Ready made je predmet, objekt, koji je stavljen u drugačiji kontekst od svoje prvotne namjene, i samim time postaje nositelj nekih novih vrijednosnih sklopova. Ja kao ready made ustvari sam biće koje plamti i izgara, jer, permanentno kroz proces trajanja mijenjam svoje konceptualne i kontekstualne mape i značenja, naprosto, bivanje mi definira uloge i obrasce prema kojima se ponašam i u kojima djelujem kao permanentni energetski performans. Dakle, moje tijelo i biće općenito shvaćam kao konstantno umjetničko djelo u procesu, jer umjetnost i život u mojem slučaju su spojeni i proizlaze jedno iz drugog. Djelujem na svim razinama, emocionalnoj, mentalnoj, fizičko – tjelesnoj, nastojim ispravno živjeti i svoj život/umjetnost oblikovati kao način širenja ljubavi i radosti, naravno, nije to uvijek lagano, utopijske ambalaže su prisutne, zar ne, ali, tako valjda mora biti čak i u ne – biti. Ready made je ustvari svaki aspekt stvarnosti koji je stavljen u neku drugačiju ulogu od svoje denotacijske svrhe. Koja bi dakle bila moja denotacijska svrha! Na igralištu, donje igralište, tako smo ga zvali kada sam bio dijete, igrali smo nogomet i trčali oko njega po pješčanoj stazi. Sjećam se kako me jednom dok sam bio u osnovnoj školi uhvatila jaka trema koju sam osjećao kao škakljanje u predjelu trbuha povodom sprinta koji sam morao trčati, radi nekog mjerenja iz tjelesnog odgoja, bio je to predmet dobar.
Nikada nisam bio dobar u kolektivnim sportovima, tako da ni nogomet nisam baš volio igrati, ali sam ga ipak igrao. Međutim, igralište, koje se sada preuređuje i postat će nešto drugačije, pamtim po tome, što sam kada sam naučio voziti bicikl poni, narančaste boje, vozio po pješčanoj stazi i glavna fora mi je bila naglo zakočiti na određenom mjestu i ostaviti trag kočenja na pijesku, ah, to me tako ispunjavalo, doduše, kasnije u životu, nisam u mnogim stvarnostima stisnuo kočnicu, možda sam trebao, ali, vrijeme i prostor nas uvijek oblikuju nekako, baš na način, da što je manje trpimo, unutar vlastitih obrazaca egzistencijalnih manifestacija, ili, trpnju i patnju, ako imamo sreće i spretnosti, naučimo promatrati i cijeniti kao učitelje i kao dijelove života koji nam daju neku pouku o bitnim stvarima u tom divnom procesu življenja.
Tako na primjer čaša može postati skladište papirića na kojima je ispisana jedna cijela mala povijest. Zlatni nosorog i leteći slon, kao i mali čovječuljak na vrhu stabla itekako simbolički afirmiraju specifičnu stvarnost, iako, sklonost prema mitološkim konstruktima, može biti i blagodat i teškoća, opet, naravno, ovisno o kontekstu i o pravoj mjeri davanja značenja stvarima i događajima unutar umnih idejno misaonih kapaciteta koji stvaraju i specifične emocionalne frekvencije. Mislim da je osnova ready madea u tome što stvari služe kako bi stvarale metafizičke relacije i kako bi stvari postale nositelji vrijednosnih postulata. Nema veze o kojoj se stvari radi, bitno je da joj je dana neka uloga i značenje. Mijenjajući kontekst stvarima od njih stvaramo modele i matrice koje na neki način oblikuju kreativni odraz i relaciju. Danas je divno što mogu sanjati i tako oblikovati svoju svakodnevicu, budan biti.
Doista nije bitno više proizvoditi estetiku, kada svaka postojeća stvar može biti, odnosno postati umjetnička realnost. Možda ništa od svega ovoga u čemu jesam, nije stvarno, možda je sve iluzorna igra veličanstvenih sila, možda ni mene nema više, ako sam proizvod vlastitog sna, tada je i sve što me okružuje i u što sam bačen, jedan veliki san, stvarnost je divna, jer, sve se može pretpostaviti, pojmovima se manipuliraju stvarnosti i jezične armature oblikuju relacije, a što znači biti postojan i suveren iza svoje riječi, nije li to možda strip klauzula, ili, nevjerojatna zabluda, pitka laž koju ispijaju bića žedna spektakla. Nema veze, estetika se i dalje proizvodi, ali metafizička tajna ready madea je i u tome što gotovi predmeti stavljeni u drugačiji kontekst postaju umjetničke činjenice. Doduše, činjenice nikad nisu bile dovoljne, niti će ikada biti mjerodavni pokazatelji smisla. Potrebno je samoga sebe poslati u reviziju, jezičnim akrobacijama ostvariti sporazum s istinom, a ona je već odavno prostituirana igračka vještih simulakur prispodoba. Vrijednosti je sve više, one bujaju i rastu, množe se i zatrpavaju sve komponente prostornih određenja. Ako je ovaj sustav napravljen na bazi proizvodnje i potrošnje to znači da se sve vrti oko stvaranja vrijednosti i njihovog konzumiranja. Svaki čovjek je ustvari živi ready made stavljen u određeni kontekst i na taj način postaje jedna vrsta žive skulpture. Radi se samo i isključivo o premještanju i događanju. Inteligencija je stvar odabira i pravog reagiranja. Ustvari, sve postaje djelatna ljepota, čim je stavljeno u neku relaciju. Biti, u biti, ubiti, je protežna karakteristika moćnih ljuštura koje u sebi skrivaju tekuću simboliku vječnosti.
Boca s pićem je premještena sa stalaže u ruke i neko ju konzumira. Konzumirao sam i ja tekuća stanja/energije, bio sam odani pripadnik konzumiranja plastičnih rajeva, i tako sam završio u raju i u paklu, kao u stanjima svijesti, a sada, rano ujutro slušam Mobya i gledam kroz prozor svoje sobe, u rano jutro, vedro je i stabilno, tiho i sveto, jedva čekam da odem na kavu i da razbijem još jednu iluziju te da u performativnom činu i čudu svjedočim neizmjernu ljepotu i sažimanjem energija postanem još jedan dan divno čudo bivanja koje stvara i rastvara kozmička prostranstva. Te strukturalne relacije su beskrajne i svaki oblik postojanja samo je način preobrazbe stvarnosti. Građen sam od sveukupnosti i sve što sam do sada doživio na bilo koji način sastavni je dio mojeg bića, tako da sam ustvari sve ono što je ušlo u mene, sve ono što ulazi i sve ono što će ući, kao i što sam ništa u svemu i sve u ničemu, sve u svemu i naravno, odraz vlastitih imaginarnih formacija. Plavi konji uporno žvaču vrijeme, štampaća mašina obrađuje realnost, kričavo zeleni paun trčao je nekim prostornim gabaritom, dok sam ja kao dijete bio na igralištu koje sada preuređuju, trčao i skakao, promatrao tadašnje nebo i nisam ni slutio da su bombe koje sada padaju u nekom drugom dijelu svijeta, još nerođene i nepostojeće, a sada uporno preživaju milost i razaraju dinamično životne konstelacije. Naravno, ne postoji realnost koja se ne odnosi na nešto. U nečemu je sažeta prisutnost buđenja, kao i snivanja i stvarno, što ja uopće znam pouzdano, osim da jesam i da mnogo toga ne znam, ali, uporno zijevam, pa se nađem u vlastitoj simpatičnoj jami, nekako protežno isijavajući radost, jer, bez nadahnuća, transa, svetog ludila, ekstaze, radosti, oh, bez toga sam prazna ništavna lutka prljava od prašine ustajalih konvencija i zakona koji koče cvijeće pobune i stvaranja poezije. Konstantno kroz proces življenja stavljamo sebe u drugačije odnose i relacije. Relativno smiren izjavljujem; hvala ljepoti postojanja na daru života i smrti, što začudno promatram to čudo i što tako zadivljen strujim i što sila struji kroz mene bez da ju blokira ego. Možda doista nije više bitno proizvoditi materijalne stvari, nego postojeće stvarnosti i stvari stavljati u određene kontekstualne jednadžbe. Nema veze, ionako svega ima previše. Svaki segment je relativan u svojoj svrhovitosti. Uostalom, treba se na neki način savladati u proizvođenju stvarnosti. Ipak, svega ima previše i sve je bazirano na potrošnji. Što se više troši to je sustav bogatiji, ili, da/ne.
Ali, rad sam po sebi možda i nije toliko koristan. Tako proizlazi da radom oblikujemo životne putanje, no on je bitan samo u odnosu na kontekst i relaciju egzistencijalne manifestacije, jer, ništa što je jezikom definirano, nije ni korisno ni nekorisno samo po sebi, već jedino u odnosu na putanju manifestacije. Trenutno polazim kroz emociju nervoze i gnjeva, ali tako je samo zbog mojih slabosti i mana, dakle, iako svjestan svojih nevolja, još uvijek sam podložan frekvencijama koje potencijalno stvaraju bol i patnju, unutar manifestacije bivanja. Doduše, to znači, da nisam savršen, ni svršen, iako sam kao ljudsko biće, tek jedan oblik, u suštini sam duhovno biće i egzistencijalno iskustvo Andrej Zbašnik. Možda čovjek u svojoj suštini postoji zato da bi živio i stvarao ljubav bez nekog većeg radnog angažmana, jer najteže je ne raditi ništa, a misli su itekako žive i frekventne struje. Stvaralački rad je jedini oblik rada koji me istinski ispunjava i raduje, svaki oblik rada koji mi stvara nelagodu i trpljenje uglavnom ne volim raditi, ali poanta je kako sve pretvoriti u milost i radost, u ekstazu i u blaženstvo, zar ne! Ready made je stvar stavljena u određeni kontekst različit od onoga što predstavlja u svojoj prvotnoj namjeni. To znači da su ljudi itekako svojstveni samima sebi. Uostalom, svaki predmet u jednom trenutku postane ready made, jer je uvijek stavljen u poziciju višeslojne namjene. Dovoljno je stvarati kulturne strategije i zadovoljiti se tihim svjedočenjem.
Informatički nomad.
#analiza #Andrej Zbašnik #Crtice iz Čabra #informatički nomad #ready made
