Vijest o odlasku Andreja Baše pogodila me kao grom iz vedra neba. Nismo bili bliski prijatelji, ali smo bili istomišljenici, a to je često više od prijateljstva. Ljude koji isto misle o stvarima do kojih im je stalo povezuju neke fine niti na čijoj se pređi nastavljaju i nekad davno započeti razgovori…
Nisam znala da je bolestan.
Fizičke promjene tumačila sam strašću prema novim Sedmicama, koje je pokrenuo prije nekoliko godina i s njima se vratio u izvođačke vode.
Smatrala sam da previše radi, ali sam bila sretna što ga to raduje…
A on je želio da baš tako mislimo.
Andreja Bašu znala sam od sredine sedamdesetih kao člana popularne grupe 777, u kojoj je bio skladatelj, tekstopisac, aranžer i glazbeni producent.
Ali istinsko upoznavanje dogodilo se 1993. godine u Irskoj, gdje sam za Novi list svakodnevno izvještavala o pripremama riječke grupe PUT s pjesmom „Don’t Ever Cry“ na Eurovizijskom natjecanju.
Andrej Baša je uz Đorđa Novkovića bio ne samo koautor ove skladbe, već je i dirigirao velikim festivalskim orkestrom u izvedbi uživo, a kako sam bila na svim probama, imala sam priliku iz prve ruke čuti njegove impresije i razmijeniti svoje, s ove strane rampe.
Na tom putovanju upoznala sam i Andrejevu suprugu Biserku, liječnicu i njegovu najveću podršku, koja je sljedećih desetljeća bila dio našeg „istomislećeg trija“.
A razgovori su nam se uvijek vrtili oko glazbe. Sretali smo se najčešće u kazalištu, na koncertima i izvedbama opera, jer su Baše desetljećima bili kazališni pretplatnici u loži na prvom katu.
Andrej je ljubav prema glazbi i teatru naslijedio od roditelja koji su se upoznali pjevajući u zboru Radija Ljubljane – otac je svirao i klavir, tako da je glazba bila važna u njihovoj kući. Iako rođen u Ljubljani, Andrej se uvijek osjećao Riječaninom. Tu je živio od prve godine života, u Rijeci je stekao i obrazovanje i prijatelje, stvorio obitelj i pustio duboko korijenje…
Već s pet godina primio je prvu poduku na privatnim satovima klavira, slijedio je upis u glazbenu školu, gdje su ubrzo ustanovili da dječak ima apsolutni sluh. Sve je dalje bilo lako, brzo i uspješno. U srednjoj glazbenoj školi nastavio je svirati klavir, da bi maturirao na dva odsjeka – klavir kao glavni predmet i teoretsko-nastavnički smjer s flautom. Želeći nastaviti glazbeno obrazovanje, upisao je studij dirigiranja i kompozicije na Akademiji za glasbo u Ljubljani. Njegovu trostavačnu suitu za orkestar snimila je Slovenska filharmonija kad je Andrej Baša imao svega 19 godina. Studirao je i završio Akademiju u klasi profesora Uroša Kreka, koji je njegovao neposredan način komunikacije – studenti su se sastajali s profesorom ne samo na redovitim satovima nastave na Akademiji, već i na koncertima i poslije toga u kavanama, gdje su razgovarali, analizirali i slušali o onome što je samo netko s golemim iskustvom i znanjem mogao dokučiti. I nesebično podijeliti s mlađim kolegama.
Takav neposredan odnos prema suradnicima preuzeo je i Andrej Baša kao profesionalni glazbenik, baš zato omiljen među kolegama. Radio je dugi niz godina s Đorđem Novkovićem – njihova dva najslušanija megamiksa, prodana u 120 tisuća primjeraka, do danas nisu nadmašena i neće biti, jer ploče se više ne prodaju u takvim tiražama. Surađivao je sa Zdenkom Runjićem, Terezom Kesovijom, Oliverom Dragojevićem, Radojkom Šverko, s Kićom Slabincem, Đanijem Maršanom te nizom drugih pjevača i bendova koji su mu se obraćali za savjete i suradnju…
Držeći se kanona struke koja mu je davala sigurnost, a znatiželjan i uvijek spreman na istraživanje, on je bio među rijetkima koji i nakon šest desetljeća u profesiji rade jednakim intenzitetom, bez obzira na to je li riječ o skladanju, pisanju tekstova, aranžmanima, novim festivalskim projektima, produkciji…
Više od trideset godina bio je na čelu festivala Melodije Istre i Kvarnera, popularnog MIK-a, a punih šest desetljeća aktivno je brodio vodama zabavne glazbe. Između tih dviju kota nastalo je više od dvije tisuće aranžmana i instrumentalnih zapisa, kao i više od 850 skladbi, koje su na festivalima ili nosačima zvuka interpretirali najpopularniji pjevači bivše Jugoslavije.
O tom burnom životu, gusto ispečatiranom uspjesima, razgovarala sam s Andrejom Bašom povodom teksta objavljenog u Sušačkoj reviji 2024. godine.
U ovom trenutku tuge, ali i ponosa, bilježim neke dijelove tog našeg razgovora, za koje smatram da ih treba zapamtiti. Jer, nijedan od uspjeha koji su ga pratili u životu nije se dogodio slučajno. Svemu je prethodilo ozbiljno učenje, bezgranična radoznalost i vrlo pedantan rad.
Na pitanje što je uz talent najvažnije, Andrej Baša je odgovorio:
Obrazovanje. U vrijeme kad sam započinjao profesionalnu karijeru nije bilo mnogo akademskih glazbenika u zabavnoj glazbi. Moje poznavanje orkestracije, koje sam onda dalje unapređivao i razvojem sound-tehnike obilato koristio, bilo je presudno ne samo za stvaranje aranžmana koji su pratili moje skladbe, već i za njihovo uvrštavanje na različite festivale.
U to vrijeme nije bilo demo-snimki, već su autori slali notne zapise pjesama na natječaje za festivale. Budući da sam bio vrlo spretan i posvećen klavijaturist, ja sam bio zadužen da MIK-ovskoj komisiji sedamdesetih godina – gotovo a prima vista – sviram skladbe pristigle na natječaj, a onda slušao njihove primjedbe. Tako sam učio i usvojio način njihova razmišljanja, koji je kod svih žirija i stručnih komisija približno isti. Nastojao sam izbjeći greške koje su radili drugi autori i to je također jedan od razloga što su moje skladbe redovito prolazile u prijavama za festivale. Osim toga, moji su počeci, a i obrazovanje, bili klasični i to je utjecalo na ono što sam pisao, posebno u aranžmanima. Moje su skladbe zvučale drugačije.
Andrej Baša bio je vlasnik jednog od tri prva studija za snimanje glazbe u Jugoslaviji. Kad su početkom osamdesetih Baše odlučili graditi kuću ispod Kastva s pogledom na Kvarnerski zaljev, već u prvim arhitektonskim skicama bio je ucrtan studio, koji je ostao Andrejevo radno mjesto i utočište zauvijek:
Bila je 1984. godina i ja sam se vrlo aktivno uključio u gradnju. Sve me zanimalo i bilo mi je izazov – i građenje, i struja, i rad s kamenom, klesarstvo… Danas, u slobodno vrijeme, održavam okućnicu, kosim travu, obrezujem stabla… Ali najviše vremena provodim ipak u studiju, koji mi je donio mnogo zadovoljstva.
Uvijek me zanimala tehnika i zato sam pratio trendove. Prvi kvalitetni synthesizeri pojavili su se već sredinom sedamdesetih. S Polymoogom kao osnovom napravio sam LP instrumentalne glazbe „Između neba i zemlje“ u izdanju Jugotona. Glazba s tog albuma često je bila korištena kao podloga za razne filmove i emisije. Kompjuteri su se pojavili u glazbi već 1984. godine. Bio sam spreman i odmah sam prihvatio izazov. To je otvorilo velike mogućnosti u samostalnom radu i bio sam među prvima koji su ušli u to.
Posljednjih trideset godina Andrej Baša uspješno je vratio festival MIK na pozornice Istre i Kvarnera, potičući novi entuzijazam i kod publike, ne samo u našoj regiji. Pod njegovim vodstvom, Festival se otvorio repertoarno i tehnički, o čemu je rekao:
Već na početku obnovljenog MIK-a krenuo sam s drugačijom, svježom glazbenom produkcijom, koja je naišla na oduševljenje i utrla put budućim generacijama. Uveo sam MIK među prve web-stranice na ovim prostorima, dok je još sve bilo u povoju. Godine 1997. organizirao sam izravni videoprijenos naših žirija iz Toronta, New Yorka, Londona i Sydneyja u finalni prijenos MIK-a. Bio je to grandiozni tehnološki pothvat i prvi globalni ISDN prijenos u svijetu, prema izjavi tvrtke Infinity iz Amerike, koja je realizirala dio te priče u New Yorku i Torontu. Poklopile su se sve zvijezde da bi to uspjelo, jer je bilo bezbroj mogućnosti da se to ne ostvari, ali sve je štimalo. HTV je dobio gotov proizvod u ruke. Još i danas ljudi koji su sudjelovali u tome čude se i kažu da bi, uz sve aktualne tehničke mogućnosti, teško bilo moguće ostvariti takvo što. Nekoliko je stvari utjecalo na uspjeh: mjesec dana prije Rijeka je dobila prvu optičku liniju; u HP-u bilo je pravih entuzijasta koji su se oduševili mojom idejom. Njemačka je besplatno dala liniju prema Europi i Americi jer su shvatili da je to pionirski pothvat, a takav je pristup bio i kod svih uključenih.
Manje je poznato da je Andrej Baša dio svog vremena uložio i u rad s djecom, a također je kao autor potpisao tri dječja mjuzikla:
MIK je stekao afirmaciju na hrvatskom tržištu zabavne glazbe, vratio publiku na lokalne pozornice i postao atraktivan mladima, a ja s ekipom nastojim taj trend još proširiti odlaskom u škole i radom s djecom. Uostalom, MIK je već devedesetih godina imao dječji Mikić, u koji su bile uključene 72 škole iz Istre i Kvarnera, a u prednatjecanjima sudjelovalo je i do 320 djece.
A u New Yorku sam dvanaest godina bio umjetnički direktor Hrvatskog festivala djece i mladih (2000. – 2012.). Na meni je bila organizacija, kontakti s autorima, snimanje i produkcija 40 skladbi godišnje, 20 dječjih i 20 za mlade. Nevjerojatno je koliko su ta djeca poboljšala govor materinjeg jezika zahvaljujući pjevanju. Dva puta godišnje letio sam u New York i vrlo dobro upoznao grad, između ostalog i predstave na Broadwayu.
Što se mjuzikla za djecu tiče, oni su nastali iz moje suradnje s Pionirskim kazalištem u Rijeci. Dobio sam narudžbe za songove i scensku glazbu za nekoliko mjuzikala: „Cvit, cvit“, na libreto i stihove Mladena Kušeca, „Čarobnjak iz Oza“, na stihove songova Branke Šepić, i „Tajna zakopanog blaga“ Mladena Kušeca. Šteta što nema slika i zapisa iz tog bogatog glazbenog života Pionirskog kazališta. Da su u ono vrijeme postojale društvene mreže i mobiteli, danas bismo imali bezbroj podataka i fotografija iz toga doba. Ovako su od svega ostali jedino tonski zapisi i sjećanja sudionika…
Danas, kad Andrej Baša više nije s nama, osim golemog muzičkog opusa, ostaju uspomene onih s kojima je radio, surađivao, provodio svoje slobodno vrijeme i dijelio zajedničke interese.
Bio je pasionirani jedriličar, ali i svjetski putnik. Zahvaljujući muzici, Sedmicama i sastavu Trio Rio, proputovao je dobar dio svijeta na turnejama po Australiji, Kanadi, SAD-u i zemljama Sovjetskog Saveza.
Revitalizacija grupe 777, u pomlađenom sastavu, pokazala je da kreativnost Andreja Baše nije nestala. Vratio se svom prepoznatljivom stilu skladanja, pisanju tekstova i aranžmana. Ponovno je radio s lakoćom, njegove su skladbe nosile svježe glazbene ideje. Glazbu je stvarao danju i noću, ponekad ne znajući što je plod invencije, a što snova. Sate i dane provodio je u studiju potpuno isključen od realnog života…
Takvim ćemo ga i pamtiti, mi koji smo ga poznavali…
Istaknutu fotografiju snimio Pero Lovrović
#777 #Andrej Baša #Đorđe Novković #Sedmice
