Mirna Kutleša: U procesu rada važno mi je da postoji dobar balans između namjere i slučajnosti

S riječkom suvremenom umjetnicom i docenticom slikarstva Mirnom Kutlešom susrela sam se u njezinu radnom prostoru u mirnijem dijelu grada. Prepoznatljiva po svom pristupu figurativnom slikarstvu, diplomirala je 2004. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, kontinuirano djeluje na hrvatskoj likovnoj sceni sudjelovanjem na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Od 2019. predaje slikarstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a trenutačno radi na novom ciklusu slika u svom sadašnjem radnom prostoru, u kojem se mogu vidjeti i raniji radovi, ali i detalji prijašnjih procesa.

Koliko ti je bitan proces rada i kakav je tvoj?

– Umjetnost je takva da je proces dosta bitan. I sve na neki način može biti dio procesa, od koncepta, ideje i promišljanja do rada s materijalom i onog nepredviđenog što se dešava. U rad uvijek krenem s idejom, znam konkretno ili barem otprilike što me zanima, imam smjer. Ali proces je i gubitak kontrole i grananje početne ideje u mnoge smjerove, što sve utječe na rad. Sam medij također u velikoj mjeri definira rad. Zanimljivo je pitanje kontrole medija, ona postoji, no nije u potpunosti svjesna. Rad akvarelom je, na primjer, takav: moraš njime vladati i u isto vrijeme ga pustiti da manifestira svoju prirodu. Na sličan način pristupam i slikanju uljem. Umjetnost mora imati dio koji izmiče kontroli i logici, zvalo se to podsvijest, intuicija ili kako god, ali meni je to jako važno, naravno, uz promišljanje i svjesno uobličavanje. Zanimljivo mi je i kako banalne stvari utječu na proces. Nekad stvari nastaju iz određenih ograničenja. Proces uključuje i čitanje, i razmišljanje, i nerad, snatrenje, što god, sve iskustvo na svim razinama može postati dio umjetničkog procesa. Svjesno ili ne, namjerno ili ne. Meni je važno da postoji dobar balans između namjere i slučajnosti, započinje Mirna Kutleša.

Bi li mi ispričala malo više o izložbi u Kortilu, najavljenoj kao povratak velikim formatima, naziva Gledanje između slika?

– Tako je to kustosica Vana Gović Marković napisala i istina je da se neko vrijeme prije toga nisam na taj način bavila slikarstvom. Ciklus Gledanje između slika nastajao je tijekom par godina, a započela sam s manjom serijom slika koja je imala motiv krave. Poslije sam shvatila da krava simbolizira ishodište, tako da je to na neki način bio logičan početak. Igrala sam se i s jezičnim pojmovima, npr. Sveta krava i zlatno tele, dakle, bila je prisutna određena simbolika, ali i čisto slikovni prikaz, motiv na više razina. No, kao što to bude tijekom procesa, stvari su se počele uslojavati, kao da je svaka razina prvobitnog motiva sa sobom donijela niz slika. Od životinje došli su motivi rijeke, vode, šume, zatim i ljudske figure. Cijeli jedan tok u doslovnom i prenesenom značenju. Čovjekova pozicija u odnosu na prirodu kao preokupacija koja mi se od ranije provlači kroz rad, ali bez nekog fiksnog stajališta. Prije su to asocijativni nizovi i sugestije, gdje je promatrač onaj koji upisuje značenje ili interpretaciju. I drago mi je ako su interpretacije različite.

Onda ću pretpostaviti da ne nazivaš slike?

– Zapravo, nazivam i znam često tijekom rada više puta promijeniti naziv. Čekam da mi naziv sjedne i što duže radim, to mi je naziv bitniji. Naziv može biti putokaz, može usmjeriti percepciju i dopuniti rad, a nekad su nazivi u kontradikciji s onim što slika prikazuje. Unutar ciklusa Gledanje između slika nalazi se slika Kravosas, što je ime jedne zmije koja navodno noću siše kravama mlijeko. Iako je to po svoj prilici samo mit, meni je ta priča bila nekako uznemirujuća. Na slici je prikazano tijelo krave, a zmija je također naslikana, ali tako da podsjeća na trag mlijeka koje curi iz vimena. Znači, zmije na slici skoro da i nema, ali ona se ipak pojavi u trenutku kad pročitaš naslov.

Kada si poželjela baviti se slikarstvom i umjetnošću? Koliko je to bio svjestan odabir?

– Uvijek sam crtala, to mi je bio najdraži način izražavanja od djetinjstva i dosta rano sam se poželjela time baviti. A i to mi je bolje išlo nego bilo što drugo. Kasnije sam išla u Zagreb, u Srednju primijenjenu, pa na Akademiju. Kad sam završila Akademiju, otprilike petnaestak godina djelovala sam kao samostalna umjetnica i to nije jednostavno. Dosta sam radila radionice i različite suradnje, ali uvijek sam se prvenstveno bavila umjetnošću na način na koji sam željela, to mi je bilo važno, imati svoj prostor i time se baviti.

Koji su najveći problemi bivanja samostalnom umjetnicom na našem području? Je li Rijeka ili Hrvatska, to je sve još uvijek dosta malo područje.

– Uvijek se spominje to tržište, odnosno nepostojanje tržišta, jesmo li premali, kako se percipira umjetnost u društvu, to su definitivno problemi, ali to vidim kao dvije odvojene stvari. Jedna stvar je umjetnost u smislu statusa, tržišta, plasmana, karijere, a druga stvar je umjetnost kada se njome baviš iznutra. Se te dvije stvari preklapaju jednim dijelom, ali mene je uvijek zanimao ovaj aspekt stvaranja, a taj sustav mi je više neka nužnost da bih mogla raditi ono što želim. Hoću reći, nikada se nisam time toliko puno bavila, neke stvari jednostavno prihvatiš. Nastojim raditi ono što želim i biti profesionalna. Kada sam djelovala kao samostalna umjetnica, imala sam tu sreću da sam uvijek imala podršku, bilo roditelja, bilo partnersku ili podršku dodatnih poslova. Tako da zapravo ne znam kako je to zaista živjeti baš samo od umjetnosti, može li se to uopće, a i sve je na kraju neki stjecaj okolnosti, čini mi se.

Uz samostalnu umjetnost si krenula u pedagogiju.

– Od 2019. Sam zaposlena na Akademiji u Rijeci. Prije sam vodila pripreme za buduće studente I radionice za djecu. Surađivala sam dosta s Muzejem grada Rijeke I različitim institucijama na pedagoškim projektima, ali mi je uvijek nedostajalo to da radim s nekim tko je tome potpuno posvećen, a to je nešto što sam dobila na Akademiji jer su studenti ipak ljudi koji su izabrali umjetnost kao svoju profesiju. Oni su kolege, s njima se može ravnopravno dijeliti znanje i to mi je idealno. Volim rad na fakultetu, mada mi se nekad čini da zbog toga nemam dovoljno vremena za svoju umjetnost, ali pitanje je bih li to vrijeme zaista iskoristila. Susreti sa studentima i kolegama su mi važni, krećemo se unutar naše struke na jedan malo drugačiji način, mislim da je to dodana vrijednost. A i bolje znam cijeniti vrijeme koje imam, čini mi se da budem efikasnija i stvarno mi je stalo da stvorim vrijeme da dođem u atelje, a kad dođem, onda zaista radim.

Izložba Tihi rad održana je u Malom salonu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci 2016., a posebna je, između ostaloga, po tome što su izlagani radovi dviju umjetnica, Slave Raškaj i tvoji.

– Izlagala sam na poziv kustosice Ksenije Orelj, koja je osmislila koncept rjeđe izlaganih radova ženskih autorica iz muzejske zbirke. Zamislila je spoj rada iz zbirke s radom suvremene autorice, po principu zajedničke dodirne točke. Rad od kojeg je Ksenija pošla za ovu izložbu bila je jedna crtanka, jedan blok akvarela Slave Raškaj. U to sam vrijeme bila u fazi kada sam uglavnom crtala, radila manje akvarele i radove na papiru, a paralelno sam se preselila u prostor gdje sam imala vrt, što mi je postala opsesija. Crtala sam proklijale sjemenke i sitne detalje biljaka. Zanimala me opservacija.

Kod Slave Raškaj, osim pejzaža i prirode kroz pejzaž, u toj je crtanki bilo puno prekrasnih akvarela s malim stručcima cvijeća, vrlo nježnih i detaljnih. Bilo je i nekih netipičnih stranica gdje bi bila afirmirana crna mrlja ili neka nedovršena situacija. Ja sam se pak fokusirala na detalje poput bodlji, dlačica, žila, tučaka i prašnika, ali i na ljudsku kontrolu nad biljkama, povezivanje, orezivanje, podupiranje, sobno bilje. Uvijek mi je zanimljivo kako mi ljudi iz svoje pozicije i pozicije društva i civilizacije doživljavamo prirodu. Proučavamo, kontroliramo, izdvajamo, konzumiramo, pa onda taj vrt koji je zapravo nešto prirodno i umjetno istovremeno.

U sklopu izložbe uz crteže sam imala instalaciju sa svjetlom i zidnim crtežom, gdje sam napravila jednostavnu varijantu analognog projektora koji je s pomoću ogledala projicirao sjenu slomljenog stakla na crtež izveden tintom na zidu, uvećani detalj grane i ptice sa stare porculanske zdjele. Kad sam radila za tu izložbu, čitala sam tekst Matka Peića o Slavi Raškaj i urezao mi se dio gdje on piše o tome kako je Slava Raškaj, kao djevojčica, dok još nije krenula u školu i naučila znakovni jezik, urezivala male crteže u namještaj. Opisuje cijeli ambijent njezina odrastanja u građanskoj kući gdje je okružena, između ostalog, i posuđem s tim cvjetnim ukrasima, a opisuje i prirodu koja ju okružuje, vrste biljaka koje ondje rastu. To opažanje detalja u neposrednom okruženju mi je bilo blisko, nešto s čime sam se mogla poistovjetiti. Zato sam takav jedan sitni fragment uvećala na zidu i preklopila ga sa sjenom loma, što govori i o specifičnoj poziciji Slave Raškaj kao slikarice, žene i osobe s hendikepom, čiji je život nažalost prerano i tragično završio. Činilo mi se kao da jedan mali fragment ili detalj ponekad može sadržati u sebi jako puno.

Da, nekome je to više miris, nekome je vizualno, ali djelomično si izašla iz medija slikarstva.

– U tom sam periodu malo eksperimentirala s medijima, kao da sam propitivala slikarstvo. Pitala sam se ima li smisla u suvremenom svijetu slikati, ali sve može i ne mora imati smisla, ovisi na koji način pristupaš. Došla sam do toga da slikarstvo, kao i bilo koji drugi medij ili pristup, itekako ima smisla ako se njime „pošteno“ baviš, ako je to ono što ti je bitno. Proširivanje granica medija mi je i dalje jako zanimljivo, ali slikarstvo mi je baza, tu mi izražavanje najprirodnije dolazi. A i sviđa mi se neovisnost koju mi slikarstvo pruža.

Sudjelovala si na puno zajedničkih izložbi u Rijeci i šire, s drugim umjetnicama i umjetnicima. Osobno sam imala priliku vidjeti tvoj rad na izložbi Vidljive u MMSU-u.

– Na grupne izložbe uglavnom budem pozvana kao autorica. Što se tiče Vidljivih, sudjelovala sam jer je rad Smetnje u komunikaciji dio zbirke Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. To je serija od sedam akvarela, na kojima sam naslikala hibride ljudi i životinja. Glave, lica na kojima se stapaju ljudska i životinjska fizionomija, funkcioniraju kao portreti psiholoških i emocionalnih stanja, pa i dijagnoze.

Nedavno sam sudjelovala na grupnoj izložbi Why We Should All Be Feminists u Austrijskom kulturnom forumu u Zagrebu sa slikom Poor Alice, koju su kustosice izložbe vidjele iz feminističke pozicije, što mi je bilo zanimljivo jer ju nisam nužno radila s tom idejom. To se nadovezuje na ono o čemu smo ranije pričale o interpretaciji, o tome kako svoje slike ne želim unaprijed definirati, već mi je drago kada one u sebi sadrže različite mogućnosti.

Također sam postavila rad Pisma Alrauni u splitskom KBC-u, u sklopu projekta koji provodi splitsko Udruženje likovnih umjetnika, a riječ je o oplemenjivanju bolničkog prostora i izlasku umjetnosti izvan galerije, među ljude. Radi se o seriji akvarela koji tematiziraju biljku mandragoru, koja ima izrazita kemijska svojstva, pa se nekada davno koristila i u medicini, pogotovo narodnoj, ritualno, puna je različitih asocijacija i značenja, a dobar dio toga zasniva se i na činjenici da korijen mandragore formom podsjeća na čovjeka. Zanimljiv mi je taj psihološki fenomen, što je to što mi vidimo? Uvijek nekako vidimo ono što želimo.

To je kao s oblacima kada ih gledamo i tražimo oblike.

– Pa da, to se zove pareidolija, fenomen u psihologiji gdje smo skloni u apstraktnim stvarima vidjeti poznate uzorke, pogotovo ljudski lik, lice. Jako mi je uvijek bila zanimljiva antropomorfizacija, mislim da mi je to ostalo još iz djetinjstva, kada sam gledala jako puno crtanih filmova gdje su i životinje i biljke i predmeti prikazivani s ljudskim karakteristikama i fizionomijom. Ali to govori i o poziciji, stajalištu s kojeg nešto nastaje. Ne možemo pobjeći sami od sebe. Ali to je i temelj imaginacije, vidjeti nešto čega nema.

Tvoje ideje i značenja povezane su s tvojim iskustvima, tvojim sjećanjima, a svatko tko gleda imat će različita.

– Tome se nadam, ali pitanje je i što su naša sjećanja. Okej, naravno, svatko ima svoja sjećanja i osjećaje, ali stalno smo bombardirani raznim slikama. Ponekad se sjećam nečega iz prošlosti i mislim da se sjećam stvarnog događaja, pa nađem fotografiju toga i shvatim da se ne sjećam stvarnog događaja, nego te fotografije. Imamo urezane slike koje nisu dio našeg neposrednog iskustva, već kolektivnog pamćenja, ali postaju naše, ugrađuju se u našu svijest. Sva su naša iskustva nekako premrežena, to je kao neka paralelna razina na kojoj komuniciramo, na tim sjecištima.

Nakon Akademije u Zagrebu vratila si se na more. Kako ti je Rijeka sjela kao grad za živjeti i raditi u njemu?

– Super mi je sjela jer sam se vratila prvenstveno zato što sam u Rijeci, tada sam zapravo živjela na Matuljima, imala uvjete za rad, to mi je tada bilo najvažnije. Svidjelo mi se i što u Rijeci postoji umjetnička scena koja je vrlo aktivna. Možda je manja od one u Zagrebu, ali to nije nužno loše. U tom su se periodu još neki kolege vratili u Rijeku nakon fakulteta, imali smo slično iskustvo na temelju kojeg smo se povezali. Nisam nikad zažalila.

Osim slikarstva, što voliš raditi?

– I dalje volim vrtlarstvo, boravak u prirodi. Volim čitati, od stručne literature do književnosti, gledati filmove, serije isto. Ali sve to isto utječe na to kako radim I što radim, sve se nekako preklapa u cjelinu, to je opet taj proces I odnosi između stvari.

Baš sam htjela reći da smo se vratili na proces.

– Da, ponekad mi se čini da svaki put radim ispočetka i da to nema veze s onim prethodnim, a onda opet, kao da se cijelo vrijeme bavim jednom te istom stvari. Ali zapravo uvijek me privuče neka situacija na rubu, slika koja u sebi sadrži ambivalentnost, koja je na granici privlačne estetike i nekog možda uznemirujućeg osjećaja.

Otprilike to sam osjetila kada sam vidjela, nažalost ne uživo, slike figura u vodi iz zadnje serije Gledanje između slika, s bojama koje su predivne, ali javio se lagani nemir.

– Motivi prirode i vode sami su po sebi dosta umirujući. Danas mi uglavnom povezujemo prirodu s odmorom i ugodom, zapravo skloni smo je idealizirati. Spomenula sam sliku krave iz tog ciklusa, gdje sam krenula od hinduističke tradicije u kojoj je krava sveta životinja, preko pradavnih vremena kada su životinje bile totemi, ali i realna ugroza za čovjeka, sve do danas kada je to potpuno izvrnuto, životinje se uzgajaju u groznim uvjetima, konzumacija buja, višak se baca, pretjerujemo. Ima jedna mala slika figura u vodi iz istog ciklusa gdje se cijeli niz ljudi do pola uronjenih kreće kroz vodu. Boje su pastelne, tirkizna i tople ružičaste i narančaste, a ljudi na slici možda djeluju rasterećeno, a možda se pokušavaju uhvatiti jedni za druge jer su u nevolji. Slika se zove Slijepi putnici i, u stvari, motiv i figure ljudi preuzeti su iz vijesti i medija, gdje migranti prelaze rijeku. Na taj se način u lijep prizor uvlači nelagoda. Nastojim slikati ljudske figure tako da njihove namjere ili kretanje ne budu do kraja određeni. Slika koju spominješ zove se Hladna voda, što također podcrtava pritajenu nelagodu.

U knjizi koju sam izdala u suradnji s Kortilom i u kojoj sam objedinila cijeli taj ciklus, Nataša Lah pisala je o figurama u vodi kao presječenima, iščezavajućima. To da one nemaju svoju cjelovitost sam i ja osvijestila u procesu slikanja jer bih radila crteže ili izrezala figuru s neke fotografije pa je ukomponirala u prostor i shvatila da baratam s osakaćenim, polovičnim figurama, poput antičkih kipova kojima nedostaju dijelovi tijela. Ali dijelovi koje ne vidimo postoje ispod površine. Ta ideja nevidljive prisutnosti nešto je na čemu i dalje radim. Slike bi trebale moći manifestirati nevidljivo. Za mene je to kao neka fantomska prisutnost. Svaka slika nastaje u nekom kontekstu, prostoru i vremenu, kontekstu koji je sam umjetnik konstruirao itd., ali zanimljivo mi je da, ako maknemo sve te slojeve, slika i dalje ostaje i komunicira, ili barem ostaje čista fascinacija slikom, zaključila je Mirna Kutleša.

Istaknuta fotografija i galerija: Sanja Prodan