakav drugi idejni plan i program za ljudski život ne može biti održiv, jer samo ideja Boga i održava kakvo takvo postojanje, koje bi doživjelo propast bez te ideje. Toga itekako trebamo da budemo svjesni u danima kad politika postaje špekulativna i hirovita, kad ukupna javnost biva upregnuta u opravdavanje ljudskog stradanja koje se često opravdava citatima iz Biblije. Tada dolazi do toga da svjetski mešetari ovladaju svim onim u što vjerujemo, kako bi nas obmanuli ili još gore poslali u smrt radi svog privatnog profita. U takvom mutnom stanju, filozofija nam pomaže da naučimo razdvajati istinu od obmana, jer preko Danteove “Božanstvene komedije” saznajemo da nas prolazak kroz krugove zemaljskog pakla na kraju dovede do Luciferove glave, pored koje moramo proći da bismo dospjeli u čistilište, a na kraju izliječeni i pročišćeni možda i dospijemo u astralne zone raja.
#Marko Raguž #Pisma iz Sarajeva
