Jučer je u sklopu programa Radnog čitanja predstavljen roman Pisma iz Pekinga autora Vida Barića, uz prikladnu popratnu radionicu čaja. Prikladna je, doduše, zbog samog naslova romana, koji predstavlja svojevrsni bijeg, mjesto prema kojemu se krećemo, ali sam po sebi ne podrazumijeva putopis. Pisma iz Pekinga su autofikcijsko djelo koje prije svega otvara pitanje identiteta, promjene, ljubavi, traženja smisla u poslu i suočavanja sa svakodnevicom.
Uz moderiranje Saše Stanića, susret se pozabavio tematikom romana, razotkrio autorov proces stvaranja i propitao odnose glavnog lika romana, Vida, prema drugim ljudima, sebi, novinarstvu i svijetu.
Barić je u uvodnom dijelu pružio kontekst svoje karijere, kao diplomirani kulturolog koji se počeo baviti novinarstvom, i koji je više godina proveo u redakciji Jutarnjeg lista. Te su mu godine ostale u dobrom pamćenju, izuzev financijskog segmenta, ali je s vremenom, i kroz kasnije iskustvo rada na isključivo digitalnim portalima, iskusio model “rudarenja” i štancanja sadržaja bez stvarnog autorskog glasa i temeljitijeg posvećivanja pojedinom tekstu. Autora na portalima je sve manje, a u fokusu su brzina i kvantiteta. To je daleko od novinarstva, zaključio je Barić, koji uz propast tiskanih medija veže daljnje srozavanje kvalitete i autentičnosti novinarskog posla. Uz dodatne probleme koji su se javili u svakoj redakciji u kojoj je radio, u jednom se trenutku odlučio odmaknuti od tog svijeta te sada radi u političkom PR-u.
Sve je to kontekstualiziralo autorov rad, ali je i pružilo uvid u glavnog lika romana Pisma iz Pekinga koji je nezadovoljan svojim novinarskim poslom i dobiva priliku otputovati u Kinu. To mu se čini kao dobra prilika za novim početkom, međutim razvije se u apsurdnu i pomalo komičnu situaciju koja taj odlazak odugovlači, a koju ponajviše prikazuje kroz prepisku koju je kopirao u rukopis, od slovca do slovca, sa svog e-maila. To je samo jedan segment potpune autofikcije, samo su poneki detalji drugačiji, ali ne posve – primjerice, Barić se dugo bavio snowboardingom, dok se Vid u romanu bavi skateboardingom. To su nijanse koje su izmijenjene iz praktičkih razloga, a sve drugo je više manje njegova realnost i razmišljanje, način kako da sam sebi objasni što mu se u tom periodu života događalo.
– Svašta mi se tada dogodilo na poslovnim, emotivnim, pa i prijateljskim razinama, to su momenti kad shvatiš da si izgubio kontrolu nad stvarima. Pisanje tu kontrolu donekle može vratiti. Iako ne bih pisanje nazvao terapijskim, da pisanje tako djeluje na ljude onda bi svi pisci bili sretni, a ja ne poznajem puno takvih, ispričao je Vid Barić.
Što je onda za tebe pisanje, upitao je autora potom Saša Stanić. Osim nekog oblika ispovijesti, to je način da nešto osobno postane svačije, da to iskustvo više nije samo njegovo, odgovara Vid Barić. Snažne autofikcije na domaćoj suvremenoj sceni nedostaje, jer mnogi pisci čak i kada se uhvate autofikcije ili ne koriste svoje ime ili rukopis fikcionaliziraju da se iza toga sakriju. Kao one koji su oblikovali njegov ukus i glas naveo je autore poput Bekima Sejranovića, Matoša i Knausgarda, navodeći Knausgardove romane kao primjer štiva za koje čitajući zaista vjerujemo da su istiniti. I takva književnost, tvrdi Barić, je svijetu ispunjenom lažnim narativima sve potrebnija.
– Živimo u svijetu koji je pun lažnih narativa, u simulakrumu koji stalno nudi priče, teze i ideje koje su lažne. Čini mi se da je u tom svijetu medijski posredovanih prijetvornosti vrijeme da književnost okrene istini, zato što živimo u fikciji, zaključuje Vid Barić.
Također nadodaje kako ne misli da je autofikcija potrošni model pisanja, te da bi na sličan način mogao napisati još romana, jer ne mora se nužno događati ništa novo ili značajno da bi se mogla pisati dobra autofikcija. No i dobra autofikcija mora pronaći dobrog izdavača da bi doprijela do čitatelja, pa je Barić opisao i svoju suradnju s Mozaik knjigom i urednikom Andrijom Škarom čiju poetiku i način razmišljanja iznimno cijeni.
Uz dosadašnju uspješnu recepciju romana Pisma iz Pekinga, kako kritičarsku tako i čitateljsku, te Barićevu naklonjenost autofikciji, čini se da je ovo samo početak njegova istraživanja ovog žanra i svega što stvaranje takve književnosti može donijeti.
Istaknuta i ostale fotografije: Franka Blažić
#GKR #Pisma iz Pekinga #Radno čitanje #Vid Barić
