Nikša Eterović: Pedagogija ubija umjetnost. Ljude treba pratiti i poticati

Razgovaramo s Nikšom Eterovićem, sveučilišnim profesorom, redateljem i kazališnim pedagogom kojega sam osobno imala prigodu upoznati u Zadru, u radu sa studentima na performansima u sklopu njegova kolegija Performans u svakodnevici.

Kao uvod: srela sam Vas ove godine na festivalu performansa u Berlinu koji je organizirala Alexandra Holownia. Tom mi je prigodom navedena umjetnica performansa i kustosica rekla da ste od 2009. do 2011. zajedno radili u Berlinu kao štovatelji Joyceova Uliksa te da ste se dobro razumjeli na razini apstraktne, nadrealne mistifikacije. Na kojim ste projektima surađivali u tom razdoblju?

– Alexandra Holownia imponira potpunom predanošću svojim projektima, svojim temama. Ona je umjetnica koja svoje teme izuzetno kreativno, inspirativno i provokativno realizira u svakom segmentu, od ideje, preko likovne obrade, kostima i dramaturgije pa do izvedbe. Kompletno umjetničko djelo u svojoj cjelini, ranjivo i protkano njezinom vlastitošću. Djelo je to visokih umjetničkih dometa i jasnog profila na performans-sceni.

Ja sam Alexandru angažirao da na theakademie, koju sam osnovao i vodio šesnaest godina, studentima prenosi iskustva i znanja umjetnosti performansa. To je početak naše suradnje. Na theakademie sam angažirao Alexandru za performans i Christinu Merz za kazalište objekata – kako bismo polaznicima doista ponudili umjetničku provokaciju u kontinuitetu.

Kažete „apstraktna, nadrealna mistifikacija“ – pristajem na pokušaj definiranja, precizirajući da se radi o apstraktnoj, nadrealnoj mistifikaciji osobnih osjetljivosti. A theakademie je bila scenska radionica osobnosti.

Nakon završetka studija na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i studija filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru, svoj ste profesionalni i umjetnički put nastavili u Berlinu. Godine 1989. osnovali ste WindSpielTheater, a 2002. godine i teNTheater, ostvarujući svoje ideje o multinacionalnom i višejezičnom kazalištu. Možete li nam predstaviti ta dva kazališta – kako su nastala, koje su bile njihove temeljne umjetničke i pedagoške ideje te na koji ste način u njima razvijali koncept multinacionalnog i višejezičnog kazališta? Djeluju li ta kazališta još uvijek i, ako ne, što je ostalo od njihova nasljeđa?

– WindSpielTheater ime je dobio inspirirano Igračkom vjetrova Augustina Tina Ujevića. Bio je to naglašeno egzistencijalistički teatar. Vjetrovi nas donesu odsvakuda na neko mjesto, tu neko vrijeme živimo i djelujemo, a onda nas opet kojekuda raznesu. U nama ostaju klice nakupina vjetrova kojih smo sami bili dio.

Žila kucavica ovog kazališta bio je Café der Intuition (Poetencafé Augustin Tin Ujević), sa 147 jednokratnih izvedbi u Berlinu, Potsdamu, Hamburgu, Kielu, Norderstedtu, Mainzu, Münsteru, Wiesbadenu, Frankfurtu na Odri, Frankfurtu na Majni, Eisenachu, Beču, Puli i Vrgorcu. Vrlo zanimljivo iskustvo. Uvijek s drugim ljudima – ansamblom na svakom pojedinom programu.

Café der Intuition radio sam četiri dana, a petoga je već bila održana javna izvedba, interaktivno, u suradnji s posjetiteljima. Ostvarili smo tu i niz predstava i projekata koji su se bavili našom lomljivošću na vjetrometini. Donosio sam nove tekstove na scenu, primjerice Ein Tisch muss her Zvonka Plepelića, o rađanju fašizma u njemačkim obiteljima; Krležino Kraljevo – praizvedbu na njemačkom, kao veliku halucinaciju razbacanih, protjeranih, uništavanih.

Nadalje, VAO Horch und Guck Petera Stefana autentični je dnevnik jedne obitelji koja je živjela rascijepljena između dviju država, BRD-a i DDR-a. Rijetke, službeno dopuštene posjete članova obitelji onima koji su živjeli u DDR-u bile su do najsitnijih detalja bilježene u izvješćima Stasija. Predstava tako otvara prostor za obiteljsku tragediju, ali i za prikaz otrova sustava koji melje pojedinca. U tom spoju dokumentarnoga i grotesknoga prepoznaje se jedna od prvih kazališnih reakcija na njemačko ujedinjenje.

Tematizirao sam strano i strance u predstavi Papa, was ist eine Fremde?, namijenjenoj školama, te u Beckettovu komadu Sretni dani. Pamtim i predstavu Rue de l’Odéon. Punkt 12. Auf der Suche nach Gertrude Stein, Adrienne Monnier und Sylvia Beach, posvećenu pariškom književnom i umjetničkom krugu oko Shakespeare and Company i Rue de l’Odéon; proglašena je predstavom mjeseca u časopisu Zitty u veljači 2001. godine.

Od 1989. do 2002. godine ostvarili smo dvadeset i osam premijera te 147 izvedbi Café der Intuition. Posebno mi je u sjećanju projekt-predstava Tin – im Paradies seiner Hölle / Tin – u Raju svoga Pakla, montaža i dramaturgija Augustin Tin Ujević – likovi su govorili isključivo njegove rečenice posložene prema potrebama scene – Davor Korić i ja.

Bila je to drama o Tinu Ujeviću, pokušaj da kazališnim sredstvima dopremo do samospoznaje vlastitog ljudskog identiteta i kulture u europskim koordinatama. Ostarjelog Tina igrao je sjajan glumac, nekadašnji prvak HNK-a u Zenici Nenad Inđić, tada izbjeglica u Berlinu; Tina kao dječaka Marijan Primorac/Tihomir Dorotić, Tina kao mladića Axel Bloedhorn, a Tina u zrelim godinama Andreas Rüdiger.

U WindSpielTheatru otkrio sam višejezičnost i multikulturalnost kao sredstvo scenskog izražavanja. Kada je Zid pukao, a sukobi zahvatili Europu, u WindSpielTheatru sklanjale su se žrtve tih razaranja sa svih prostora. I radili smo kazališne projekte.

Tada su izbjeglice i azilanti, osim potpore države, imali pravo zarađivati 1,5 DM po satu ako bi nešto našli za raditi – bilo je to najvećim dijelom čišćenje raznih prostora. Uz podršku tadašnjeg direktora Werkstatt der Kulturen Andreasa Freudenberga okupio sam brojni ansambl kazališnih profesionalaca, umjetnika – izbjeglica, i svakodnevno s njima radio, a Berlin ih je plaćao po navedenoj satnici.

Bili su tu sjajni umjetnici iz rasutog SSSR-a, Izraela, Kurdistana, Irana, Vijetnama, Meksika, Irske, Perua, Mađarske, Hrvatske, BiH, još raspukle Njemačke. Kada glumcu i scenskom kreativcu oduzmeš pozornicu – ubio si ga. Mi smo protiv toga digli svoj glas.

Snalazili smo se kako smo znali i umjeli, okupljali smo veliki broj ljudi. U Café der Intuition glumci su kuhali svoju omiljenu juhu u velikim loncima za publiku, pa je i to bio dio četverosatnih programa – druženja.

Za potpuno odgovoriti na ovo pitanje trebao bih napisati knjigu, a i onda bi puno toga ostalo nezapisano. Suludo vrijeme – „svijet i svijest u bačvama vina“, da parafraziram Ujevića.

WindSpielTheater bio je vrisak protiv bezumlja. Poetika rane.

U programu milenija u Berlinu, u suradnji WindSpielTheatra s Hebbel Theaterom i Werkstatt der Kulturen, realizirao sam trilogiju Don Quijotte Doppelgänger: prvi dio u underground DDR-klubu Deli, drugi dio u dvorani nekadašnjeg DDR parlamenta, a treći dio u Gasometeru Schöneberg, tehničkom čudu iz 1913. godine, koje je pod zaštitom spomenika te je tim projektom prvi put otvoreno za javnost.

To je ujedno bio završetak djelovanja WindSpielTheatra, 2002. godine. Mislio sam tada: neće se više razmnožiti političke budale koje će nas uvesti u nove ratove – neki novi, topliji vjetrovi odnijet će nas negdje drugdje.

Prevario sam se.

teNTheater zapravo je naglašeno moje autorsko kazalište; to su scenski projekti od ideje do realizacije, moje treptanje u svijetu koji me okružuje.

Kada unatrag pogledam, moji sugovornici u procesu kreacije i na sceni bili su – i ostali – Augustin Tin Ujević, James Joyce, ali i ljudi s kojima sam istraživao i koje sam okupljao ne samo oko rada na nekoj predstavi već i šire: oko realizacije neke ideje, dijaloga s Tinom ili Jamesom i drugima, različitim sredstvima izražavanja i kreacije.

James Joyce Zyklus, ciklus od pet predstava, ostavio je u meni i mnogima poseban trag. Taj naš sedmogodišnji dijalog Jimmy–Nikša donio je i pet naslova na scenu: ZUTSCHER – Ein Höllenparadies, Lucia Joyce – la macchina della famiglia, Dublinerssevenstoriesnetofdrops, IRISHIRISIRISCHmurmelquietsch, ULYSSES, oder Der Kyklop und seine Nashörner.

teNTheater ostvario je i projekte na integrativnoj sceni, omogućivši osobi s bio-neurološkim posebnostima iz spektra autizma da pokaže svoje Körner eines Autisten, oder Gefühle, eine Taube.

teNTheater bio je od pomoći žrtvama rata u Ukrajini; tamo sam, izravno uz frontu, radio na projektu Umjetnost protiv boli. Art Against Pain.

teNTheater će krenuti na put u Indoneziju kako bi ispitao različitosti i sličnosti kazališnog djelovanja i tehnika koje se ondje koriste s onima u Europi. Projekt teži ispreplitanju iskustava i tehnika, drugačijim realizacijama scenskog događanja. teNTheater još uvijek je veoma okretan, spretan i znatiželjan – u novom i nepoznatom.

Berlin je u to vrijeme bio izrazito dinamičan kulturni prostor, osobito nakon pada Berlinskoga zida. Koliko je taj društveni i politički kontekst utjecao na Vaše kazališne prakse?

– Živio sam u Zapadnom Berlinu, u Turmstr. 47, nedaleko od Zida, i te noći me nakon 23 sata probudila galama. Izašao sam na balkon, nisam znao što se događa, i vidio rijeku ljudi. Na radiju sam čuo da je granica otvorena.

Uputio sam se i ja kojekuda – posvuda, te noći. Grlio sam nepoznate ljude, nasmiješene ljude, raspjevane, zaigrane sugrađane.

Volim Berlin.

Što Vam je višejezičnost u kazalištu omogućila, a što je od Vas zahtijevala kao redatelja i pedagoga? Je li jezik za Vas prije svega sredstvo komunikacije ili i sam postaje izvedbeni materijal?

– Nije jezik samo sredstvo komunikacije. Izgovori na različitim jezicima nisu samo oblikovanje disanja. Jezik govora kao govor jezika izvedbeni je materijal egzistencijalne dramatičnosti.

Emocija gotovo uvijek koristi materinji – prvi jezik, priča i orijentacija u prostoru jezik određenog govornog područja. Na taj sam način realizirao više svojih projekata. Moji ansambli uvijek su bili višenacionalni i višejezični. I, naravno, takvi su bili i projekti. A onda su ta kreativna trvenja uvijek donosila neku drugačiju izvedbenu kulturu.

Kao što čitamo u Vašoj biografiji, autor ste niza inovativnih metoda rada usmjerenih na poticanje kreativnosti i razvoj cjelovite ličnosti, među kojima su H.T. – Organically Creative Method, A.P. – Pharmacy Poetry, NACQ – Necklace of Answers Created with Questions? te Der rote Rahmen / Crveni okvir. Godine 2015. te ste metode objedinili pod zajedničkim nazivom YellowFish Method. Možete li nam približiti filozofiju koja stoji iza YellowFish Method? Što je zajedničko tim različitim metodama i na koji ste ih način razvijali kroz vlastitu umjetničku i pedagošku praksu?

– Yellow fish jedna je vrsta ribe koja živi većinom u moru oko Afrike. Kada ta riba pliva u dubinu, i do 600 metara, postaje bijela. Uzbudljivost samospoznaje i spoznaje. Bjelina unutarnjih slika u galeriji vlastitosti.

Što za Vas zapravo znači „osloboditi kreativnost“? Postoji li, prema Vašem iskustvu, nešto poput univerzalne kreativnosti ili se ona uvijek mora razvijati individualno?

– Nema osobe koja nije kreativna. Veliki je broj ljudi pobjegao od svoje urođene kreativnosti. Ili su je okolnosti življenja slomile.

Možete li nam na konkretnom primjeru opisati jednu vježbu ili postupak iz YellowFish Method koji pokazuje kako se kreativnost može potaknuti?

– Uputio sam jednom studenta u njegovoj dubokoj životnoj krizi da svakodnevno polagano prelazi put od kuće do fakulteta, uvijek istom stranom ulice, gledajući što je novo uočio. I da to Novo, dotad mu Nepoznato, zapiše. Poslije smo od toga slagali krijesnice spoznaje.

Godine 1995. osnovali ste u Berlinu međunarodnu instituciju za scenska zvanja, theakademie, koju ste kao umjetnički voditelj i direktor vodili sve do travnja 2012. Za theakademie osmislili ste kurikulum te radili kao docent za glumu, režiju i kazališnu pedagogiju, ali i kao mentor studentskih redateljskih projekata. Što je bila temeljna ideja theakademie i po čemu se njezin obrazovni koncept razlikovao od tradicionalnog kazališnog obrazovanja?

– Na theakademie su se školovali scenski umjetnici. Prihvatite, molim vas, ovaj zajednički naziv za glumce, redatelje, dramaturge, kazališne pedagoge i terapeute, tj. osobe koje svojim konceptima i akcijama osmišljavaju prostor igre (SpielRaum), odnosno igru u prostoru (Spiel im Raum), kako bismo izbjegli terminološke nesporazume.

Na početku bi igra! Igra u prostoru – rodi prostor igre. Bitno nastaje iz igre.

theakademie je neminovnost moje egzistencije u Berlinu. theakademie je institucija koja podučava i uči. Nastojali smo, često vrlo brzo, iskustva iz prakse etablirati u program rada. Naravno, bez tradicije nema suvremenosti, ali bez suvremenosti nije moguće preispitati tradiciju – u bilo čemu, pa tako ni u konceptima školovanja scenskih umjetnika.

Detaljno sam o theakademie, njezinoj filozofiji i načinima rada pisao u knjizi Oštrica dijagonale, pa na nju upućujem. Dostupna je na hrvatskom jeziku na portalu digitalne-knjige.com.

theakademie se bavila mogućnostima kazališne utopije; istraživali smo mogućnosti medija već pri samom školovanju. Na theakademie se učilo i podučavalo, trenirala se osobnost kreacije i samostalnost pri realizaciji. Učilo se i komuniciralo na kazališnom jeziku u svom njegovu bogatstvu i kompleksnosti.

theakademie je interkulturalna, višejezična institucija. Takav je bio sastav nastavnika i polaznika. Takav je bio i program koji je nudila i ostvarivala.

Bili smo okrenuti školovanju kadrova, u prvom redu za samosvojne, internacionalne projekte. Internacionalno podrazumijeva i nacionalno, stoga su polaznici nakon školovanja bili sposobni djelovati u oba smjera.

Kako ste koncipirali kurikulum? Koje ste kompetencije smatrali najvažnijima za budućeg glumca, redatelja i kazališnog pedagoga?

– Prijamni ispit – dva dana, po osam sati dnevno.

Svi prijavljeni prolaze zajedničku prijamnu radionicu. U dva dana polaznici se upoznaju s najmanje šest nastavnika kroz rad na sadržajima iz osnovnih područja našeg treninga: pokret, govor, glazbenost, scenski prostor, gluma i refleksija.

Radionice imaju za cilj da se polaznici iskušaju u sadržajima iz nastave, a da mi pritom uočimo spremnost, fleksibilnost i mogućnosti, odnosno predispozicije svakoga od njih. Bez obzira na izraženu želju za školovanjem za jedno od zanimanja, svi kandidati prolaze isti program u kojem je u središtu igra na pozornici, uz dodatna specifična traženja, ovisno o izraženim željama.

Pripremni studij – trideset dana.

Trideset dana zaredom – bez slobodnih dana, od 8 do 18 sati rada dnevno, plus 30 minuta pauze.

Prvih šest tjedana: jedan nastavnik – jedna grupa – jedan tjedan. Četiri tjedna – klasični školski raspored / krug cjeline / stajati – hodati – sjediti – ležati / sloboda je odgovornost.

Osnovni studij – četiri semestra, po šest mjeseci svaki.

/ disanje / promatranje / zapažanje / dvojnik / slušati / čuti / reproducirati / njega tijela / izbor odjeće / orijentacija u kulturnoj ponudi sredine / predmeti i njihova satnica / nastavnici u Osnovnom studiju / studenti /

Glavni studij – četiri semestra, po šest mjeseci svaki.

/ kazališna režija / kazališna pedagogija / dramaturgija i scenski prostor / gluma / ljetna i zimska akademija /

Završni studij – jedan semestar, šest mjeseci.

/ licem u lice / oči u oči / definiranje scenske aure / emocije /

Jedan od naših studenata, danas redatelj Fränk Höller, ovako je jednom napisao o theakademie:

„Akademija bi, naravno, trebala biti škola koja optimalno priprema studente za profesiju. Ali što to znači? Dramska škola može podučavati glumačke tehnike i, naravno, trebala bi. Teorija je također važna. Ali priprema li tradicionalna dramska škola, samo učenje i razumijevanje određenih metoda i tehnika, studente za situacije u kojima je – unatoč stalnom pritisku – ključno ne oslanjati se samo na naučene tehnike? Jesu li spremni nastaviti vjerovati vlastitoj kreativnosti, svom unutarnjem pulsu i svom dahu, čak i u iznimnim okolnostima? Akademija bi trebala pružiti upravo i to. I theakademie je u tome uspijevala: optimalno pripremiti studente za profesiju i osvijestiti im u svakoj situaciji snagu vlastite kreativnosti.“

Koliko je u Vašem pedagoškom radu važan odnos između teorijskog znanja i praktičnog, izvedbenog iskustva?

– To vam je kao da ste na ljuljački-klackalici s nekim u paru – jedno bez drugoga ne ide.

Jeste li iskustva stečena u theakademie kasnije prenijeli u svoj rad na Sveučilištu u Zadru?

– Iskustva su kao zrna u naru. Što ih je više, to je voće bogatije i sočnije. Ja u svemu što radim novim iskustvima dograđujem ona koja sam već stekao. Tako je bilo i na Sveučilištu u Zadru.

Ostalo mi je u sjećanju da sam tamo radio s velikim brojem preplašenih mladih ljudi. Nigdje nisam radio s tolikim brojem preplašenih mladih ljudi. Razmišljao sam o prešućenom, o potisnutom, o promijenjenom, o skrivenom… o uništenim generacijama… o manipulacijama… o opsjenama… o strahu…

Izoštrilo je to moje tehnike rada i bilo je za mene vrlo inspirativno. Više-manje uspješno, kroz naš rad, odbacivali su te tuđe, nametnute im strahove i besmislena ograničenja. I onda su njihovi potencijali tek došli do izražaja. Upoznao sam sjajne mlade ljude, sposobne, koje treba podržavati, poticati, pratiti, primjerice Kristijana Vojnića.

Što se iz berlinskog modela pokazalo primjenjivim u hrvatskom akademskom kontekstu, a što je zahtijevalo prilagodbu?

– Pokazalo mi se zanimljivim da, ako želim biti opušten, smiren, efikasan i kreativan, onda se nikako ne smijem obazirati na tzv. kontekst o kojem govorite, koji od mene nešto traži lomeći pulsiranje prirodnog.

To su prepoznali studenti i rado smo radili zajedno, ravnopravno se gledajući oči u oči. S velikim brojem mojih tadašnjih studenata i danas sam u kontaktu. U to vrijeme bilježio sam nula izostanaka s mojih predmeta, bez onih smiješnih potpisa o prisustvovanju satovima. Ono kada se studentu ne dolazi, ali tu je jer zna da se mora potpisati.

Onda su još neki za svoja predavanja uveli potpis na kraju sata, tako da nitko ne ode na WC pa se ne vrati u razred. Zabavno je bilo gledati to brčkanje u lavoru.

Alexandra Holownia navodi da je theakademie, međunarodna kazališna škola u Berlinu koju ste osnovali, bila jedinstvena i – u to vrijeme – vrlo popularna umjetnička škola smještena u četvrti Kreuzberg. Zbog čega je došlo do gašenja akademije?

– theakademie je svoje troškove pokrivala od školarina, donacija i kooperacijskih projekata. Mi nismo imali nikakve sigurne dotacije. Nismo dopuštali nikakav prazan hod u kontinuitetu i intenzitetu rada. Nismo pristajali na rješenja koja ne potiču istraživanje, kreaciju, osobnost, odgovornost slobode.

Financijska kriza koja je posvuda zavladala ugasila je theakademie – nismo više mogli na ovaj način pokrivati troškove.

Ponosno smo se ugasili nakon šesnaest godina djelovanja. A sve te godine uživali smo u radu s nastavnicima – kreativcima – suradnicima iz Njemačke, Francuske, Nigerije, Brazila, Argentine, Rusije, Poljske, Hrvatske, Egipta, Velike Britanije, Italije, Španjolske, Nizozemske, Turske, Tunisa, Luksemburga, Mađarske, Meksika, Venezuele te sa studenticama i studentima iz devetnaest zemalja s tri kontinenta: Europe, Amerike i Afrike.

Središnja tema Vašega umjetničkog i pedagoškog rada jest kreativnost – njezino oslobađanje, poticanje i njegovanje. Kako ste radili sa studentima koji su se tek počeli baviti izvedbenim umjetnostima? Je li Vaš pristup bio usmjeren na razvijanje njihovih već postojećih sposobnosti ili ste prije svega nastojali ukloniti blokade koje sputavaju kreativnost?

– U komunikaciji sa svakim pojedincem, ponaosob i u grupi, vrlo brzo se pokaže sputavaju li ga blokade ili vitla raspršenost. Dakle, u radu se kreće od konkretnog pojedinca, ne od nekakvih metoda. Pojedinac je umjetnik i umjetničko djelo u jednom. Nema tu velike mudrosti.

Oči u oči. Poštujući, razumijevajući, s istinskim interesom za pojedinca, u dijalogu, u razmjeni iskustava. Tema na kojoj se radi kao brusni je papir koji izoštrava naše djelovanje, odbacuje površna rješenja i traži bistru vodu na dnu spoznajnog bunara.

Naravno, kada je u pitanju scena, pokušati je naći precizno, jasno scensko znakovlje i ritam u kojem taj mogući život scene živi.

Koliko je za Vas važna pogreška u procesu stvaranja? Može li se kreativnost razvijati upravo kroz pravo na neuspjeh, improvizaciju i eksperiment?

– Pogreška je najzanimljiviji materijal za poticaj, podražaj, osvještavanje i suočavanje sa sobom i svijetom oko sebe u okolnostima djelovanja. Gotovo da bih predložio nadnaslov ili podnaslov za inspirativne prostore gdje se školuju ljudi za scenska zvanja u svoj njihovoj različitosti: POGREŠKA.

U kojoj mjeri pedagog treba usmjeravati studenta, a u kojoj mu se treba povući i dopustiti da sam pronađe izvedbeni jezik?

– Pedagogija ubija umjetnost. Ljude treba pratiti i poticati. Ne vjerujem u podučavanje.

Studentu se treba pomoći da se orijentira i da ono što sobom donosi dogradi, razvije. Sa studentima se trebamo igrati. Zajedno se igrati.

Imala sam prigodu vidjeti niz performansa koje ste realizirali sa studentima Sveučilišta u Zadru. Posebno mi je ostao u sjećanju performans povezan s biciklističkim stazama, na samom ulazu u Kampus, kao i rad koji je tematizirao JMBG, gdje se posebno istaknuo Kristijan Vojnić. Kako nastaju takvi studentski performansi? Polazite li od konkretne društvene teme, prostora, osobnog iskustva studenata ili neke izvedbene vježbe?

– Najprije razgovaramo o onome što uočavamo, što nas veseli, što nas ljuti. Skupimo teme prema interesima pojedinaca. A onda ironiziramo naš izbor. Pokušavam studenta ohrabriti da ismije svoj prijedlog. Da se ruga svom prijedlogu.

To stvori odličnu radnu atmosferu, otvori ventile i osnaži motivaciju da se neka ideja realizira.

Ne vrednujemo i ne uspoređujemo prijedloge. Dobra je ideja koja se ostvari, potenciram tu misao.

I onda potičem i podržavam studenta na avanturu. Igram zajedljivog provokatora i nikada ničim nisam zadovoljan; potičem znatiželju, tražimo rješenja koja nismo prvotno mogli ni zamisliti da postoje.

Konzultiramo i iskustva drugih, ostvarenih performansa. Listamo umjetničke časopise. Zabadamo nos svukuda u potrazi za najadekvatnijim rješenjem za prezentaciju vlastite ideje.

Što Vam je važno kada studentima otvarate javni prostor kao mjesto izvedbe? Drugim riječima, kada izvedba izlazi iz kazališta i ulazi u svakodnevni prostor grada, mijenja li se time i njezin smisao?

– Izlaskom u javni prostor doživljavamo da su naše ideje dio dinamike javnog prostora. Da su moćne, da mogu iritirati. Da mogu mijenjati svakodnevicu.

Toga se bojalo tadašnje vodstvo Sveučilišta pa je od nas zatraženo da sve izvedbe održimo u okviru sveučilišnog prostora. Tom odlukom studenti su zakinuti za puni doživljaj svojeg performansa u svakodnevici.

Povukli smo se jer je tako većina studenata htjela da učinimo. Povukli smo se iako smo uspjeli dogovoriti kao izvedbene prostore Autobusni kolodvor, uličicu pred sex-shopom, plato pred Ložom… Na Narodnom trgu trebali smo javno pozvati ljude na Pranje mozga i oprati im ga.

Vaš rad prelazi granice između kazališta, performansa, pedagogije i društvenog angažmana. Gdje danas za Vas završava kazalište, a počinje performans? Ili smatrate da je ta granica već odavno izgubila smisao?

– Ne znam vam ja ništa o granicama niti me zanimaju. Ne postoje više tako postavljene granice i to je dobro. To je mnogo bliže životu. Prirodnom tijeku stvari.

A kada je kazalište u pitanju, najuzbudljivije predstave zadnjih godina gledao sam u tzv. integrativnim projektima, gdje na sceni zajedno igraju izvođači sa i bez hendikepa.

Ograničenih je uvijek previše, da se poigram riječima. Scena ostaje u današnjici jedino mjesto slobode čovjeka. Prostor moguće realizacije pojedinca u grupi i svijeta njegovih ideja.

Kada danas promatrate studente i mlade umjetnike, što se najviše promijenilo u odnosu na generacije s kojima ste radili u Berlinu?

– Uvijek iznova tražim priliku da se zajedno igramo. A svijet je vječna promjena. I dobro je da je tako. Najzanimljiviji moj dan je onaj koji tek dolazi.

Kada biste danas, nakon desetljeća rada između Berlina i Zadra, morali definirati vlastitu kazališnu poetiku u nekoliko riječi – što biste izdvojili kao njezinu srž?

– Poetika rane. Art Against Pain.

Iz raskoraka u korak ljekovitom snagom poezije.

Ili skupljajući lišće, igram se vjetrovima koji ga raznose.