Na današnji dan, 4. kolovoza 2018., preminuo je Nedjeljko Fabrio (Split, 14. studenoga 1937. – Rijeka, 4. kolovoza 2018.), jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika druge polovice 20. stoljeća. Premda je rođen u Splitu, njegov je život i književni opus neraskidivo povezan s Rijekom, gradom u kojem je proveo značajan dio profesionalnog i stvaralačkog života.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1961. jugoslavistiku te talijanski jezik i književnost. Nakon studija radio je u nekoliko riječkih kulturnih ustanova – Narodnom sveučilištu, časopisu Riječka revija, Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca i mjesečniku Kamov. Početkom 1970-ih odlazi u Zagreb, gdje djeluje kao urednik Dramskoga programa Hrvatske televizije i predavač na Akademiji dramske umjetnosti. Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika od 1989. do 1995., redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1997., a 2007. primio je Nagradu „Vladimir Nazor” za životno djelo.
Književni put započeo je poezijom i novelama, nastavio dramama, da bi se od sredine 1980-ih afirmirao kao jedan od najvažnijih hrvatskih romanopisaca. Njegove drame, među kojima se ističu Reformatori (1967), Admiral Kristof Kolumbo (1968) i Magnificat (1978), spajaju povijesne teme sa suvremenim pitanjima, često propitujući odnos pojedinca i autoriteta. U novelama (Partite za prozu, Labilni položaj i Lavlja usta) prepoznatljiv je po profinjenom jeziku, formalnim eksperimentima i postmodernističkom pripovijedanju.
Vrhunac njegova opusa čine romani Vježbanje života (1985.) i Berenikina kosa (1989.), ključna djela hrvatske postmodernističke historiografske metafikcije u kojima se isprepliću povijest, obiteljska saga i priča o odrastanju. Roman Smrt Vronskog (1994.) dodatno briše granice između književne fikcije i stvarnosti, dok Triemeron (2002.), završni dio tzv. Jadranske trilogije, ponovno tematizira slojevitu povijest i identitet istočne obale Jadrana.
Značajan doprinos ostavio je i kao esejist, književni povjesničar i prevoditelj. Posebno se bavio hrvatsko-talijanskim kulturnim vezama, proučavao stvaralaštvo Fulvia Tomizze i Scipija Slatapera te književnost Trsta i njezine dodire sa slavenskim kulturnim prostorom. Priredio je antologiju talijanske pripovijetke Posljednji dio puta (1984.), a prevodio djela Carla Goldonija, Luigija Pirandella, Alberta Moravije i drugih talijanskih autora.
Objavio je i niz zapaženih esejističkih i kritičkih knjiga, među kojima su Odora Talije (1963.), Kazalištarije (1987.), Koncert za pero i život (1997.), Maestro i njegov šegrt (1997.), Ruža vjetrova: sjeverojadranski i drugi eseji (2003.) te Orfejeva djeca (2008.).
Nedjeljko Fabrio ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti. Njegova djela povezuju povijest i sadašnjost, zavičaj i europski kulturni prostor, književnost i kazalište, a Jadran ostaje trajni duhovni i identitetski okvir njegova stvaralaštva.
Programski sadržaj je financiran od Grada Rijeke
#Nedjeljko Fabrio
