Deseto izdanje festivala Tobogan svečano je zatvoreno u subotu navečer u Art-kvartu Benčić, projekcijom animiranog klasika Shrek u dvorištu Dječje kuće. Festival posvećen djeci, njihovoj mašti, znatiželji, igri, učenju i odrastanju uz kulturu zaključen je na lijep i prilično simboličan način.
Tobogan je ove godine trajao od 18. lipnja do 4. srpnja, dovoljno dugo da Benčić bude ono što u svojim najboljim danima i jest: veliki otvoreni dnevni boravak grada. Kroz festivalski program nizale su se radionice, predstave, filmske projekcije, kreativni, likovni, književni, kazališni, muzejski, STEM i drugi sadržaji, namijenjeni djeci različitih uzrasta, ali zapravo i svima onima koji s djecom dolaze, žive, rastu i ponovno uče gledati svijet njihovim očima.
Jer Tobogan i nije samo dječji festival, on je i festival roditelja koji na nekoliko sati mogu predahnuti u prostoru u kojem se njihova djeca nipošto ne osjećaju kao višak, smetnja ili problem. On je i festival baka i djedova koji dovode unuke i gledaju ih kako stvaraju, trče, crtaju, slušaju, pitaju i smiju se, kako uživaju. Festival grada koji, barem na trenutak, pokazuje da kultura nije rezervirana samo za odrasle, upućene, obrazovane i naviknute na institucije, nego da se taj susret mora dogoditi puno ranije, često upravo ondje gdje dijete prvi put dobije priliku samostalno izraziti svoju kreativnost, bez ikakvog straha i opterećenja očekivanjima okoline.
U tome je možda i najveća vrijednost Tobogana. Ne u pojedinačnom programu, koliko god on bio bogat i maštovit, nego u poruci da djeca imaju pravo na javni prostor koji ih ne gura na rub, na kulturu koja ih ne podcjenjuje, na umjetnost koja im se ne obraća patronizirajuće, nego ih poziva da sudjeluju u njezinu stvaranju. Imaju pravo na kvart u kojem se ne mora samo prolaziti, parkirati, kupovati ili žuriti, nego u kojem se može ostati.
Zato fotografija s projekcije Shreka u punom dvorištu Benčića govori više od bilo kakvog službenog priopćenja. Na njoj se vidi prostor koji je živ. Ljetna večer, veliko platno, djeca na dekicama, prostirkama za more, roditelji, obitelji, vjerojatno susjedi i pokoji znatiželjnik koji se slučajno zatekao pa zastao kao u čudu. Svi zajedno u istom gradskom kadru. Vidi se ono što se dogodi kada se javni prostor ne prepusti automobilima, vječnoj ideji da bi “tamo možda trebalo napraviti još malo parkinga”, hotelu, jer u jednoj fazi projekta i on je bio zamišljen u tom prostoru, ni slučajnosti, nego djeci, roditeljima, umjetnosti i zajednici.
U danima u kojima se još uvijek raspravlja o zaustavljenoj kupnji bivšeg PIK-a, u koji su trebale useliti tri riječke umjetničke škole, ta fotografija dobiva dodatnu težinu. Ona ne govori samo o jednom festivalu, ona govori o tome koliko je važno imati hrabrosti promišljati grad odvažnije, kao prostor u kojem će se odgajati budući gledatelji, čitatelji, glazbenici, plesači, slikari, glumci, arhitekti, učitelji, možda i samo bolji, radoznaliji ljudi.
Možda od sve djece koja su ove godine prošla kroz Tobogan neće nitko ostati u kulturi ili umjetnosti. A možda hoće. Ali ako i samo jedno dijete ostane na neki način vezano uz kulturu, već se isplatilo. A ako se takve večeri ponavljaju iz godine u godinu, onda se ne gradi samo festivalska tradicija, već grad otvoren svojim najvažnijim stanovnicima: djeci punoj smijeha, pitanja, čuđenja i zajedničkog gledanja prema istom platnu.
Deseti Tobogan je otišao, ostala je fotografija. Fotografija punog Benčića kao još jedan odgovor svima koji su ikada pomislili da nam jedan ovakav art-kvart nije trebao.
#art-kvart Benčić #Dječja kuća #Tobogan
