U četvrtak se u Rijeci otvara najveći tobogan u Hrvatskoj. Nije to obični tobogan. Ovaj vas i spušta i diže, s njime vrludate, krivudate, istražujete, gradite, sadite, izmišljate, slušate, čitate, prljate ruke, pletete, crtate, glumite, plešete i učite, a da pritom možda ni ne primijetite da učite.
Da, to je jedinstveni tobogan. Takvoga nitko nema. A Rijeka ga ima već deset godina.
I možda je najzanimljivije upravo to što je riječki Tobogan svake godine isti, a svake godine drukčiji. Isti po svojoj osnovnoj ideji, po vedrini, igri, otvorenosti i povjerenju u dječju maštu. Drukčiji po programu, lokacijama, suradnicima, radionicama, predstavama, susretima i malim čudima koja se dogode onda kada se kultura ne ponaša kao ozbiljna odrasla osoba, nego se usudi spustiti u visinu dječjeg pogleda.
Ove godine Tobogan slavi svoje deseto izdanje. Svečano otvorenje bit će u četvrtak u 18 sati u Art-kvartu Benčić, prostoru koji je u međuvremenu postao prirodni dom Dječje kuće, ali i mjesto na kojem se vrlo jasno vidi koliko dječja kultura može biti važna za jedan grad.
O deset godina Tobogana, njegovim počecima, promjenama, smislu i ovogodišnjem programu razgovarali smo s Kristianom Benićem i Ivom Marčeljom. Razgovor je, sasvim u duhu Tobogana, bio ozbiljan, ali nikako ukočen. Bilo je tu puno smijeha, prisjećanja, živih slika i rečenica koje lijepo pokazuju da Tobogan nije nastao kao još jedan festival koji treba popuniti kalendar događanja, nego kao pokušaj da se djeci ponudi nešto što ih neće samo zabaviti, nego ih uključiti, potaknuti, otvoriti i povezati.
Tobogan je nastao u okviru projekta EPK – Rijeka 2020, u vrijeme kada Dječja kuća još nije fizički postojala.
– Te 2016. godine, kada se o Toboganu počelo razmišljati, Dječja kuća fizički nije postojala. To je još bio koncept na papiru. Nije bila zapisana financijska konstrukcija za izgradnju, nije bilo ničega takvoga. Ali prepoznali smo da sve kulturne ustanove razvijaju sve ozbiljnije programe za djecu, samo što je kod svakoga taj program bio relativno skroman u odnosu na kapacitete. Ideja je bila da se ti mali plusevi udruže i stvore jedan veliki plus, prisjeća se Kristian Benić.
Tako je nastao festival koji su pokrenule četiri kulturne ustanove: Gradska knjižnica Rijeka, Art-kino, Gradsko kazalište lutaka Rijeka i Muzej moderne i suvremene umjetnosti, uz podršku Rijeke 2020. Od početka je važna bila i jedna praznina koju odrasli često ne vide dovoljno jasno – ljetna praznina dječjih sadržaja. Škola završi, grad uspori, ustanove uđu u ljetni ritam, a djeca odjednom imaju najviše vremena upravo onda kada bi im grad morao ponuditi najviše. Iz te je potrebe nastalo i geslo Tobogana – aktivne ferije za djecu.
– Tradicionalno bi većina ustanova u kulturi ljeti ulazila u neki slow mode, što je zapravo paradoksalno, jer upravo je ljeto vrijeme kada bi trebalo biti turbo. Tada je nastao Tobogan kao festival četiri ustanove u kulturi, uz okvir Rijeke 2020, govori Benić, uz dodatak da je prvo izdanje bilo eksperimentalno. Nitko zapravo nije znao što sve takav festival može biti. Uključivao je neformalne aktivnosti, događanja na različitim lokacijama, izvedbe, radionice i susrete.
– Sjećam se da smo išli u nekom mimohodu od Korza, od dječjeg odjela Stribor, prema Dječjoj kući, koja je tada ovdje bila parking i ruševina. Ispred nje je bila izvedba nalik cirkuskoj. Tada se prepoznalo da taj koncept ima smisla, govori Benić.
Kako je jačao okvir Rijeke 2020, jačao je i Tobogan. Godine 2018. i 2019. festival je prerastao u ljetni, lokacijski, ferijski događaj koji nije bio vezan uz jednu zgradu ni jednu adresu. Programi su se odvijali na Drenovi, u parku Mlaka, na Klobučarićevom trgu i drugim riječkim lokacijama, uz velike otvaračke aktivnosti na Korzu. A onda je došla 2020. godina, godina kaosa, otkazivanja, neizvjesnosti i pitanja može li se išta uopće održati.
– Neke smo aktivnosti i festivale tada morali potpuno otkazati, ali za Tobogan smo odlučili da se mora održati, u kakvom god formatu. Da se nije održao, možda bi izgubio kontinuitet, izgubio bi follow up za kasnije, kaže Benić.
Tobogan je preživio i tu godinu, a 2021. dobio je novi okvir, dobio je Dječju kuću, otvorenu u proljeće te godine. Od tada se festival sve snažnije veže uz Art-kvart Benčić, ali pritom ne gubi svoju osnovnu ideju: da dječja kultura ne smije biti samo program za djecu, nego prostor u kojem djeca aktivno sudjeluju.
Važnu ulogu u građenju ideje Dječje kuće imao je i časopis Brickzine, koji je zajedno s Toboganom stvarao očekivanje, oblikovao teme i otvarao prostor neformalnog obrazovanja, kreativnosti i drukčijih pristupa djeci.
– Tobogan je gradio čvrstoću ideje Dječje kuće. Inače bi sve to bilo na suho, u smislu pitanja što je zapravo Dječja kuća. Ovako se Tobogan lijepo uklopio u taj novi okvir – kaže Benić.
Jer Tobogan od početka nije zamišljen kao čuvanje djece. Nije zamišljen ni kao dociranje djeci. Nije ni puka zabava koja traje dok roditelji popiju kavu. On je nešto zahtjevnije, ali i dragocjenije: pokušaj da se dječje slobodno vrijeme oplemeni sadržajem koji ima smisla.
– U ovom trenutku, kada odgovaram, rekla bih da bilo lako napraviti ovaj festival. Ali to uopće nije bilo lako. Kada smo krenuli raditi Tobogan, nismo zapravo znali što bismo htjeli u njega staviti. Gradili smo zajednicu ljudi. Krenulo je od pitanja: što biste mogli ponuditi, što bismo mogli napraviti, kako bismo to oblikovali. Kao da imaš dobru glinu koju onda mijesiš, kaže Iva Marčelja.
Ta zajednica danas uključuje umjetnike, pedagoge, učitelje, studente i brojne suradnike različitih profila. Posebna je vrijednost u tome što se u jednom voditelju radionice, predstave ili programa moraju susresti dvije stvari: kreativnost i pedagoški osjećaj.
– Nije jednostavno pronaći osobu koja nudi nešto sofisticirano, drukčije i kreativno, a da istodobno zna raditi s djecom. To zna biti izazovno. Ali pokazalo se da u Rijeci imamo jako dobre suradnike. To su umjetnici, pedagozi, učitelji, studenti različitih profila. Zato mi je danas zapravo jako interesantno raditi tu priču, ističe Marčelja koja naglašava da su s vremenom i suradnici sve bolje počeli razumijevati što Tobogan traži. Zato se u programu mogu spojiti naizgled nespojive stvari: znanost i kuhinja, arhitektura i djeca, poduzetništvo i igra, umjetnost i vrtlarenje, čitanje i pokret, glina i mašta, cirkus i koncentracija.
– Mene uvijek iznova začudi arhitektura za djecu, poduzetništvo za djecu, znanost kroz kuhinju. Netko će možda reći: što će sada djeci poduzetništvo? Ali djeci zapravo treba ponuditi isto ono što rade veliki. Samo to treba dignuti na njihovu razinu. Ne spustiti, nego dignuti na njihovu razinu, da njima bude zabavno, igrivo, interaktivno, da urone u srž svega, govori Iva Marčelja.
To je možda i ključ. Tobogan djecu ne podcjenjuje. Ne nudi im manje zato što su djeca. Naprotiv, nudi im ozbiljne teme u obliku koji im je dostupan: kroz igru, tijelo, dodir, pokret, priču, zajedništvo i stvaranje. A djeca su, naravno, najiskreniji konzumenti sadržaja i najprecizniji kritičari. Ali slušati djecu, upozorava Marčelja, ne znači samo slušati njihove trenutačne želje. Znači razumjeti i njihove potrebe.
– Kod djece imamo dvije stvari: njihove želje i njihove potrebe. U današnjem roditeljstvu i edukaciji dosta često zanemarimo neke njihove osnovne potrebe misleći da im treba nešto drugo. Ono što djeci treba, a taj im krug često jako sužavamo, jest prostor igre. Na bilo koji način, kaže Marčelja, uz dodatak da su baš ovdje igra i umjetnost prirodno prepoznaju.
– Igra i umjetnost jako se vole. Ako ćeš u umjetnosti biti slobodan i nesputan, to je zapravo igra. Najveći umjetnici u suštini su velika djeca koja su zadržala kreativnost, spontanost i znatiželju. To je ono dječje što mi često izgubimo, naglašava Iva Marčelja.
Upravo zato Tobogan inzistira na iskustvima koja suvremenom djetetu često izmiču. Na prljanju ruku, dodiru zemlje, blatu, teksturi, mirisu, tišini, koncentraciji, susretu s drugom djecom, pa i s nepoznatima. Na svemu onome što se ne može do kraja zamijeniti ekranom.
Benić pritom upozorava da djeca nisu jedna homogena skupina. Dijete od dvije godine i dijete od sedam godina ne trebaju isti sadržaj, isti ritam, istu estetiku ni isti način komunikacije.
– Kada kažemo djeca, govorimo zapravo o više podkategorija. Od nula do dvije, od dvije do četiri godine i dalje. To od nas traži vrlo precizno razmišljanje o sitnim demografskim razlikama koje uvjetuju estetiku, kognitivni razvoj djeteta, pristup i sadržaj, kaže Benić.
Zato radionica poput “zemljoprljanja” nije tek simpatična slika djece koja gacaju po zemlji. Ona je promišljen razvojni sadržaj za najmlađe, kojima je potrebno multisenzorno iskustvo.
– Kada netko izvana gleda, možda vidi samo djecu koja nešto gacaju po zemlji. Ali mi znamo zašto smo tu radionicu stavili. Upravo u dobi od godinu do dvije njima sve mora biti multisenzorno. Moraju ruke osjetiti blato, malo i usta moraju osjetiti to blato. A mi smo to zaboravili jer razmišljamo: dijete će se zaprljati, stavila sam mu skupe tenisice. Pa mu je možda najbolje preko ljeta ne staviti ništa na noge, kaže Marčelja.
U tom smislu Tobogan je i mala obrana dječjeg svijeta od pretjerano kontroliranog odrastanja.
– Danas djeca odrastaju u uvjetima u kojima nema veće koncentracije djece u ulicama, zgradama i naseljima. Susreću se međusobno u vrlo kontroliranim uvjetima, često ovisno o društvenim kontaktima roditelja, što je potpuno neprirodna situacija za odrastanje, kaže Benić.
– Mi često želimo uklopiti djecu u svijet odraslih, a zapravo treba očuvati taj dječji svijet, nadovezuje se Marčelja.
Tobogan zato stvara priliku za normalnu društvenost. Za susret s novim i nepoznatim, za iskustvo zajednice i za igru koja nije proizvod.
– Taj susret s nepoznatima i novima, ta normalna društvenost koja iz toga proizlazi, jako je bitna. Mi smo u svemu ovome dosta odmaknuti od digitalnog svijeta. Dječja kuća ima naglasak na analognom, senzoričkom, taktilnom i fizičkom aspektu stvarnosti. Digitalno uključujemo ondje gdje je doista potrebno ili gdje je dodatak stvaranju, govori Benić.
Iva Marčelja pritom ističe da je upravo stvaranje jedna od temeljnih vrijednosti Tobogana.
– Naglasak nam je na stvaranju, jer je društvo vrlo konzumerističko. Odeš, kupiš, koristiš, baciš. Tako je često i s igračkama. Dijete će se ponekad prije igrati s ambalažom nego s igračkom, jer kada igračku shvati, ono je svoje riješilo. A kutiju može preoblikovati, može od nje napraviti nešto drugo. Zato nam je važno da djeca stvaraju nešto novo, kaže Marčelja, koja ističe da se ove godine išlo prema velikim zajedničkim aktivnostima: velikom tkanju, velikom string artu i zajedničkom pletenju oko velike konstrukcije.
Ideja nije da djeca od radionice do radionice skupljaju predmete koji će kod kuće skupljati prašinu, nego da uđu u stvaranje nečega zajedničkog. Nečega što ostaje u Dječjoj kući.
– Otvorenje je uvijek spektakl za sebe, a ove godine je deseti Tobogan pa smo išli na nešto veće stvari: veliko tkanje, veliki string art, konstrukciju oko koje će se plesti vuna. Osnovna ideja bila je da djeca ne idu od radionice do radionice i skupljaju stvari koje će doma skupljati prašinu, nego da uđu u proces. Da stvaraju tkanje koje će poslije biti u Dječjoj kući, kaže Marčelja.
A stvaranja ove godine neće nedostajati. Tijekom dva tjedna održat će se velik broj višednevnih i jednodnevnih radionica.
– Imamo oko 24 višednevne radionice i stvarno ima svega: od heklanja, znanosti kroz umjetnost, poduzetništva, stripa, vrtlarskih radionica, plesnih radionica, videa, izrade lutaka, šivanja, kiparstva, izrade fanzina, žongliranja i cirkuskih radionica. Ima i puno jednodnevnih radionica, tridesetak sve zajedno, za različite uzraste, otkriva Marčelja.
Posebno zanimljiv dio programa su radionice društvenih igara i igara uloga. Za stariju djecu tu je Dungeons & Dragons, sve popularnija igra koja djecu uvodi u svijet priče, likova, odluka, strategije i međusobne suradnje. Za mlađe je osmišljena Pustolovina, igra koja se može odigrati u sat i pol i koja također otvara prostor mašti, zajedničkom odlučivanju i pripovijedanju.
– Dungeons & Dragons mi je osobno jako zanimljiv. Nevjerojatno je koliko se kroz taj medij klince uvuče u priču. Sami stvaraju likove, sami donose odluke, razvijaju strategiju i socijalno se povezuju. A za mlađu ekipu imamo Pustolovinu, koja se može odigrati u sat i pol, kaže Marčelja koja naglašava da će se program odvijati u kontinuitetu, u jutarnjim i popodnevnim terminima, a sve je zamišljeno tako da obitelji mogu birati: netko će spojiti više aktivnosti, netko će doći na jednu, netko će navratiti slučajno i ostati dulje nego što je planirao.
– Nismo čuvalište, nego želimo oplemeniti slobodno vrijeme. Program se odvija u različito vrijeme, netko si spoji više toga, netko odabere jednu stvar, kaže Marčelja.
No, ma koliko program bio bogat, Tobogan nije samo zbroj radionica i događanja. Njegova je vrijednost u stavu prema djeci i kulturi. Art-kvart Benčić zamišljen je kao umjetnički kvart, ali iz razgovora s Kristianom Benićem i Ivom Marčeljom jasno je da bi bilo dobro kada bi ga djeca doživljavala i kao prostor igre. Možda još važnije, Benić bi volio da ga tako doživljavaju i odrasli.
– Čak bih više volio da odrasli ovaj prostor doživljavaju kao prostor za igru, kaže Benić.
Jer igra nije suprotnost ozbiljnosti. Igra je najprirodniji način dječjeg učenja. Djeca kroz igru grade svjetove, provjeravaju odnose, razvijaju govor, maštu, tijelo, suradnju, strpljenje i hrabrost. I upravo zato Dječja kuća, kako kaže Marčelja, nije klasična igraonica. Ona je centar kulture kojem je igra važna, ali igra sa smislom.
– Percepcija igre kod nas se pomaknula. Djeci je igra najprirodniji način učenja. Kroz umjetnost će plesati uz glazbu, prirodno će početi crtati, stvarati. Ali mi roditeljima često prvo moramo objasniti: mi nismo klasična igraonica, mi smo centar kulture. Igra nam je važna, ali pokušavamo joj dati smisao koji bi zapravo trebala imati, govori Iva Marčelja.
Benić pritom spominje i jednu možda neočekivanu vrijednost: dosadu. Ne onu praznu dosadu koja ubija vrijeme, nego onu mirniju, koncentriraniju, gotovo meditativnu sporost iz koje se rađa pažnja.
– Mi ne komuniciramo uzbuđenje i adrenalin. Ponekad će ti ovdje biti i dosadno. Ali to znači da je aktivnost mirnija, koncentriranija, smislenija, kaže Benić.
U toj sporosti posebno mjesto ima čitanje. Knjige, priče, slikovnice, pripovijedanje i knjižnička kultura nisu dodatak Toboganu, nego jedan od njegovih temelja. Jer čitanje razvija maštu, originalnu misao, kritičnost i unutarnji svijet djeteta.
– Čitalačka kultura je ekstremno bitna. Ona je temelj mentalnog razvoja, razvoja mašte, originalne misli i kritičnosti. To su vještine koje su danas jako ugrožene. A produkcija je danas bolja nego ikada, kreativaca je više, dizajnera, ilustratora i pisaca. Nismo zaglavili na Crvenkapici i braći Grimm, kaže Benić.
Kada se razgovor okrene prema budućnosti, jasno je da Tobogan ulazi u novo desetljeće s dobrom formulom, ali i s prostorom za nove iskorake. Iva Marčelja vjeruje da će festival nastaviti učiti od djece, pratiti njihove potrebe i razvijati zajednicu suradnika.
– Mislim da ćemo zasad ostati pri ovoj formuli. Nastavit ćemo učiti od djece, pratiti što im je potrebno i prema tome prilagođavati program. I nastavit ćemo graditi našu zajednicu, jer se to pokazalo kao dobar put, kaže Marčelja.
Benić, pak, ima jednu želju koja zasad zvuči kao idealan, ali zahtjevan iskorak: ponovno oživjeti terenski, lokacijski dio priče.
– Volio bih da se oživi taj terensko-lokacijski dio priče. Posebno u najtvrđim kvartovima. Radionica arheologije između zgrada na Škurinjama, predstava među neboderima, čitaonica u portunu. Da ovo bude mjesto iz kojega će se kultura širiti, kaže Benić.
Takav iskorak važan je i zbog socijalne inkluzije. Velik dio sadržaja Tobogana je besplatan, a slobodan pristup ključan je za djecu i obitelji kojima kulturni sadržaji često nisu dostupni, nisu im praktični ili jednostavno nisu dio njihova svakodnevnog radara.
– Bitno je da je veći dio sadržaja besplatan. Ono što knjižnica radi uvijek je slobodnog pristupa. To je ključno za socijalnu inkluziju i pristupačnost. Tako dolaziš do ljudi koji te inače nemaju pod radarom, koji možda nisu u tom balonu, a bez veze su isključeni iz takvih iskustava, naglašava Benić.
U tome je možda jedna od najvažnijih lekcija Tobogana. Dječja kultura nije ukras grada. Nije sporedni program. Nije nešto što se radi usput, da bi djeci bilo lijepo dok odrasli rade važne stvari. Dječja kultura jest važna stvar, ona gradi buduće čitatelje, gledatelje, umjetnike, znatiželjnike, prijatelje, susjede i građane. Gradi ljude koji će znati stvarati, pitati, slušati, zamišljati i biti s drugima. Zato je lijepo imati tobogan, ne onaj koji te samo i isključivo vodi prema dolje i nudi jednokratni nalet adrenalina, nego i ovaj koji te usmjerava na sve moguće načine i prema mašti, zajednici, igri, znanju i onoj vrsti radosti kroz koju se najlakše uče nove stvari.
Dakle, četvrtak, 18 sati, Art kvart Benčić. Nemojte propustiti otvaranje Tobogana jer samo na riječkom Toboganu imate priliku pustiti dijete da se uključi, proba, pogriješi, nasmije, zaprlja, da isplete, pročita, da se igra. A možda ćete uz njega i vi, barem nakratko, ponovno pogledati svijet kao dijete.
#Dječja kuća #Iva Marčelja #Kristian Benić #Tobogan
