Biti (dobar) otac i (genijalan) umjetnik – je li to uopće moguće? Puno je primjera koji po/kazuju da nije. Za takve primjere znam, za ove druge ne znam pa bih volio da me oni koji takve po/znaju upute na njih. Pada mi na pamet slučaj Marlona Branda, o kojemu je, kao ocu, njegov sin iznio vrlo negativno mišljenje (nešto u stilu „As father he was piece of shit“). No, prisjetio sam se sad i Chaplina koji je imao dosta djece, a čini mi se da im je bio dobar otac (njegova kćer Gheraldina je imala samo lijepe riječi za njega). Moj prijatelj Frane je privatna osoba, za kojeg javnost nikada nije čula, koji je dobar suprug i otac dvoje odrasle djece koja imaju svoju djecu (pa je sada i dobar djed). Miran, mudar, sretan i anoniman čovjek. U braku s jednom ženom, dok ih smrt ne rastavi. Kada bih bio u stanju zavidjeti, zavidio bih njemu, ne Brandu ni Jack Nicholsonu. Nego njemu, tom malom velikom čovjeku (kojeg već dugo nisam vidio ni čuo pa ću ga nazvati čim završim ovaj tekst).
Marina Abramović nije željela imati djece, Ullay jest. To je bio najdublji razlog njihova rastanka. Ona je djecu tj. materinstvo žrtvovala idolu Umjetnosti i ta ju je žrtva (uz dar i rad) dovela do zvjezdanog statusa prvosvećenice svijeta performansa. Ulay je u međuvremenu postao otac, razbolio se od kancera i umro: ona je još uvijek živa i tepaju joj da je „baka performansa“. Kako je to biti baka nečemu i ne biti baka ikomu – bolje da ne zamišljam jer se pribojavam duševne boli koju bi mi takav zamišljaj donio. Puno je bolje biti kao Mick Jagger: imati toliko djece i unuka, a istovremeno biti rock-star decenijama. Na prvu loptu, on je svakako jedan od najsretnijih poznatih ljudi na svijetu, a od njega je sretniji samo netko potpuno nepoznat i anoniman, skriven negdje duboko u tihoj sreći istinske i pune ljudskosti. Poput moga prijatelja Frane.
Umjetnik kao otac
Jednom sam ga bio pitao da li mu je, nakon 20 godina braka, postalo monotono u njemu. U vulgarnom prijevodu: je li mu dosadila supruga. A on mi je, mirnim glasom, dao iskren odgovor, izvukavši ga – bez žurbe – iz srca: „Čini mi se da je tek sada upoznajem“. Pogledao me je pri tomu u oči, zatim povukao dim cigarete, ispuhnuo ga pa otpio gutljajčić kave. Nije više ništa kazao, a niti sam ga ja išta više pitao. Što se tomu imalo još dodati?! Istina ne traži pojačanja, to čini laž pa poseže za viškom riječi i retoričkim figurama – jer je šuplja pa svoju prazninu kamuflira viškom rečenica.
Glavni muški lik norveškog filma „Sentimentalna vrijednost“ (2025) Joachima Triera je (genijalni) filmski redatelj i (loš) roditelj. Otac je dvaju kćerki, prva mu je, još kao djevojčica, glumila u jednom od prvih filmova, a drugu, Noru, koja je kazališna glumica (glumi je sjajno Renate Reinsve), želi kao glavnu glumicu u svom najnovijem filmu, koji se – kako sam kaže – bavi temom depresije i samoće. Njega igra, glumačko minimalistički, a tako upečatljivo, Stellan Skaskgard, lice koje ispunjava ekran neodoljivom sugestivnošću. Između oca i kćeri se nalazi veliko polje neiscijeljenih obiteljskih trauma, nerazriješenih odnosa, neizrečenih predbacivanja: njihova je obitelj nesretna na svoj nordijski (kazališno-filmski način). Obitelji gledatelja su nesretne na njihov način pa ovu razrađenu psihološku studiju karaktera gledaju s velikom pažnjom jer im ona služi kao zrcalo koje im pomaže u dubljem sagledavanju vlastitih trauma, njihovih uzroka i posljedica te načina na koje se ipak mogu sanirati. Sretne obitelji neće ni otići pogledati ovaj film (npr. Franina obitelj).
Kćerke imaju štošta zamjeriti ocu, naročito Nora: nije ga bilo u kući kad su ga najviše trebale jer je tada najviše trebao filmove pa je bio na njihovim snimanjima. Što on ima reći u svoju obranu? Tek onako, usput, da umjetnik treba potpunu slobodu jer „ne možeš napisati „Uliksa“, a voditi unuke na mali nogomet“. „A jebati glumice možeš?!“- odgovorit će mu kćer. Ukratko, znamo iz vlastitog iskustva: obiteljskim razmiricama i predbacivanjima nikada ni konca ni kraja. A ostati stalno u njima znači ne pomaknuti se naprijed, ostati zarobljenikom prošlosti koja guta sadašnjost i jede budućnost. Umjetnik koji je i otac duboko razumije Norinu nesigurnost, tugu i depresiju i dobro zna kuda one vode: u samoubojstvo. Zato ne odustaje od namjere da baš ona glumi tu mladu ženu i majku koja izvršava samoubojstvo vješanjem u kući nakon što je pozdravila sinčića prije odlaska u školu. Baš to je napravila redateljeva majka, ali to nije film o njoj, ponavlja on više puta, to je film za njegovu kćer – da ne ponovi priču svoje bake. U tomu na koncu uspijeva: Nora prihvaća svoj talent tj. samu sebe i svu svoju povijest, te kroz konstruktivnu upotrebu svoga neospornog talenta pronalazi pročišćenje i oslobođenje – ne vješa se ni u očevom filmu ni u stvarnosti.
Očeva ljubav je našla puta i načina da se na svoj način izrazi, da pomogne kćeri u okretanju od smrti (uslijed tuge i samoće) prema životu. Početak tog preokreta se događa kada se neka osoba nađe na podu, slomljena, bespomoćna i u jecajima kroz koje dopire njen glas: „Pomozi“! Ta konkretna filmska osoba nije religiozna pa ne vapi „Bože, pomozi mi“! ali on je čuo i Otac pomaže svakom svom djetetu i podiže ga u svoj zagrljaj koji daje život. Umjetnik, naročito genijalan (kao što je Norin) otvoren je prema gore i prema dolje (pa mu odozdo pristižu grešne sklonosti i prakse poput bludničenja i opijanja, a odozgo mu dolazi nadahnuće, istina i djela ljubavi). Prisjetimo se: „Ako ne znaš gdje je pakao, pitaj umjetnika. Ako umjetnika nema, već si u paklu“.
Starac i djevojka
I 80-godišnji Nenu (Nenu Borg) je umjetnik – u pjevanju ghanae, malteških narodnih pjesama. On je glavni muški lik malteškog filma „Zejtune“ (2025) Allexa Camillerija. Za lokalno stanovnike je legenda. Ali ta legenda živi samačkim životom, nikoga nema od obitelji osim unuke koja ne želi s njim uspostaviti nikakav kontakt pa njegova želja da pjeva na njenom vjenčanju ostaje neispunjena, a on bez žuđenog oprosta i iskupljenja. On je neosporno veoma nadaren pjevač koji čitav život služi tom daru ali je i slab čovjek s manama: bio je migrirao u Australiju (ostavivši ženu i kćer na Malti), tamo je upoznao drugu (pjevačicu ghanae), kući se vratio bez novčića, žena ga je napustila, on je ostao sam i preostalo mu je samo da se tješi pjevanjem uveseljavajući druge. I onda mu je život poslao na put prekrasnu mladu djevojku Mar (igra je fascinantno lijepa Michella Ferrugia), koja namjerava prodati komad zemlje iz ostavštine pokojne majke (s kojom nije imala dobar odnos) te napustiti otok i otići na neko bolje mjesto u Europi.
„Dobri se žene, a pametni emigriraju“ – kaže ona u jednom trenutku, ali ono što najdublje osjeća iskazuje pjevanjem na koje je potiče Nenu i tako postepeno oslobađa od tuge, ogorčenja i ljutnje kao posljedica obiteljske traume. Putujući s njim zabačenim predjelima Malte, susrećući se s raznim ljudima i situacijama ona postepeno otkriva i prihvaća dublje slojeve svoga identiteta te na koncu odlučuje boriti se, a ne pobjeći negdje drugdje, daleko od prostora u kojem su nastale sve njene emocionalne rane. Bez Nenua, kao očinske figure, manjkave u mnogo čemu, ali autentične i dobronamjerne, na tom putovanju prema istinskoj sebi bila bi kao turist u neprijatnom krajoliku bez vodiča: izgubljena. A on nepronađen. Ovako je njihov susret doveo Mar do ploda budućnosti, a Nenua do pomirenja s vlastitom prošlošću, čije iskustva su pomogla drugom biću da od svoje ne bježi nego da je hrabro prihvati i odhrva se njenoj bolnoj gravitaciji.
Kraj ovog jednostavnog, toplog i intimnog filma koji vas nježno dira tamo gdje ste i sami ranjeni nije „happy end“ nego „brave end“: bez hrabrosti za iskrenost i borbenost nema sretnog završetka, osim kao fikcije i fantazije, a tu vrst jeftine utjehe „Zejtune“ ne pruža. Publika ovoljetnog Festivala mediteranskog fila u Splitu je srcem prepoznala te njegove vrijednosti i proglasila ga najboljim ostvarenjem Festivala. Vrijeme je velikih priča iz malih, osobnih i obiteljskih, povijesti jer u njima se nalazi naše oslobođenje i naša nada. Velika povijest je tu, u oba istaknuta filma, kontekst koji svojim silnicama dugotrajno i duboko djeluje na pojedince ali krucijalno bojno polje na kojemu pobjeđujemo ili bivamo poraženi – je čovjekova duša. Koja treba pomoć, treba drugu dušu i duha istine da je podignu kad je pala.
#Ante Kuštre #Joachim Trier #Sentimentalna vrijednost #Split #Split Connection
