Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić, u suradnji s mladim dramaturgom i piscem Janom Samekom, u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca nastavljaju svoje dugogodišnje kazališno istraživanje nasilja i njegovih različitih pojavnih oblika. Nakon predstava koje su tematizirale rodno uvjetovano nasilje, obiteljske pukotine i transgeneracijske obrasce prijenosa agresije, ovoga puta fokus stavljaju na vršnjačko nasilje i njegove sve složenije manifestacije u suvremenom društvu. Njihova nova predstava, „Ovo bi mogao biti moj razred“, premijerno će biti izvedena 8. svibnja 2026., a nastaje u suradnji s Akademijom primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.
Kako ističe riječka intendantica Dubravka Vrgoč, kazalište danas ima odgovornost otvarati pitanja koja su presudna za društvo u određenom povijesnom trenutku, a pitanje vršnjačkog nasilja jedno je od njih.
– Današnje kazalište ima odgovornost prema društvu u postavljanju onih pitanja koja se definiraju kao iznimno važna u određenom povijesnom trenutku. Pitanje vršnjačkog nasilja čini nam se presudnim, jer gotovo svakodnevno svjedočimo, bilo u medijima bilo u stvarnosti koju živimo, problemu za čije će rješavanje trebati dugo vremena i snažna društveno-politička svijest o njegovoj pogubnosti, ističe Vrgoč.
Dodaje i kako je cilj predstave ući u prostore svakodnevice – učionice, zbornice, hodnike, klubove, dnevne i spavaće sobe – i progovoriti jezikom koji svi razumijemo, ne bi li se ova tema učinila još vidljivijom i osjetljivijom za javnost.
Iako nacionalna istraživanja pokazuju da oko trećine djece redovito doživljava fizičko ili verbalno nasilje, dok cyberbullying pogađa jedno od šestero mladih, većina djece takva iskustva ne prijavljuje. Zato ovaj projekt vršnjačkom nasilju ne pristupa kao izoliranom problemu, nego kao dijelu šireg društvenog mehanizma u kojem se obrasci nasilja, šutnje i nekažnjivosti prenose transgeneracijski – iz obitelji u školu, iz škole u društvo, iz offline svijeta u digitalni prostor.
– Temom nasilja bavimo se kontinuirano jer je ono sastavni dio društva u kojem živimo, a proizvodnja mržnje i agresija postaje dio svakodnevice koja nas oblikuje i konstantno uznemirava. Ovom predstavom pokušavamo nastaviti tu liniju, ali fokus pomičemo prema prostoru u kojem se ti obrasci formiraju – prema generaciji mladih. Tamo je nasilje često ogoljeno do kraja i reflektira atmosferu i stanje društva. Mladi su, nažalost, često bez mogućnosti da iz tih obrazaca izađu, pa postaju njihov dio. U vremenu koje se ubrzano mijenja, u kojem su se autoriteti, granice i načini komunikacije potpuno promijenili, a tehnologija postala sastavni dio njihova života, nasilje se proizvodi lako, brzo i trenutno, kaže redateljica Anica Tomić.
Uključivanje mladog pisca Jana Sameka, dodaje, nije važno samo zbog međugeneracijskog dijaloga, nego i zbog autentičnijeg razumijevanja emocionalne i socijalne topografije današnje generacije mladih.
U središtu priče nalazi se skupina srednjoškolaca čiji se svakodnevni život odvija između škole, društvenih mreža i noćnih izlazaka. Naizgled bezbrižno druženje obilježeno je hijerarhijama, pritiscima i potrebom za pripadanjem. Sve počinje jednim običnim izlaskom. U klubu, pod svjetlima i uz glazbu, Mia i Tin se zbližavaju. Ono što za Miju počinje kao bezazlena igra i pokušaj uklapanja vrlo brzo postaje izvor srama – njihovu intimu netko snima i dijeli. Video se širi među učenicima, komentari postaju okrutni, a granica između zabave i nasilja nestaje.
Ulogu Mije tumači Nika Grbelja, a Tina student glume pri Akademiji primijenjenih umjetnosti Tino Trkulja. U predstavi glume i riječki studenti diplomskog studija Glume Mateo Zvono, Sara Bunić i Karla Šoštarić, kao i članovi ansambla Hrvatske drame Petar Baljak, Ana Marija Brđanović, Ana Vilenica, Dražen Mikulić, Anastazija Balaž, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Damir Orlić i Jelena Lopatić.
Autorski tim predstave čine i skladatelj Nenad Kovačić, scenograf Matija Blašković i kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović. Suradnica za pokret je Lada Petrovski Ternovšek, autor videa Sven Mrkonjić, a oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić.
Predstava „Ovo bi mogao biti moj razred“ tako u riječki „Zajc“ donosi temu koja odavno nadilazi granice školskih hodnika i učionica. U vremenu u kojem se nasilje sve češće seli na ekrane, u poruke, komentare i snimke, ova predstava pokušava otvoriti prostor za suočavanje s onim što se prečesto prešućuje – i podsjetiti da nijedna generacija ne bi smjela odrastati u svijetu u kojem je poniženje postalo oblik zabave.
Istaknutu fotografiju snimio Dražen Šokčević
#Anica Tomić #APURI #Dubravka Vrgoč #Ovo bi mogao biti moj razred #vršnjačko nasilje
