Svi pisci koji vole i osjećaju glazbu voljeli bi pisati kao što se može svirati – tečno, intenzivno i svima razumljivo. Glazba čini ono što pisana riječ ponekad samo dodirne, rekao je u uvodu Dinko Telećan kojeg je dopala uloga uređivanja romana Taksim Bop.
Autor romana, Karlo Ilić, živi glazbu i umjetnost otkad zna za sebe, i premda također piše već dugo, Taksim Bop je njegov debitantski roman. Uokviren esejima o glazbi, biografskim prozama i elementima orijentalnog svijeta, knjiga na jedinstven način objedinjuje književnost, strast prema glazbi i neke daleke prostore.
Premda naziv na prvu zvuči neobično, ‘taksim’ u bliskoistočnoj glazbi označava umijeće glazbene improvizacije staro oko 5 stoljeća. Upravo je to ključ romana, objasnio je Ilić, dok je ‘bop’ u smislu be-bopa okosnica modernog jazza.
– Pisao sam o tradicijama glazbene improvizacije i temama Orijenta, što zapravo nije neobično, jer se teme isprepliću, što sam htio dokazati i biografijama glazbenika. Te su se tradicije na Zapadu izgubile jer se glazba počela zapisivati, note su zamijenile njegovanje umijeća improvizacije.
Ilić je prvi poriv za pisanjem dobio kad je prvi put poslušao Johna Coltranea, ispričao je. Riječ je o glazbeniku koji je u glazbi tematizirao duhovnost i vlastitu ljudskost, razmišljao je o tome kako da ih prenese, što ga je uz Yusefa Lateefa i muzičare iz knjige doveo do istoka. Takve su reference iz knjige istinite, premda malo romansirane, istaknuo je autor. On sam svira kontrabas, oud i gitaru, a oud ističe kao jedan od najstarijih instrumenata koji se zadržao u originalnom obličju i koji se koristi u umjetničkom izričaju. U skladu s rečenim, nakon predstavljanja je publici pokazao kako to u njegovoj interpretaciji zaista i zvuči.
– Jezik je u suštini muzika, zvuk. A muzika je nešto što svi razumiju, neovisno o jeziku. Univerzalni jezik. Ako dođem svirati s nekim prvi put, i raditi što hoću, pod uvjetom da ih slušam, i oni mene, to mi zvuči kao utopija, ispričao je Ilić, referirajući se na jednu od tema u knjizi. Utopija ne mora nužno biti koncept države, rekao je.
Osim osobnog iskustva s jazzom, Ilić i Telećan dali su povijesni kontekst razvoja žanra, ističući da je riječ o jedinoj vrsti glazbe koja ima sposobnost da sve druge glazbe zaprima u sebe, i zato su legendarni jazz glazbenici često vukli utjecaje iz drugih kultura i dijelova svijeta. Tu su riječi nemoćne, zaključio je Ilić. No autor se njima ipak poslužio u svom debitantskom romanu, a prema čitanju ulomka na jučerašnjoj promociji i prvim recenzijama, učinio je to bez straha i susprezanja.
Karlo Ilić se u riječkom Ex librisu zaposlio još 2013. godine, a osim bavljenja glazbom i pisanja, pokrenuo je jazz biblioteku putem koje je objavio “Jazz Beat” Voje Šindolića, roman Ralpha Ellisona “Nevidljivi čovjek”, “Autofiziopsihičke zapise” Yusufa Abdula Lateefa, “Gore nego psetu”, autobiografiju Charlesa Mingusa, “Zamrznutu glazbu” Davora Hrvoja, a sada i svoju knjigu eseja i priča Taksim Bop. Kako je dao naslutiti u završetku predstavljanja, ovo je tek početak njegovog spisateljskog i izdavačkog puta, s mnogo ideja za rukopise u pripremi, od kojih je najizglednije da sljedeći u knjižare dospije putopis.
Istaknuta fotografija: Franka Blažić
#Ex libris #Karlo Ilić #predstavljanje #Taksim Bop
