Galerija O.K. posljednjih se mjeseci sve jasnije nameće kao jedan od onih riječkih prostora u kojima bi se mogao dogoditi nastavak scene koja gradu, barem takav dojam ostaje, posljednjih godina pomalo nedostaje. Ne nužno scene u velikom, institucionalnom smislu, nego one žive, neposredne, rubne, moglo bi se reći i underground scene, koja ne traži mnogo, možda tek prostor, publiku i razlog da se dogodi.
Nedavni nastup Izeta & Borgija u Galeriji O.K. bio je jedan od takvih znakova. Sjajan koncert, dobra energija, galerijski, a ne klupski prostor koji otvara mogućnost drukčijeg susreta izvođača i publike. Nakon njih, Damir Avdić pokazao se gotovo idealnim nastavkom te male, ali važne koncertne „sezone“.
Avdiću je ovo bio drugi riječki nastup u Galeriji O.K. u posljednje tri godine. I opet se pokazalo da postoji publika koja vrlo dobro zna zbog čega dolazi, što od njega može očekivati i zašto se na njegovim koncertima ne traži ugoda u uobičajenom smislu te riječi. Okupila se odlična ekipa, sasvim dovoljno Avdićevih poklonika, ljudi koji prepoznaju njegov jezik, njegovu energiju i njegovu brutalnu scensku iskrenost. Nitko od njih, nakon gotovo dvosatne svirke, nije otišao razočaran.
Damir Avdić ionako nije izvođač kojega je lako svesti na žanr. Tuzlanski glazbenik s ljubljanskom adresom, pisac, pjesnik, performer, nekadašnji član hardcore-punk benda Rupa u zidu, autor poznat i kao Graha, Diplomatz ili Bosanski psiho, odavno je izgradio vlastiti oblik nastupa: jedan čovjek, distorzirana električna gitara, glas i tekst. Ali iz te redukcije nastaje nešto mnogo snažnije od pukog koncerta. Kod Avdića nema ukrasa. Gitara mu je i pratnja i drugi glas, žestokim rifovima udara kao i stihovima. Avdić ne pjeva, on viče, svjedoči, optužuje. I sve to ne djeluje kao puka parola, već nešto što se događa sada i pred ljudima.
Baš takav bio je i riječki nastup. Nevjerojatno energičan, maksimalan od prvog do posljednjeg rifa, bez praznog hoda, bez govorancija, bez popuštanja. Samo brutalni stihovi koji se iz pjesme u pjesmu vraćaju kao bumerang, pogađajući čas društvo, čas povijest, čas rat, čas kapitalizam, čas muškarca, čas poraz, čas onu neugodnu točku u kojoj shvatimo da se ne govori samo o nekom drugom, nego da tu možda ima nešto i o nama samima.
Silina izrečene riječi i vrhunski odsvirana gitara stvaraju neobičnu vrstu komunikacije s publikom. U njoj nema razgovora, barem ne onog klasičnog, koncertnog. Avdić ne objašnjava između pjesama; njegovi tekstovi ionako govore previše da bi između njih trebalo dodavati suvišne rečenice. Publika – upija.
Koncert je otvorio pjesmom „Diplomac“ s prvog albuma. Možda je u tome bilo i simbolike, možda i nije, ali lijepo se uklopilo: Avdić je davno diplomirao i u životu i u glazbi, samo što njegov diplomski rad još traje, svaki put ponovno, pred novom publikom i u novom prostoru.
Završio je pjesmom „Jebeš rat“, što je za Avdića, njegovu biografiju, opus, ali i za vrijeme u kojem živimo, gotovo potpuno logičan izbor. U danima kada se obilježava Dan pobjede nad fašizmom u Europi, ta pjesma u riječkom galerijskom prostoru nije zazvučala kao prigodna poruka, nego kao jednostavna i bolna rečenica koju bi svako normalno društvo već odavno moralo razumjeti. Ali Avdićeve pjesme i postoje zato što se neke osnovne stvari stalno moraju ponavljati.
Nakon koncerta, koji je potrajao gotovo dva sata, odnosno sat i četrdeset minuta, kako je to sam Avdić precizirao, nimalo nije mistificirao svoj energični nastup, ali je precizno opisao ono što se u Galeriji O.K. moglo osjetiti.
– Energija dolazi od gitare, od ljudi, od publike, od reakcije. Kad kreneš, nešto daš, nešto dobiješ od ljudi. Ljudi su reagirali, tako da je to bitno. Od mikrofona, od publike i od sebe iznutra, reći će Avdić, koji zaista ne nastupa „za“ publiku, jer nikada nije bio i neće biti zabavljač. On otvara prostor u kojem svakome pruža priliku da se pronađe u njegovim tekstovima. U iskustvima, ljutnji, porazu, sjećanju, strahu, potrebi da se nešto naglas izgovori.
U takvom silnom intenzitetu možda je i teško zadržati koncentraciju, ali na publici se to nije vidjelo. Njegov se koncert gleda i sluša gotovo kao u transu.
– Sve ove godine, recimo, ono što sam možda primijetio, kako sam ja doživio tu publiku, imam osjećaj da oni dođu jer trebaju nešto za sebe. Nisam to samo ja. Dobro, ja dam to, ali svatko tu ima neki dio sebe u tim pjesmama. Negdje se nađe, u nekom fragmentu. I ako dođeš prvi put pa vidiš neke moje pokrete, moj pogled, možda bude malo: što je ovo, smiješ se i sve, a onda polako uđeš u to i pronađeš neki dio koji te ponese. Govorili su mi još u početku da trebam malo pustiti da ljudi zadišu, da malo stanem, ali znaš što, imam taj nastup i kad bih stao, ne znam kako bih nastavio. U stvari, nikad i nisam imao potrebu usporiti. Umorim se, naravno, ali idem dalje, otkrit će Avdić možda i ključ svog scenskog djelovanja.
Nastup u Galeriji O.K. bio je zamišljen kao promocija novog albuma „Sve je u redu“, ali nijedan njegov koncert nije samo promocija novog albuma. Uvijek je to svojevrstan presjek karijere, podsjetnik na najvažnije trenutke ili one trenutke koje Avdić u danom trenutku smatra najvažnijima. Uostalom, tanka je u njegovim pjesmama linija između fikcije i stvarnosti.
– Koliko ima mene u pjesmama? Ima dosta. Neki likovi su fiktivni, ali svojoj se djeci obraćam direktno, neki su događaji stvarni, neki su od ljudi koje sam usput sreo, upoznao… Ima tu jako puno mene i jako puno iskustava drugih ljudi, ali sve je to na neki način stvarno. I autentično, otkrit će Avdić.
U tome je možda i razlog zbog kojega Avdićeve pjesme ne stare onako kako bismo voljeli da stare, iako bi bilo bolje da su neke od njih danas samo dokument jednog prošlog vremena. No rat, nacionalizam, nasilje, licemjerje, društvena tupost, kapitalistička pohlepa i osobne izdaje nisu nestali. Samo su promijenili lice.
I zato je lijepo s vremena na vrijeme imati koncert koji je istodobno i književna večer, i kazalište, i politički komentar, i fizički obračun s ravnodušnošću. A Damir Avdić je sve to. U Galeriji O.K. možda i više nego na velikoj pozornici, jer se u takvom prostoru jasnije vidi ono što ga određuje: nastup bez zadrške, bez poštede i bez iluzije da jedna pjesma može promijeniti svijet.
No sve to zajedno ne znači da mora prestati pjevati, svirati i govoriti.
I zato je završna numera možda i sukus čitavog nastupa: jebeš rat i jebeš šutnju!
Sve fotografije snimio Kristian Sirotich
