Julienne [Žilijen]: Biblioteku u Vijećnicu

Prije sad već osam godina, u rujnu 2018. bila sam na književnom rezidencijalnom programu u Sarajevu. Bio je to program bosanskog Pen centra, za pisce i prevoditelje. Tad sam kao pisac gotovo mjesec provela u Sarajevu. Nije to bio moj prvi posjet gradu. Odlazila sam više puta, u okviru raznih seminara, treninga o miru, kao nezavisna istraživačica, zatim u okviru jedne slovensko bosanske književne suradnje, potom i kao članica Hrvatskog društva pisaca, također i privatno, npr. pamtim odlazak na Sarajevski filmski festival. Spominjem to jer tema o kojoj ću kratko napisati nije samo lokalna, tiče se svih pisaca: biblioteke su dom za knjige, za sve naše knjige. U Sarajevu, tijekom svih tih odlazaka upoznavala sam grad, muzeje, crkve i džamije, knjižare, i prije svega ljude. Nakon te rezidencije, prvog duljeg boravka u gradu, pisala sam fragmente o Sarajevu, o svemu što se događalo, dojmove, slike, opis susreta, svjetlost i sjena… I ti su fragmenti objavljeni su u knjizi Sarajevski fragmenti. Jedan od tih fragmenata je  o zgradi Vijećnice koja se nalazi na samoj obali Miljacke, a  sagrađena je u pseudomaurskom stilu. Zanimljivo je da tijekom tih dvadesetak dana nisam imala potrebu ni približiti se, niti ući u zgradu. Znala sam samo da je nekoć ondje bila biblioteka, i da sad služi  za druge namjene.  Naime, Nacionalna i univerzitetska biblioteka je osnovana u svibnju 1945., a 1951. smještena je u zgradu Vijećnice. U njoj se nalazilo 1 200 000knjiga, 600 000 serisjkih publikacija, te mnoštvo inkunabula i rukopisa na raznim jezicima. U ratu, napad na Vijećnicu dogodio se 1992., u kolovozu kada je od strane srpskih nacionalista granatirana s okolna četiri brda. Knjižnica je gorjela tri dana, a ljudi, građani i knjižnjičari su organizirali spas knjiga. Tada je poginula knjižničarka Aida Buturović, a tijekom rata i još neki knjižničari. Vijećnica je obnovljena 1914. godine, a sama knjižnica ostala je u Kampusu Univerziteta u Sarajevu. Njezini zaposlenici su se nadali da će se ona ponovo se vratiti na svoje pravo mjesto. Posljednjih mjeseci se intenzivira kampanja za vraćanje knjiga u Vijećnicu, pokrenuo je ugledni pisac Semezdin Mehmedinović, i to zato da se kutlurni identitet  ne bi izgubi, kako bi se sačuvalo sjećanje. No postoje različiti otpori, kao npr. argument da biblioteka treba biti i u primjerenijim uvjetima. I da se upravo gradi nova. No ona još uvijek ona ne postoji, samo se o tome godinama govori. O čitavoj toj borbi svjedoči niz tekstova na portalu Radio Sarajevo. Inače, Semezdin Mehmedinović i je čitav rat proveo u Sarajevu, a nakon rata otišao je u SAD. Zadnjih nekoliko godina živi ponovo u BiH i trudi se djelovati oko kulturnog i književnog života u gradu. Inicijativu za povratak knjiga u Vijećnicu  potpisali su brojni intelektualci iz BIH, regije i svijeta. Naime, dužnost pisaca je da čuvaju biblioteke i da se zalažu za knjige. U ratovima su gorjele su mnoge knjige i knjižice, Aleksandrijska biblioteka je na početku te priče o kreaciji i destrukciji. Priče koja je uvijek ista, a ne prestaje. A to je borba, zalaganje za knjigu. Kultura na žalost nije više toliko važna, niti utjecaj književnosti, no vraćanje knjiga bio bi znak promjene svijesti. Knjiga bi trebala biti važna u kulturi svakog naroda, bez nje on ne postoji, gubi svoj jezik i povijest. Koliko god političari bili bez svijesti o tome, dužnost intelektualaca je da se tome opiru. Posebno pisaca. Unatoč svemu. I zato ovaj tekst, koji, ponavljam, tiče se svakog pisca, ne samo bosanskohercegovačkog: jer ovo je priča i o metaforičkim aleksandrijskim bibliotekama koje u svojim njedrima čuvaju knjige pisaca iz čitavog svijeta, iz različitih vremenskih razdoblja.  

VIJEĆNICA

Fotografiju na kojoj se vidi tek djelić sarajevske Vijeć-

nice, vjerojatno bih zaboravila da nisam prije dva tjed‐

na prošla pokraj Turske kuće u Rijeci. Ta kuća je ta‐

kođer sagrađena u pseudomaurskom stilu koji je bio

karakterističan za austrougarski period. Nisam slikala

ulaz u Vijećnicu, nisam, ne znam razlog, niti ulazila. Ta

je Vijećnica mijenjala svoje uloge, bila je i prostor za

upravu, ali prije svega, ona je bila mjesto u kojem se na‐

lazila Nacionalna i univerzitetska biblioteka. Ta je zgra‐

da 1992. uništena nakon četničkog granatiranja, a sve te

knjige, dokumenti o povijesti jedne zemlje su uništeni.

Vijećnica je obnovljena poslije rata, izgleda monumen‐

talno na toj obali, kao da je slika iz nekog davnog kasti‐

ljanskog epa. Ali u njoj knjiga više nema… Ima doga‐

đaja, ljudi, izložbi, svega, ali ostala je ta neka praznina

koja nastaje nakon sto se izbriše povijest. Možda je baš

zato slučajno snimljena na ovaj način, bez pretenzije da

pokaže njezinu cjelovitost i ljepotu. Mjesto bez znaka.

 Ulomak iz “Sarajevskih fragmenata” (Buybook, 2020.)

Istaknute fotografije Knjižara Dominović i Grad Sarajevo