“Iznova se želim vraćati samo na dva mjesta, a to su planina Velebit u domovini Hrvatskoj i pustinja Wirikuta u 3. alternativnoj domovini Meksiku.”

Govori: izv. prof. dr. sc. Josip Zanki

S Josipom Zankijem, slikarom, grafičarom, književnikom, sveučilišnim profesorom, razgovaramo o pedagoškim praksama. Od 2009. do 2018. predavao je likovnu umjetnost na Sveučilištu u Zadru, a od 2018. profesor je Teorije umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Osnivač je i voditelj nekoliko međunarodnih umjetničkih radionica (Planine, Dolazak u baštinu, Dosegnute utopije itd.). Bio je predsjednik HDLU-a  (Zagreb) od 2007. do 2018.

Tijekom dugogodišnjeg djelovanja u visokoškolskom obrazovanju, od rada na Sveučilištu u Zadru do Vašega današnjeg angažmana na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, oblikovali ste brojne generacije studenata. Kako definirate uspješnu pedagošku praksu te koje su Vam generacije ili iskustva u nastavnom radu ostale osobito u sjećanju?

Za mene uspješnu pedagošku praksu predstavlja horizontalno učenje. Kada studenti mogu prenositi stečeno znanje na predmetima koje  izvodim drugim studentima. Isto tako kad određena znanja i korisna iskustva iz drugih područja prenose i meni. Ono što smatram također bitnim posebno za studente ALU jest stjecanje novih i nesvakidašnjih iskustava na terenskim radovima na koje sam ih vodio. Kao što su na primjer sljedeći tereni: radionice izvedbi s umjetnicom Luise Kloos u javnim prostorima Graza, izgradnja land art intervencija na Gradini u Praputnjaku, posjet mirilima na Velebitu, obilazak svetih mjesta u pustinji Wirikuta u Meksiku, rad s migrantima u skvotu 4stelle u Rimu, posjet Cherokee rezervatu u Sjevernoj Karolini, radionice i land art intervencije u Cill Rialaigu u Irskoj i drugi. Od studenata na Sveučilištu u Zadru najviše su mi ostale u sjećanju generacija Sare Čičić i Milene Tabule (studentice povijesti umjetnosti, sudjelovale su u projektu Dolazak u baštinu) i generacija Aleksandra Tomaša i Marka Brkljačića (studenti etnologije i antropologije, sudjelovali su u projektu Way of the Water). Od studenata na Akademiji likovnih umjetnosti svakako prva generacija kojoj sam predavao i u kojoj su bili Dorian Pacak i Laura Stojkoski i posebice studenti koji su  pohađali moj izborni kolegij „Antropologija umjetnosti u javnom prostoru“ kao što su Lana Zubović, Marta Dijak, Antun Sekulić, Kristijan Popović, Leonardo Losciale, Mara Bajsić, Matea Despot, Mateo Sito i Ivama Šerić. Ako bih trebao odabrati najkreativnije studente kojima sam dosada predavao to su svakako Laura Stojkoski, Ante Dujmović i Mara Nola.

Ove godine nastavili ste s Ljetnom školom ALU u Grožnjanu na temu „Sveta tijela“. Program Ljetne škole  vodite zajedno s izv. prof. dr. art. Ivanom Fijolićem.  Kako ste oblikovati terenski rad, istraživanja, predavanja i radionice  koje polaze od propitivanja postojećih i novih sakralizacija krajobraza u Istri?

Terenski rad uključivao je sljedeće lokalitete: Mitska staza na Učki, Motovun, Golo Brdo u Rovinjskom Selu, Zbirka svetih tijela u Vodnjanu, crkva svete Foške i zmajeve linije u Vižinadi. Svaki od terena uključivao je prezentaciju novostvorenih sakralizacija prostora i istraživački rad na temelju istih: rodnovjerni obredi (Učka), transformacija krajobraza (Motovun), religijska grupa Kraljevstvo nebesko (Golo Brdo), zanos relikvijama (Vodnjan), new age čitanje prostora (sveta Foška) i teorije Marka Pogačnika (Vižinada). Predavanja su se fokusirala na nove sakralizacije prostora u umjetničkoj i kustoskoj praksi a održali su ih Gytis Dovydaitis, Daniele Capra i Davide Skerlj. U radu škole sudjelovale su studentice Tonka Sušec, Mara Meničanin i Lara Rušec, te doktorandica Dragana Sapanjoš, a njihov će rad biti pokazan na izložbi u Galeriji Apoteka u Vodnjanu i M-arte u Trstu. Nažalost zbog grube administrativne pogreške prošle uprave ALU, odnosno činjenicom da nismo bili pravovremeno obaviješteni kako financiranje škole mora biti planirano ili iz ciljeva ALU ili iz ciljeva nekog od odsjeka u programskim ugovorima do 29 godine, moja i Fijolićeva ljetna škola neće se više održavati u ovakvom formatu u Grožnjanu. U suradnji s istraživačkim projektom Prostor, krajobraz i teritorij, Galerijom Apoteka i Sveučilištem u Puli škola će se odvijati u Vodnjanu i Puli.

Koliko se nadovezujete u navedenim likovnim promišljanjima na etnološka istraživanja prof. dr. sc. Tome Vinšćaka?

Naravno da je jedan od fokusa škole bila i povijest Mitske staze na Učki. Stazu je koncipirao naš dragi Tomo Vinšćak u suradnji s Čakavskim saborom i kiparom Ljubom de Karinom. Isto tako je Vinšćak zajedno s de Karinom i studentima Filozofskog fakulteta inicirao gradnju suhozidnog Velesa koji je postao dio ‘staze’. Iz te je suradnje (u grupi studenata bio je i Grga Frangeš) nastala i udruga Dragodid koja svako ljeto održava suhozidni kamp u nedalekim Petrebišćima. Isto tako valja naglasiti da su Petrebišća lokacija gdje udruga Perunova svetinja nadahnuta teorijama R. Katičića, V. Belaja i T. Vinšćaka održava svake godine proslavu Jurjeva. Meni osobno je pokojni Tomo Vinšćak važan zbog dvije stvari – njegovom radu na Velebitu i njegovom radu s tibećanskom zajednicom; što su dvije važne poluge mog znanstveno-istraživačkog i umjetničko-istraživačkog rada.

Naveli ste da se terenski rad odvijao na lokacijama Mitske staze na Učki, Svete Foške i Zbirke svetih tijela u crkvi svetog Blaža u Vodnjanu te da su studenti i studentice Akademije likovnih umjetnosti surađivali  s institucijama Coperativa Sociale La Collina iz Trsta i Apotekom – prostorom za suvremenu umjetnost iz Vodnjana. Recite nam nešto više o navedenim suradnjama.

S Apotekom surađujemo od početka, od 2021. godine, i rezultate rada škole pokazujemo na tematskim izložbama svake godine. S La Collinom počeli smo surađivati 2023. godine. Godinu prije došao sam u kontakt s nekim od njihovih štićenika kao što su performer Pavel Bredon i teoretičar dimenzija Diego Porporatti, te sam se upoznao s antipsihijatrijom i radom psihijatra Franka Basaglie u Trstu i Goriziji. Od 2023. Pavel i Diego posjećuju Grožnjan i realiziraju različite izvedbe, a sudionici ljetne škole posjećuju Parco san Giovanni (nekadašnju psihijatrijsku bolnicu) u Trstu te ponekad prisustvuju probama kazališne trupe Academia della Folie a ponekad zajedno s Pavelom i Diegom kreiraju performativne činove. Rezultate našeg rada nekad predstavljamo i u galeriji M-Arte u Parco san Giovanni u Trstu.

Prošle godine provodili  ste projekt Decolonial Pilgrimage, koji nastavlja iskustva projekta Grand Tour provedenog u Meksiku i Kolumbiji (2022. – 2023.), te rezultate kolegija Decolonisation of Public Space na Vytautas Magnus  Sveučilišta u Kaunasu (2023. – 2025.). Na koji ste način Vi osobno radili na  dekonstrukciji i ponovnom preispitivanju kolonijalnog imaginarija, što je, kako navodite,  i bio cilj navedenoga umjetničkoga projekta.

Na koji je način u tom projektu Esneider Gamboa Burbano u svom radu Tecno-Chamán (2019.) koristio vodu; naime, u katalogu izložbe navodite da umjetnik prisvaja i transformira drevni predkolumbijski ritual naroda Muisca, koristeći vodu kao sredstvo pročišćenja te stvarajući novi sakralni prostor.

Fotografski radovi Phoebe Mills Farris (2017. – 2023.) dokumentiraju prisutnost američkih starosjedilaca u svakodnevnom životu te način na koji oni oblikuju društvo i kulturu. Farris u formi vizualnog dnevnika bilježi obiteljska sjećanja, starosjedilačke krajolike, aktivizam i borbu za pravo na prostor – kako onaj zamišljen kao svet, tako i onaj profani. Recite nam nešto više o njezinim radovima.

Decolonial Pilgrimage kao istraživački projekt fokusirao se na tragove američkih Indijanaca u državi New Jersey i Sjevernoj Karolini. Izložba je pak obuhvaćala i umjetnike iz Latinske Amerike koji imaju ‘native’ podrijetlo. Tako da su u izložbi sudjelovali kolumbijski umjetnik Esneider Gamboa i meksički umjetnik Leonardo Martínez. Čileanska umjetnica Maria Ines Galeciov živi na otoku Chiloé i pripada zajednici naroda Mapuche. Što se tiče rada Esneidera Gamboe (Tecno-Cháman), on s jedne strane povezuje elemente transa odnosno šamanizma u techno kulturi s predkolumbijskim šamanizmom, a s druge strane umjetnik sam proizvodi nove šamanske prakse. Umjetnik vodu i različite tekućine koristi za posvetu ali i pročišćenje, kako sudionika u participativnim performansima, tako i sebe sama. Što se tiče Phoebe Farris bila mi je izuzetna čast s njom surađivati. Radi se o pripadnici dvije diskriminirane zajednice, Fariss je po svom obiteljskom porijeklu Afroamerikanka i pripadnica naroda Powhatan-Pamunkey. U svom radu uključuje radikalne prakse aktivizma i artivizma, djeluje i kao umjetnica i kao kustosica, nastojeći upozoravati –  ako već ne može dekolonizirati. Njene fotografije nisu samo dnevnički zapisi i autoetnografija, one su ponekad i povijest njene obitelji (kao što je rad Chief Paul Miles, my maternal grandfather’s first cousin, koji dokumentira grob indijanskog poglavice).

Umjetnička publikacija „Tragovi u krajoliku: Kamena pustinja, Alpe i atlantska obala”, koju su ste uredili  zajedno s Markom Cullenom i Luise Kloos, određena je kao vrhunac međunarodnih razmjena umjetnika i kustosa iz Hrvatske, Austrije i Irske tijekom razdoblja od 2021. do 2023. godine. U okviru navedenoga projekta provodili ste projekt  „Kameni zidovi” u okviru kojega ste istraživali tehniku suhozidne gradnje kao alat umjetničkog izražavanja i umjetničkih praksi specifičnih za određeni prostor na lokacijama Kožino, Privlaka, Nacionalni park Paklenica, Velebit, Fortica na otoku Pagu i Paška vrata u Hrvatskoj.  Na koje ste načine studente/ice uključili u navedeni projekt?

U projekt su bili uključeni studenti Akademije likovnih umjetnosti Dorian Pacak i Laura Stojkoski i studentice Odjela za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru Lucia Dania i Nikolina Durut (tereni u Hrvatskoj 2021.). Studenti ALU asistirali su u izradi spacijalnih intervencija i učili tehniku suhozida dok su studentice etnologije radile istraživanje s jasnim istraživačkim pitanjima i metodologijom pod mentorstvom prof. dr. sc. Tomislava Oroza. Godinu kasnije (2022.), na terenu u  Austriji, od studenata sudjelovala je jedino Nikolina Durut. U Irskoj (Cill Rialaig, 2023.) s nama su zajednički radili i studenti ALU Dorian Pacak i Laura Stojkoski i studentica etnologije Nikolina Durut. Terenski zadaci studenata ALU bili su drugačiji, mogli su se fokusirati na participativni rad, mogli su asistirati u izradi radova austrijskih umjetnica, kreirati vlastite radove i isto tako proučavati povijest suhozidnih struktura u tom dijelu Irske. Moram ovdje reći da smo u Hrvatskoj koristili klasičan tip suhozidne gradnje (duplica); u Austriji je fokus bio na korištenju i drva i kamena a u Irskoj na meditativni aspekt krajobraza i boravka u Cill Rialaigu.

Projekt je nastavljen 2022. godine kroz projekt „Drvo i kamen” pod vodstvom Luise Kloos, koji je proširio materijalni okvir projekta uključivanjem istraživanja prirodnih materijala, intervencija u prostoru, objekata vezanih uz lokaciju i performansa u prirodnom okruženju Grafenbergalma u Štajerskim Alpama u Austriji. Koji su performansi koncipirani u navedenom dijelu projekta?

Kustosica toga dijela projekta bila je Luise Kloos. Ona je imala potpuno drugačiji fokus koji je polazio od same lokacije Grafenbergalma koja služi kao pašnjak te od lika i dijela književnika i pastira Bodo Hella. Bodo je bio bečki književnik koji je ljeta provodio na Grafenbergalmu, čuvajući koze i krave, muzeći ih, radeći sir i maslac. Ukratko, on je radeći kao pastir financirao sebe kao pisca. Nestao je upravo na tom području 2024. i tako je postao dio legende, koja je bila neodvojivi dio njegovog života. Od svih izvedenih performansa na toj etapi našeg projekta najzanimljiviji mi je bio onaj umjetnice i aktivistice Ursule Beiler pod nazivom Wildefrauen-löcher, koji interpretira narodnu priču o nedalekim špiljama u kojima su se skrivale divlje žene; možda vile a možda travarke. U sklopu performansa umjetnica je manifestno uzvikivala „Grüß Göttin“, referirajući se na svoj raniji rad koji preispituje rod Boga (u kršćanstvu muški), te ga transformira u ženski.

Godine 2023. održan je „Staring at the Sea: Land Art and Reflection Symposium”, umjetnička rezidencija koju su osmislili i organizirali Mark Cullen i Eve Woods iz Pallasa. Program je stavio naglasak na studijski rad, refleksiju i grupne aktivnosti, uz istraživanje otvorenog krajolika u okolici umjetničkog sela Cill Rialaig i poluotoka Iveragh u grofoviji Kerry u Irskoj. Recite nam nešto više o navedenom umjetničkom selu i postoji li mogućnost otvaranja takvog sela kod nas?

Ukratko ću odgovoriti  – Ne postoji. Zašto? Zato što je irski kulturni model spoj britanskog i kontinentalnog.. Umjetničko selo funkcionira kao privatna fondacija. Umjetnici ukoliko su odabrani od strane žirija moraju sami podmiriti troškove boravka (režije za kuću u kojoj borave), sami kuhati hranu i fondaciji ostaviti na poklon jedan umjetnički rad koji fondacija može dati na prodaju. Na žalost hrvatski umjetnici i dalje imaju socijalistički mentalitet, a to je da su oni bogovi, avangarda društva i da im egzistencija i to ona više srednje klase treba biti omogućena od strane poreznih obveznika. Istih poreznih obveznika za koje smatraju (ili ih javno prozivaju) zaostalima, konzervativnima, ognjištarima, primitivnima i tako dalje. Bilo kakav oblik društvene odgovornosti, osim one koju mogu naplatiti za njih je isključen. Umjetničko selo kao što je Cill Rialaig zahtijeva društvenu odgovornost, ekološku svijest, interes za irsku povijest, aktivnost u irskom (koloniziranom – deforestacija od strane Engleza) krajobrazu i na kraju umijeće povlačenja i meditacije. Hrvatski umjetnik živi u iluziji, a ta se iluzija hrani od ŠPUD-a pa sve do HAZU-a.

Nastavno na navedeno, kako doživljavate položaj umjetnika u različitim dijelovima svijeta? Koje su Vas razlike u odnosu prema umjetnosti i umjetnicima posebno iznenadile ili nadahnule?

Umjetnici u SAD-u mogu samo sanjati položaj koji  ovdje u Europi imamo. Umjetnik koji se u zadnjih 10 godina preselio iz Hrvatske u SAD ima potpuni gubitak kontakta s realnošću. Umjetnici u Meksiku mogu godišnji porez platiti umjetničkim djelima tako da Ministarstvo financija u Meksiku ima vrhunsku zbirku. Umjetnici i studenti na likovnim akademijama u Danskoj imaju tako dobre potpore tako da ih uopće ne zanima niti međunarodna suradnja niti pomicanje granica u umjetnosti, već samo produžuju agoniju te beživotne scene. Umjetnici u Italiji žive u sjeni kulturne baštine, one iste koju još od Goetheove fascinacije Rimom gledamo i dalje kolonijalno – kao osnovu ‘zapadnog svijeta’, a to naravno znači i ‘čitavog svijeta’. Umjetnici u Kolumbiji stvaraju nevjerojatna artivistička djela (posebice ističem performericu Nadiu Granados), zbog kojih im je i glava na panju i divim se svakodnevno njihovoj hrabrosti. One i oni me možda najviše nadahnjuju.

I za kraj, kao umjetnik putovali ste gotovo svim krajevima svijeta – od kamenih pustinja do oceanskih obala, od planinskih vrhova do velikih metropola. Što Vas je na tim putovanjima najviše očaralo? Postoji li mjesto na kojem biste voljeli živjeti ili mu se uvijek iznova vraćati?

Ponekad se osjećam kao onaj albino android koju umire na kraju Scottovog Blade Runnera. Nisam vidio Jupiterove Mjesece, ali podosta toga čudesnog (kako bi rekao Uspenskij) jesam. Ove odgovore pišem na istraživačkom boravku u Comarca Contuy na nevjerojatnom otoku Chiloé u Čileu, tamo gdje je Darwin otkrio jadnu lisicu (koja je po njemu dobila i ime), da bi je odmah ubio udarcem čekića u glavu poradi ‘znanstvene analize’. Kako kaže stara rimska „Ubi bene, ibi patria“, tako i ja imam tri alternativne domovine, a ne samo onu u kojoj sam rođen. Prva ne postoji na fizičkom mjestu; ja ‘duhovno’ pripadam tibetskoj zajednici u izgnanstvu. Druga je fizička, slična je Hrvatskoj ali kompleksnija; to je Miłoszeva Zemlja Ulro – Litva, zemlja baroknih gradova, močvara, stravične ruske kolonizacije i plemenitih ljudi. Treća je naravno Meksiko, zemlja gdje sam shvatio onu  Baudrillardovu misao kako mi Europljani jedino kulturu Latinske Amerike možemo uzeti sebi ravnom (po svim razinama predkolumbijskim civilizacijama i po suvremenoj kulturi). Iznova se želim vraćati samo na dva mjesta, a to su planina Velebit u domovini Hrvatskoj i pustinja Wirikuta u 3. alternativnoj domovini Meksiku.