TIJELO KAO BOJNO POLJE: RAZGOVOR S MARIJOM KATALINIĆ O RODU, NASILJU I REMILITARIZACIJI

Centar za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, uz podršku Grada Rijeke i Veleposlanstva Kraljevine Norveške, nakon pauze od nekoliko godina ponovno je pokrenuo Kino učionicu – ciklus filmova, predavanja i razgovora. U 2026. godini, kroz sedam susreta, program se kroz rodnu prizmu tematski vezuje uz remilitarizacijske trendove u Hrvatskoj, Europi i svijetu te im pristupa kroz birani filmski program i pozvane stručnjake_inje.

Drugi susret na temu Rodno obilježeno tijelo kao bojno polje održan je u Klubu Palach. Uz projekciju filma Motherland (2023.), gošća Marija Katalinić održala je predavanje te otvorila prostor za razgovor i razmjenu ideja.

Motherland (2023.) redatelja Alexandera Mihalkovicha i Hanne Badziak dokumentarni je film koji, kroz priče mladog regruta Nikite i majke Svetlane koja traga za istinom o smrti svog sina, razotkriva brutalnu praksu dedovščine, dugogodišnjeg mehanizma zlostavljanja i ubojstava kao sredstva kontrole nad vojnicima u Bjelorusiji. Vizualno sugestivan i emotivno snažan, film ogoljuje sustav koji generira duboku generacijsku traumu te postavlja univerzalna pitanja o nasilju, dostojanstvu i otporu.

Marija Katalinić doktorirala je 2023. godine na Sveučilištu Humboldt u Berlinu, na Institutu za kulturna istraživanja, a u svom se radu bavi interdisciplinarnim čitanjima roda, sjećanja i filma unutar šireg polja vizualne kulture. Kroz teoriju i praksu, njezin rad usmjeren je na razumijevanje načina na koji se kultura distribuira i doživljava, kao i na promicanje demokratskih vrijednosti. U razgovoru koji slijedi, Katalinić govori o filmu Motherland i dokumentarnom filmu kao formatu, odnosima moći i rodnim ulogama u kontekstu remilitarizacije te naglašava važnost kritičkog razmišljanja.

Vaše istraživačko područje obuhvaća rod, sjećanje i film. Kako se taj interes razvijao? Je li se dogodio neki konkretan trenutak ili projekt koji vas je usmjerio u tom pravcu?

– Studirala sam novinarstvo, iako sam originalno željela studirati književnost. No, na zadnjoj godini imali smo kolegij vizualne kulture koji me potpuno preokrenuo. Shvatila sam kako je lijepo razmišljati o filozofiji jezika i slike. Na taj način spojile su se ta prvotna ljubav prema književnosti i interes za umjetnost. Usmjerenje vizualne kulture i kulturalnih studija stvorilo je mjesto za mene, moje osobne interese i priče.

Tema ovog izdanja Kino učionice je Rodno obilježeno tijelo kao bojno polje. Naime, rat i militaristički diskursi ne oblikuju se samo na bojištima, već i kroz tijela, identitete i društvene uloge. Možete li na neki način ovu tezu dodatno pojasniti ili približiti?

– Ono što bih htjela napomenuti jest da načine na koje funkcioniraju države, sustavi kontrole i moći često zaboravimo sve dok ne dođe do ovakvih pitanja poput militarizacije ili rata. A zapravo, odnosi moći prisutni su u svemu što radimo i što nas okružuje. Kada osvijestimo kritički pristup društvu u kojem živimo, shvatimo da smo svi pod nekakvom vrstom kontrole. Jedini način da se odupremo toj kontroli jest da mislimo kritički, da sami biramo i da se pitamo čini li ono što radimo dobro drugima, ali i nama samima.

Nacionalistički i militaristički diskursi često reproduciraju rod kroz emocije poput straha, ponosa i srama. Na koji način za vas koncepti majčinstva i muževnosti postaju politički instrumenti? Dakle, kako se ovi koncepti koriste u političkim i militarističkim narativima?

– Samim time što su ti koncepti tako definirani od strane društva, već su politički i problematični – što je to žensko, što je to muško. I upravo tu leži ono što feminizam, pa I moj rad, stalno propituje – kritički odnos prema ulogama koje nam društvo zadaje. Naravno, ne tvrdim da bi žene, kao I muškarci, trebali ići u rat; mislim da nitko ne bi trebao ići u rat ako to ne želi. Ali taj osjećaj da muškarac mora biti, karikiram, snažna osoba bez straha, koja će rado proliti krv ili čija će krv biti prolivena zbog nekih ideala, jest totalni konstrukt. Često se zapitam zašto svi, govorim o svim rodovima i spolovima, ne promisle dublje o tome što to znači. Zašto i zbog koga nešto činimo, što nam to donosi i je li to vrijednost koju zaista želimo podupirati.

Dokumentarni film Motherland snažan je i potresan uvid u brutalnu praksu dedovščine, sustava nasilja nad vojnim regrutima u Bjelorusiji. Bjelorusija je specifičan kontekst, ali koliko je za vas fenomen dedovščine zapravo univerzalna pojava? Vidite li paralele negdje drugdje, u kontekstu Hrvatske ili ostatka Europe?

– Govorimo o patrijarhalnom, normativnom društvu koje je, nažalost, gotovo svugdje, ako ne i svugdje, s malim enklavama normalnosti. To forsiranje boli, koje muškarci potom perpetuiraju na druge jer su sami povrijeđeni, pojava je koja se nalazi u svakom društvu. Danas imamo film Motherland koji o tome govori, ali sigurna sam da to postoji i u Hrvatskoj, i u Americi, i bilo gdje drugdje. Pa čak i u hrvatskoj kulturi, ne samo za mušku nego i za žensku priču, što god ta ženska priča označavala, govori se: nemoj plakati, ima i gorih, nemoj se žaliti, ima gore. Uvijek ima nešto gore. Ali moramo dati svakoj osobi, što god ona osjeća, jednaku težinu.

Dedovščina je čisto nasilje koje se vrši nad nekim i uvijek me asocirala na američka bratstva i obrede inicijacije. Ista stvar, isto ljudi umiru, isto im se grozne stvari dogode, a sve moraju izdržati da bi pripali nekoj zajednici. Da ne citiram Woodyja Allena, ja bih rekla: ne želim biti dio nijedne grupe koja me prvo mora maltretirati da bih mogla postati njezinim članom. I zato je, ponavljam, kritičko mišljenje važno – da znamo zašto nešto radimo i gdje ulazimo. Od društva i odnosa do škola i svega drugoga.

Kroz prizmu vaših istraživanja vizualne kulture i roda, što dokumentarni film Motherland postiže što akademski tekst ili novinska priča o dedovščini ne mogu? Koja je važnost dokumentarca kao formata?

– Ono što film jako dobro čini jest da može prenijeti emociju. Tekst, naravno, može opisati, mi ga možemo pročitati i razumjeti na sebi svojstven način, ali gledajući na ekranu tuđu patnju ili tuđe osjećanje, afekt je puno snažniji. Film je definitivno brži, efektivniji, ali i širi, jer je masovni medij. I čak i kada se piše o filmu, jako je teško tekstom napraviti jači učinak nego što ga postiže samo gledanje. Jer mislim da je u ljudskoj prirodi da imamo, kako bi rekao Rancière, osjetilna tijela koja jednostavno primaju taj efekt kroz iskustvo ljudskog uvjeta, ljudskog bivanja.

Na koji način medijske slike utječu na način na koji razumijemo nasilje? Koliko način prikazivanja nasilja u filmu može reproducirati, a koliko razotkriti strukture moći u kontekstu vizualne kulture? Je li uopće moguće snimati o nečijoj traumi, a da istovremeno ne eksploatiramo ljude koji je nose?

– Postoji jako tanka granica između emancipacije i iskorištavanja, i ona polazi od subjektiviteta osobe koja to čini. Nismo svi isti, nekome je nešto lakše, nekome teže. Mislim da je dobro da slike postoje, ali ključno je da ih kritički čitamo. Tu je uloga gledatelja, koja ima moć dekonstrukcije I političkog čitanja. I upravo zato mislim da su kulturalni studiji, ali I edukacija općenito, toliko važni, da znamo što gledamo I da možemo razabrati, po nekim etičkim I moralnim parametrima, što je ispravno, a što nije. Tu se nadovezuje I ono što bi rekla Susan Sontag o prikazivanju slika nasilja: čini li nam dobro to što one postoje? Razvija li nam gledanje nečijeg tijela u teškoj ili više nepostojećoj poziciji empatiju ili iskorištava poziciju tog tijela? To su filozofska, etička, kulturalna pitanja koja nemaju jednostavan odgovor. Zato postoje ovi studiji i ljudi koji o tome misle jer je to priča koja nikad ne završava. Naša ljudskost je, rekla bih, precarious, toliko osjetljiva da svaki jednoznačan odgovor zatvara mogućnost interpretacije. Dugo smo se borili da možemo govoriti o različitim seksualnostima, rodovima, da možemo izgledati kako želimo i birati studije ako ih možemo birati. To je borba koju smo dobili i trebamo samo nježno nastaviti dalje.

S obzirom na ponovni trend militarizacije u Hrvatskoj, povratak vojnog roka, naoružavanje, javne mimohode i tako dalje, vidite li obrasce u kojima se koncepti ženstvenosti, muževnosti i majčinstva iznova politički instrumentaliziraju?

– Trenutno ne vidim ništa drukčije nego ono što je već bilo, što ne znači da je to dobro. Posljedično će se ta dihotomija muškarca i žene ponovno pojačati. Jer ako svi muškarci, karikiram, i oni koji moraju i oni koji žele, idu na izvršavanje vojnog roka, onda će uslijediti pitanja o ženama: što one mogu, što bi trebale. I čim krenu ta razmišljanja, tu je već gotovo. Ne dao Bog da se dogodi neki slučajni matrijarhat. To “možda bi mogle” mora dolaziti iz samih zajednica koje prepoznaju vlastite potrebe, a ne izvana. Jer to se događalo prije, u Prvom svjetskom ratu, u Drugom, u devedesetima. I, nažalost, događat će se opet jer je ta masa društva za sada još uvijek prejaka. Ali male borbe poput Kino učionice i sličnih praksi ne rade nužno protiv države ili društvenog poretka, nego rade na razumijevanju i osvješćivanju društva. Jer ako militarizacija polazi iz straha, ako zapravo nemamo konkretnog neprijatelja koji nas čeka iza ugla, onda su sva ta očekivanja bazirana na emocijama. A emocije su dobar alat, ali mogu biti i vrlo pogubne.

Istaknuta fotografija: Scena iz filma Motherland (r. Alexander Mihalkovich i Hanna Badziaka ), Švedska, Ukrajina, Norveška, 2023, 92’