Konceptualna izložba „Oda življenju… slobodi… nadi…” Damira Šegote u Galeriji Juraj Klović svoj je puni smisao i najsnažniji trenutak doživjela upravo na zatvaranju, što je samo po sebi rijetkost. Dok većina izložbi svoj vrhunac traži na otvorenju, Šegotina je u završnom činu pokazala da je od početka bila zamišljena kao živa, promjenjiva i zaokružena cjelina, kao proces koji se ne iscrpljuje prvim pogledom, nego se ispunjava tek na kraju.
Možda je upravo zato na zatvaranju bilo i više ljudi nego na samom otvorenju. To nije bio tek još jedan termin u kalendaru, nego večer u kojoj je autorov koncept do kraja profunkcionirao i pokazao svu svoju snagu. Ono što je šest dana živjelo u prostoru, mijenjalo se, disalo i taložilo, završilo je u performansu koji nije djelovao kao dodatak izložbi, nego kao njezin nužan, organski završetak.
– Intencija je bila da zaokružimo cjelinu, koja je organski živjela šest dana. Tijekom tog organskog dijela izložbe postav sam mijenjao i tako pokušao, a nadam se da sam donekle i uspio, ovu ambijentalnu instalaciju predočiti kao živi organizam koji na kraju doživljava svoj vrhunac. Ima tu višeslojnog tumačenja, što je ovaj kraj, na koji se način manifestira, što je njegovo poslanje. No, ja bih to prepustio ljudima koji su bili, neka sami interpretiraju na svoj način, rekao je Damir Šegota.
I upravo je u tome i bila snaga ove večeri. Ništa nije bilo banalno objašnjeno, ništa svedeno na jednu poruku, ali je sve bilo duboko osmišljeno. Prostor Klovića, već na otvorenju pretvoren u meditativni, gotovo hipnotički ambijent svjetla, pijeska, perja, krletki, ptica i zvuka, na zatvaranju je dobio svoj posljednji, najvažniji sloj: pokret, ritam i čin oslobađanja.
Performans je, baš kao i samo otvaranje izložbe, zvukom otvorio Zoran Majstorović, na arapskoj lutnji i irskoj frulici. Njegova glazba ponovno nije bila tek pratnja, nego ravnopravan sudionik cjeline, zvuk koji je ambijentu dao dodatnu napetost, nježnost i slutnju. U jednom od najupečatljivijih trenutaka večeri činilo se kao da je Majstorović iz svog stvaralačkog zanosa uspio izmamiti i pjev ptica iz krletki, kao da su i same osjećale da se bliži vrhunac večeri i trenutak promjene.
Taj simbolični čin oslobađanja izveli su Damir Šegota i Žak Valenta, koji su ritmičnim, skladnim i gotovo obrednim pokretima prošli kroz instalaciju, ušli među posjetitelje, ostavili tragove u pijesku i dovršili naraciju prostora. Te stope u pijesku nisu djelovale tek kao vizualni efekt, nego kao trag vremena, prolaznosti i vječnog vraćanja istih ljudskih obrazaca.
– Jako sam zadovoljan, to je bio cilj čitave ove priče. Izložba ima ime „Oda življenju… slobodi… nadi!”. U ovih pet dana stvarao se život, a u povijesti civilizacije postoji taj odmak u smislu stalnog ponavljanja, koje se manifestira i kroz stope na pijesku koje smo napravili. Intencija je bila predočiti neki stalni cirkularni proces, povijest koja se ponavlja iznova i iznova, život se rađa i umire, rekao je Šegota.
Upravo je taj osjećaj kružnosti, ponavljanja i prolaznosti bio jedna od ključnih niti cijeloga koncepta. Izložba nije govorila samo o slobodi kao idealu, nego i o životu kao neprestanoj izmjeni nastanka i nestajanja, prisutnosti i odsutnosti, zatočenosti i mogućnosti izlaza. U tom smislu i završni čin nije bio tek oslobađanje ptica, nego oslobađanje značenja koje se tih dana gradilo u prostoru.
Posebnu draž cijeloj priči dao je i jedan sasvim neočekivan detalj: u jednoj krletki, tijekom trajanja izložbe, dogodila se ljubav dviju papigica. I taj naizgled sitan, gotovo nježan trenutak unio je u cijeli koncept dodatni sloj simbolike. Na kraju je u prostoru ostala jedna krletka. Prazna.
– Ta krletka koja je ostala predstavlja relikt prošlosti koji ostaje zatočen u situaciji u kojoj se sve na kraju nalazi kada ostanemo bez života. No, ono što se dogodilo od života jest izlazak letača izvan prostora, zaključio je Šegota.
I možda upravo u toj praznoj krletki ostaje jedna od najjačih slika ove izložbe. Jer ona nije govorila samo o zatočenosti, nego i o onome što nakon oslobađanja ostaje iza nas: trag, ljuska, znak da je nešto nekoć bilo tu. A ono živo, ono bitno, već je otišlo dalje.
Zato je zatvaranje „Ode življenju… slobodi… nadi…” bilo mnogo više od završetka jedne izložbe. Bilo je to ispunjenje jednog vrlo slojevitog i pažljivo građenog koncepta, koji je pokazao da umjetnički rad može organski rasti, mijenjati se i svoj najjači trenutak sačuvati za kraj. U tome je Damir Šegota uspio gotovo u potpunosti: stvorio je rad koji nije tražio samo pogled, nego prisutnost, osluškivanje i unutarnji odgovor.
Malo je izložbi koje doista žive od prvog do posljednjeg dana. Još ih je manje koje na zatvaranju uspiju okupiti više ljudi nego na otvorenju, a da pritom ne djeluju kao ponavljanje, nego kao vrhunac. Šegotina izložba bila je upravo to, vrlo kreativan, vrlo promišljen i vrlo dojmljiv umjetnički čin, koji nije završio gašenjem svjetla u galeriji, nego je, barem simbolički, nastavio živjeti i izvan nje. Ako ništa drugo, onda kroz ptičice koje će svoju „Odu življenju… slobodi… nadi…” potražiti negdje drugdje.
Izložba je realizirana u sklopu projekta LUMS – Likovnom umjetnošću mijenjamo svijet, koji Škola za primijenjenu umjetnost u Rijeci provodi već niz godina, a važan doprinos ukupnom dojmu ambijenta dao je i Deni Šesnić, autor oblikovanja svjetla.
Fotografije snimio Kristian Sirotich
