Godine 2024. drugu Nagradu za dramsko djelo „Marin Držić“, ravnopravno podijeljenu s Tomislavom Zajecom za tekst „O dobrom vremenu“, dobila je Selma Parisi za tekst „Elita“. Iako je nagrađivani dramski tekst već čitan u ZKM-u, Gradskom kazalištu mladih pripala je čast da ga i uprizori.
Režiju i dramsku adaptaciju potpisuje Nenni Delmestre. Radnju nosi lik Mame, koja pokušava pomoći Dječaku X, sinu koji osjeća pritisak okoline i vlastite generacije gotovo na svim životnim poljima. Kako se situacije razvijaju, tako se postupno odmotava klupko loših društvenih odnosa, koje vodi prema kulminaciji i drži gledatelja prikovanog za sjedalo od početka do kraja.
Priča je najvećim dijelom prikazana iz majčine perspektive. Ona očajnički pokušava pomoći sinu, ali se to, zbog krutosti sustava, pokazuje gotovo neizvedivim. Tu je i otac, sporadična figura, uglavnom zaokupljen poslom, nedovoljno prisutan da bi bio istinski uključen i imao realan odnos prema situaciji. Majčina odluka da ispiše Dječaka iz škole, kao jedino preostalo rješenje, pokazuje se pogubnom, jer tada tek počinju pravi problemi: pravna služba, ispitivanja i, na kraju, borba za slobodu.
Ono što ovu realističnu dramu čini kvalitetnom jest njezina višeslojnost. Društvene podjele prikazane su tako da svi misle kako su u pravu, dok se ono najvažnije uglavnom zanemaruje, manjkavost sustava koji je postao entitet što guta sve pred sobom. U konačnici, njegov jedini cilj postaje društvena moć, uz koju se veže i financijsko bogaćenje.
Jednostavnost priče iz koje se razvija cijelo klupko sistema vodi prema neizbježnoj kulminaciji. S jedne su strane predstavnici obrazovnog sustava koji izbacuju floskule čiji je cilj umjetno održavanje sustava na kojem se skupljaju politički bodovi i lažno prikazuje stvarno znanje, ono koje se navodno mjeri odličnim uspjehom, iako rezultati državne mature često ne govore u prilog zaključenim ocjenama. Tako se stvara elita, a „elite su visoko gore, da nas nadgledaju i da nas vode“. Kako bi ostali u koraku s društvenom situacijom, odlučuju izglasavati protokole i postavljati zaštitare, što sve zajedno dovodi do apsurda i potpunog nerazumijevanja problema.
S druge strane su roditelji, koji također sudjeluju u kaosu zbog jačanja vlastitog društvenog statusa, statusa zajamčenog pravom bojom članske iskaznice, profesijom ili naslijeđenim položajem prijašnjih generacija. Taj položaj očajnički treba sačuvati jer jamči lagodnu egzistenciju, u kojoj je humanost odavno izgubila smisao. Tu su i učitelji koji, s jedne strane, pasivno podržavaju takav sustav, „pravila su pravila“, dok s druge strane pokušavaju vratiti barem dio digniteta profesiji u koju su nekoć vjerovali, istodobno bjesomučno ispunjavajući odgojno-obrazovne ishode.
Ono čega se Dječak X najviše boji jest da u životu neće uspjeti postati dovoljno ravnodušan, jer upravo je ravnodušnost, u ovoj logici svijeta, jedan od ključeva uspjeha koji vodi do elitnih visina. Kao nit utkana u cijeli sustav pojavljuje se i Dječak odsutnog pogleda, koji je cijelo vrijeme prisutan na sceni, ali ga redateljica uvodi postupno, kako drama ide prema vrhuncu. On nije izravno povezan ni s jednim likom, ali sve poznaje, dok je za druge istodobno potpuno nevidljiv.
„Istina ili izazov“ postaje igra koja do kraja vrti atmosferu predstave, u kojoj glumci izmjenjuju uloge poput vihora koji sve povezuje u jedan kaos, u kojem više ništa nije važno osim spoznaje da igra ne smije stati, jer bi se u protivnom sve raspalo.
Na kraju ostaje zakonska obaveza koju majka, kao skrbnica, mora ispuniti jer je osnovna škola obvezna, a samim time više ne preostaje nikakav izbor koji bi mogao postati barem privremeno rješenje. Pred Vještakinjom, kao u kakvom kafkijanskom procesu, majka pokušava opravdati svoje ponašanje, iako već naslućuje da je svaki otpor uzaludan.
Mia Roknić odlično je iznijela ulogu majke koja će pod svaku cijenu pokušati spasiti sina. Denis Tomić kao Dječak X fino je izbalansirao ulogu sina koji očajnički traži pomoć. Marijan Kukulj, kao Dječak odsutnog pogleda, svojom fizičkom prisutnošću stvara nelagodu koja snažno sudjeluje u oblikovanju atmosfere. Matija Grabić, kao Tata Dječaka X i političar, u obje uloge nosi temeljne karakteristike likova, onoga odsutnog i onoga koji slijepo prati sustav.
Lidija Florijan, u ulogama Vještakinje, Mame i Djeteta, najbolja je upravo kao Vještakinja, žena bez razumijevanja za Majku koja samo pokušava pomoći sinu i koja slijepo provodi zakonske odredbe. Vanda Boban Jurišić, kao Učiteljica, Mama i Dijete, možda je najviše pridonijela svojim likovima, osobito u ulozi Učiteljice koja je istodobno žena slomljena pravilima i osoba koja je nekoć istinski vjerovala u svoj posao. Ostali glumci, Nada Kovačević, Ivana Gudelj, Vinko Mihanović i Maro Drobnić, svoje su likove odigrali vješto, uvjerljivo se transformirajući iz odraslih u djecu i obrnuto.
Scenografiju, kostimografiju i glazbu potpisuje Lina Vengoechea, koja je posebno zanimljivo osmislila scenografiju: kauč postaje mjesto svojevrsne vremenske crvotočine u kojoj se miješaju snovi i java, dok prostor Vještakinje više podsjeća na sudnicu u kojoj nema mjesta pravdi. Scenski pokret, koji potpisuju Jan Hajsok i Sonja Bonačić, vrlo je dobro ujednačen, pa na pozornici nema viška ni zagušenosti čak ni u trenucima kada su svi prisutni. Oblikovanje svjetla potpisuje Siniša Čović, oblikovanje tona Tomislav Topić, šminku i frizuru Dolores Žanko, inspicijent je Mark Gančević, krojačke radove potpisuje Smilja Penić, izradu scenografije Boris Križanović, a slikarske radove i rekvizitu Marino Vukasović.
„Elita“ nije predstava za više razrede osnovne škole, to je predstava za sve nas, bez obzira na to s koje strane sustava stojimo. Osim što je refleksija današnjeg društva, ona je i opomena o tome što bi se moglo dogoditi ako ustrajemo u idejama kojima se svakodnevno zanosimo. Opomena koja podsjeća da ni s jedne strane sustava nije idealno i da ne postoje zakoni kojima se možemo obraniti jedni od drugih. Ono što nam je prijeko potrebno jest razumijevanje i međusobna komunikacija, ona koja vodi do spoznaje da za nas kao društvo još uvijek ima nade da možemo nadići probleme koji ne moraju nužno voditi prema elitnim visinama.
#Elita
