U trenutku u kojem se Rijekom ponovno pokušava ovladati simbolima, pozdravima i povijesnim narativima povezanima s ustaštvom, vrijedi podsjetiti na gotovo zaboravljenu priču o tajnim pregovorima hrvatskih nacionalista s ljudima Gabriela D’Annunzija. Ta priča otkriva kako su politički krugovi iz kojih će poslije izrasti ustaški pokret zamišljali hrvatsku državnost. Ne kao slobodu bez cijene, nego kao projekt za koji su bili spremni trgovati teritorijem i osloniti se na pomoć fašističke Italije.
U ljeto 1920. godine predstavnici frankovačkog kruga Ivo Frank i Vladimir Sachs pregovarali su s ljudima Gabriela D’Annunzija, koji je tada sa svojim legionarima držao Rijeku pod okupacijom. Pregovori su rezultirali tajnim sporazumima kojima su hrvatski nacionalisti, u zamjenu za talijansku pomoć u rušenju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pristajali na to da Rijeka ostane izvan Hrvatske, da Italija dobije dijelove hrvatskog i slovenskog teritorija te zadrži vojni i politički nadzor nad velikim dijelom istočne obale Jadrana.
Sporazumi su prethodili Rapalskom ugovoru iz studenoga 1920. godine, osnivanju ustaškog pokreta 1929. i Rimskim ugovorima iz 1941. godine, kojima će režim Ante Pavelića Italiji doista prepustiti velik dio hrvatske obale i otoka. Unatoč tomu, o dokumentima iz D’Annunzijeve „radionice“ u hrvatskoj se javnosti rijetko govori.
O susretu s Ivom Frankom i Vladimirom Sachsom kratku je bilješku ostavio i sam D’Annunzio. Objavljena je u zbirci Altri taccuini (Ostale bilježnice), koju je 1976. godine uredila Enrica Bianchetti:
„Razgovori s Hrvatima. Dr. Frank – žućkaste puti, vitak, smećkaste oči, odjeven u smeđe. Slabo govori francuski. Sachs – plavokos, glava kruškolikog oblika, nabor oko usana, mršav, lukav, prevrtljiv. Svijetle trepavice, blijede oči. Siječanj 1920.“
U nastavku u cijelosti objavljujemo tekst novinara Vjeke Dobrinčića, objavljenog 1970. godine u Startu, koji je svojedobno pronašao i predstavio dokumente sačuvane u D’Annunzijevoj rezidenciji Vittoriale na jezeru Garda, a nakon njega i prijepis tajnog sporazuma. Riječ je o dokumentu koji vrlo jasno pokazuje koliko su daleko pojedini hrvatski nacionalisti bili spremni otići: u borbi za vlastitu viziju države nudili su tuđoj sili Rijeku, otoke, dijelove obale i pravo trajnog vojnog nadzora nad hrvatskim prostorom.
Napomena: Tekst je transkribiran s fotografija izvornog novinskog članka
Tajni sporazum iz D’Annunzijeve “radionice”
U bivšoj rezidenciji, a danas muzeju talijanskoga pjesnika i pustolova Gabriela D’Annunzija, naš suradnik Vjeko Dobrinčić pronašao je dokument koji pokazuje kako su frankovci u ljeto 1920. godine, u doba kada su se vodile rasprave o tome kako će se razgraničiti Jugoslavija i Italija, spremno nudili Italiji dio naših zemalja ako im Italija pomogne u razbijanju novonastale Jugoslavije.
Prema ugovoru što su ga u Veneciji potpisali predstavnici D’Annunzija, koji je u to doba držao pod okupacijom Rijeku, a bio je predstavnik stanovitih talijanskih nacionalističkih krugova, i predstavnici frankovaca, Italiji bi pripali Rijeka, Istra i dio Slovenije. Dalmacija bi postala autonomna republika pod garancijom Italije, gradovi Zadar, Šibenik, Split, Trogir i Dubrovnik stvorili bi ligu pod garancijom Italije, a ostatak Hrvatske i Slovenije konstituirao bi se u neutralne nezavisne države, također pod garancijom Italije.
U arhivu muzeja Gabrielea D’Annunzija, koji se nalazi u njegovoj bivšoj rezidenciji Vittoriale di Gardone, na zapadnoj obali jezera Garda, čuvaju se mnogi zanimljivi dokumenti koji se odnose i na našu nedavnu povijest. Gabriele D’Annunzio igrao je važnu ulogu u doba potpisivanja Rapalskog ugovora između Italije i Jugoslavije o razgraničenju, kada je Jugoslavija izgubila dio svoga nacionalnog teritorija. Dokumenti nađeni u D’Annunzijevu arhivu pokazuju kako se nije samo beogradska vlada olako odrekla dijela hrvatskoga i slovenskoga teritorija; na još veća odricanja bili su spremni predstavnici najradikalnijih hrvatskih nacionalističkih krugova, vođe frankovaca. No prije nego što vam ispričamo sadržaj novonađenoga dokumenta, podsjetimo se malo kakve su bile prilike na našim granicama nakon završetka Prvoga svjetskog rata.
Italija je u trenutku kada je izbio Prvi svjetski rat bila u Trojnom savezu s Austro-Ugarskom i Njemačkom, ali im se nije pridružila. Vodila je tajne pregovore s jednom i drugom zaraćenom stranom i nudila svoje savezništvo za teritorijalne koncesije na Jadranu. Napokon, nakon devet mjeseci špekulacija, 26. travnja 1915. sklopljen je Londonski pakt između Italije i sila Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije), pa je Italija stupila na toj strani u rat 25. svibnja 1915. godine.
Za savezništvo u ratu Italiji je Londonskim paktom obećan velik dio teritorija tadašnje Austrije. Dobit će Južni Tirol i velike dijelove hrvatskoga i slovenskoga teritorija: Goričku, Trst, Istru, kvarnerske otoke, velik dio dalmatinskog kopna i otoka (uz znatne koncesije u Albaniji i turskoj Maloj Aziji).
Značajno je da Italija Londonskim paktom nije dobila, a nije ni tražila, grad Rijeku. Ministar vanjskih poslova u vladi Antonija Salandre bio je Sydney Sonnino i njemu se pripisuje Londonski pakt i sve što je s njime u vezi. Sonnino nije od triju sila Antante tražio Rijeku iz zanimljivih razloga. On nije želio da se od Srbije te hrvatskih i slovenskih zemalja Austro-Ugarske stvori Jugoslavija. Zamišljao je smanjenu Austriju, bez izlaza na Jadran, a Ugarska, s Hrvatskom u sastavu, trebala je dobiti dio jadranske obale. Rijeka, koja je u ono doba kao corpus separatum pripadala Ugarskoj, trebala je i ubuduće pripadati Ugarskoj. Buduća Ugarska bila bi saveznik Italije u politici prema Podunavlju i Balkanu.
Italija je ratovala tri i pol godine. Teritorije obećane Londonskim paktom nije osvojila ratom. Primirje je potpisano 4. studenoga 1918. godine i tek tada je Italija mogla s vojskom ući u spomenute teritorije jer otpora više nije bilo. Osim teritorija spomenutih u Londonskom paktu, Italija je okupirala i Rijeku. I to stoga što se ipak pojavila za nju neželjena jugoslavenska država. U Parizu su počeli mirovni pregovori i bit će to duga, gotovo dvogodišnja borba između Italije i Jugoslavije oko spornih jadranskih teritorija i granice. S obzirom na to, veliku je ulogu u ratu odigrala Amerika, koja nije potpisala tajni Londonski pakt. Predsjednik Wilson nije na pariškim pregovorima priznavao pravo Italije na veći dio spomenutih teritorija, a pogotovu ne na Rijeku. Italiji nisu htjele priznati sve što je tražila ni Francuska ni Britanija. Osobito su joj osporavali pravo na Rijeku, već i zato što joj paktom iz 1915. godine nije bila ni obećana.
U toku tih dramatičnih pariških pregovora pala je u Italiji vlada Orlando–Sonnino. Nova vlada premijera Nittija, koja je nastupila u lipnju 1919. godine, bila je prema Jugoslaviji znatno popustljivija pa se odricala većeg dijela dalmatinskoga teritorija, a činilo se da će se odreći i Rijeke. To je kod nacionalista, iredentista i prvih fašista u Italiji izazivalo revolt. Oni su osobito operirali Rijekom.
Na čelo tih revoltiranih snaga postavio se tada Gabriele D’Annunzio, najfamozniji talijanski pjesnik, romanopisac i dramatičar onoga doba. On je odigrao ulogu i 1915. godine, angažiran da vodi kampanju za stupanje Italije u rat protiv Austro-Ugarske. Za rata je odigrao veliku ulogu u propagandi, a istaknuo se i kao avijatičar koji je bacao letke na Beč. Imao je rang potpukovnika.
U tom svojstvu organizirao je takozvanu Marcia di Ronchi – Pohod iz Ronchija. U tom mjestu, četiri kilometra sjeverno od Monfalconea, okupili su se pobunjeni grenadiri i proglasili pjesnika svojim komandantom. On je tu svoju vojsku razbarušenih avanturista u noći 12. rujna 1919. poveo iz Ronchija prema Rijeci. Bio je to više teatralni nego vojni pohod. U 35 kamiona bilo je 35 oficira i 200 vojnika. Iako se znalo da se nešto sprema, nitko nije maršu spriječio. D’Annunzio je sljedeće jutro stigao na granicu Rijeke, gdje su ga dočekali generali i oficiri tamošnjega talijanskoga garnizona. Neki su mu se pridružili, a ostalima je dopustio da napuste Rijeku. Zato je dugo vladalo uvjerenje da je D’Annunzio zapravo angažiran od vlade i da je riječ o nekom triku za mirovnu konferenciju u Parizu. No nije bilo tako. D’Annunzio je vješto iskorištavao demoralizaciju u talijanskoj armiji.
Visoka komanda Julijske krajine, kojoj je na čelu bio general Pietro Badoglio (poznat iz kasnije povijesti Italije), favorizirala je D’Annunzija protiv Nittijeve vlade. D’Annunzijev tobože potajni saveznik bio je i admiral Millo, guverner Dalmacije. D’Annunzijeva vojska na Rijeci neprekidno je rasla; popunjavali su je dezerteri sa svih strana, a problema sa snabdijevanjem, naoružavanjem i financiranjem nije bilo jer su Millo, Badoglio i ostali komandanti, formalno vjerni vladi u Rimu, davali D’Annunziju sve što je trebalo. D’Annunzio je pak provodio žestoku propagandu protiv Nittijeve vlade i optuživao je da namjerava Rijeku dati Jugoslaviji, no prijetio je da će njegova vojska to spriječiti. Rijeku je proglasio svojom državom. U nekoliko navrata zaprijetio je i proširenjem svoje riječke države na kvarnerske otoke, pa i na Dalmaciju. Pravljeni su i komploti za udar u Rimu i za preuzimanje vlasti nad cijelom Italijom. S obzirom na to počelo se razvijati rivalstvo između D’Annunzija i Mussolinija, no javno je Mussolini zagovarao D’Annunzija i veličao njegovu riječku avanturu.
Pala je i vlada Nittija, nakon koje nastupa vlada Giolittija, u kojoj je ministar vanjskih poslova bio grof Sforza. Napokon je 12. studenoga 1920. godine ta vlada potpisala s vladom Jugoslavije Rapalski ugovor o razgraničenju. Italija je dobila Goričku, Trst, dio Slovenskoga primorja i Istru, a u Dalmaciji samo Zadar i otok Lastovo. Rijeka je bila isključena; trebalo je da postane „slobodan grad“. Rapalski ugovor je, naravno, revoltirao D’Annunzija i njegove legionare te oni objavljuju da ga ne priznaju i da Rijeku nikada neće napustiti, odnosno da će se boriti do smrti. Vlada Giolittija odlučila je, međutim, primijeniti silu. Potkraj prosinca 1920. godine nastupila je regularna talijanska vojska pod komandom generala Caviglie i za nekoliko sati slomila D’Annunzijev otpor. On je s legionarima napustio Rijeku, ali Rijeka ipak nikada nije postala stvarno mala slobodna država. Nastale su druge peripetije i okupacije, pa je Italija novim ugovorom od 27. siječnja 1924. godine anektirala i Rijeku.
U doba dok je D’Annunzio djelovao kao neki srednjovjekovni kondotijer i u Rijeci izazivao pozornost svjetske javnosti ekstravagancijama i patetičnim porukama, proglasio se i pokroviteljem svih onih koji su iznutra pokušavali srušiti tek stvorenu jugoslavensku državu. Bili su to, u prvom redu, frankovci u Hrvatskoj, preteče budućih ustaša, zatim neki Crnogorci koji su bili protiv sjedinjenja s ostalim jugoslavenskim zemljama, pa ekstremisti iz Makedonije, koji su bili za prisajedinjenje Bugarskoj, a uz njih i Albanci. Frankovci su imali emigrantske baze u Grazu i Budimpešti, ali su od početka 1919. godine uživali i potporu Rima, osobito posredovanjem vojne obavještajne službe. To je osobito favorizirala prva vlada Orlanda i Sonnina. Vlada Nittija nastojala je što prije i što povoljnije srediti odnose s Jugoslavijom pa je bila i protiv akcija pomoću frankovaca. I zato je postala važnija uloga Rijeke i D’Annunzija, a s njime je u tim razbijačkim planovima surađivao i guverner Dalmacije, admiral Millo.
O kakvim je planovima bila riječ i na koji je način sredinom 1920. godine Gabriele D’Annunzio zamišljao likvidaciju jugoslavenske države objašnjava dokument koji se čuva u Vittorialeu, D’Annunzijevoj rezidenciji na jezeru Garda, a koji je pronašao naš suradnik Vjeko Dobrinčić.
U palači u kojoj je danas smješten riječki Povijesni i pomorski muzej (poznatija je kao Guvernerova palača) okupile su se 30. siječnja 1920. godine, oko stola u jednoj od soba u prizemlju, tri osobe. Za stolom su sjedili major Giovanni Giuriati, tajnik Gabrielea D’Annunzija za posebne poslove i organizaciju, zatim kapetan Gianni Host Venturi, šef riječkih legionara. Bio je to zapravo riječki talijanaš kojemu je pravo ime bilo Nino Host. Rodom je bio iz sela Hosti (Kastav), a svojem je imenu dodao još „Venturi“ da ljepše zvuči. Postao je kapetan talijanske vojske i organizirao u Rijeci tzv. Riječku legiju, poluvojničku organizaciju u kojoj su se okupili mračni kriminalni tipovi, a zadatak im je bio da provokacijama stvaraju nered u Rijeci i terorom plaše riječke Hrvate. Oni su 1919. godine napali francuske okupacijske trupe u riječkoj luci. Potom je, na zahtjev saveznika, Riječka legija raspuštena, da bi ponovno iskrsnula nakon D’Annunzijeva dolaska u Rijeku. Obje ove osobe dobile su samo nekoliko dana prije akreditiv od „komandanta“ D’Annunzija, na temelju kojega su jedini imali pravo razgovarati o problemima vanjske politike danuncijevske „države Rijeke“. Poslije su Giuriati i Host Venturi igrali značajne uloge u Mussolinijevu režimu.
Na drugoj strani stola sjedio je uredno odjeven muškarac. U svojim ga je memoarima Giovanni Giuriati nazvao jednostavno „gospodinom X“. Na temelju dokumenata nađenih u D’Annunzijevoj radionici (tako je D’Annunzio nazivao svoju radnu sobu u Vittorialeu di Gardone) ustanovili smo da je zapravo riječ o hrvatskome političaru dr. Ivi Franku, bivšem saborskom poslaniku, tada u emigraciji u Budimpešti, sinu mnogo poznatijega hrvatskoga političara dr. Josipa Franka, osnivača Čiste stranke prava (poznate i po imenu frankovci). Josip Frank bio je čovjek koji je starčevićansku koncepciju hrvatskog pravaštva pretvorio u ideologiju sitne buržoazije s velikoaustrijskim primjesama, a iz čijeg će se političkog učenja poslije stvoriti ustaštvo.
Kako je dr. Ivo Frank došao do D’Annunzijeva ministra vanjskih poslova Giuratiija?
Sam Giuriati, koji je ratnih godina, od 1915. do 1918., bio major talijanske vojske i predsjednik udruženja „Trento-Trieste“, ovako objašnjava Frankov dolazak: Pukovnik Cesare Pettorelli Lalatta, šef talijanske vojne informativne službe, imao je već otprije veze s nizom hrvatskih političara. Kad se rat završio, taj je obavještajni šef pokušao s nekima od hrvatskih političara uspostaviti veze i navesti talijanskog ministra vanjskih poslova grofa Carla Sforzu da pokuša iznutra razbiti „jugoslavenski monstrum“, zvan Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. No, kad je Sforza to odbio, Pettorelli Lalatta doveo je u Rijeku „svoje ljude“.
Giuriati tvrdi da je dr. Ivo Frank došao u Rijeku s pismom Stjepana Radića koje ga je „u potpunosti akreditiralo“. To pismo ipak nismo uspjeli pronaći ni među dokumentima u arhivu muzeja u Vittorialeu di Gardone ni među dokumentima obitelji Giuriati koja živi u Veneciji. Giuriati je sve do tridesetih godina našega stoljeća bio mussolinijevski ministar javnih radova, potom predsjednik parlamenta i sekretar fašističke stranke, a umro je 1970. godine. Kad je došao u konflikt s fašističkim radikalima, povukao se i napisao knjigu sjećanja na svoje riječke dane. Za tu je knjigu skupio sve dokumente, ali Radićeva pisma, kojim bi Frank bio akreditiran da govori u ime hrvatskoga naroda, jednostavno nema.
Prvi kontakti između Giuratia i Host Venturija, s jedne strane, i dr. Ive Franka, s druge strane, bili su oprezni. Razgovarali su o općenitim temama. Giuriati je odmah objasnio svom sugovorniku da njegov komandant, Gabriele D’Annunzio, jednostavno nije kadar odreći se zahtjeva koje je javno postavio i da, prema tome, razgovor može početi tek kada Frank pristane na ono što je D’Annunzio tražio od Dalmacije i dijela otoka Hrvatskoga primorja. Frank je odmah odgovorio da je suglasan s takvim pristupom stvarima, da hrvatski narod želi svoju državu, želi ostati neutralan i napokon uživati u dugotrajnom miru pa je, prema tome, spreman i na žrtve za takav mir.
Tu je sastanak prekinut. Dogovoreno je da će dr. Ivo Frank doći za nekoliko tjedana ponovno u Rijeku s još jednim parlamentarcem i s ovlašću da potpiše zasebnu konvenciju o pomaganju eventualnog ustanka u Hrvatskoj.
Stanka u pregovorima poslužila je D’Annunziju i Giuriatiju da uspostave vezu s nekim crnogorskim političarima, kao i s predstavnicima Albanaca. Zanimljivo je da sam Giuriati spominje kako to nije bilo lako.
Vidjet ćemo poslije kako Giovanni Giuriati nije uspio, ma koliko to Gabriele D’Annunzio tražio i ma koliko se koristila famozna legenda o pjesniku-vojniku i heroju D’Annunziju, pronaći ni jednoga jedinog slovenskoga političara koji bi pristao na kontakte s njima, a kamoli da sklapa ugovor s državom Rijeka.
Sedamnaestoga veljače 1920. godine Giuriati je nastavio razgovore s predstavnicima hrvatskoga naroda. Ovaj put, osim dr. Ive Franka, koji se predstavio kao advokat i poslanik Sabora, našao se i zagrebački advokat Vladimir Sachs, kojega Giuriati naziva jednostavno „predstavnikom Hrvata“. Dr. Sachs bio je poznati frankovački politikant, a pobjegao je iz Zagreba u Rijeku 1918. godine i tamo se stavio na raspolaganje talijanskoj komandi. Pokušao je privoljeti riječke Hrvate na pripojenje Rijeke Italiji, pa su ga i javno nazivali izdajicom. Poslije je živio u Italiji.
Host Venturi, Giuriati, Frank i Sachs vrlo su se brzo suglasili gdje treba teći granica između Rijeke i Hrvatske. Razgovori su zapeli oko granica u Dalmaciji. Frank je otvoreno rekao Giuriatiju: „Ako potpišemo aneksiju Dalmacije Italiji, naši će potpisi automatski izgubiti na vrijednosti.“ Znali su, naime, da hrvatski narod nikada neće pristati na takvu rasprodaju. Giuriati je za dugih razgovora s D’Annunzijem zastupao tezu da je nakon političkih zbivanja posljednjih nekoliko mjeseci aneksija Dalmacije prava ludost. Po njegovu sudu potrebno je pronaći formulu koja bi Dalmaciju učinila talijanskom, a istodobno ne povrijediti osjećaje Hrvata. U prvi mah D’Annunzio je odbio da razgovara o problemu Dalmacije na takav način, no popustio je kad mu je Giuriati rekao da nepopustljivost samo jača Jugoslaviju, stavlja pod znak pitanja i ono što je dosad dobiveno.
Na kraju je Giuriati s Frankom i Sachsom potpisao sporazum u kojem su naglašena sljedeća pitanja:
- Dalmacija s otocima postaje stalno neutralna republika, čiju samostalnost garantira Italija;
- gradovi Zadar, Šibenik, Split, Trogir i Dubrovnik postaju stalno neutralne jedinice, vezane u ligu sličnu Hanzeatskoj ligi;
- Italija ima pravo postavljati vojne baze u Dalmaciji, koja ostaje okupirana snagom Londonskoga pakta.
D’Annunzio je nakon kraćeg kolebanja prihvatio te principe buduće konvencije, no Giuriati u svojim napisima kaže da nitko nije bio suviše uvjeren da će sami Dalmatinci pristati na to političko trgovanje.
Zato je odlučeno da će Vladimir Sachs pod lažnim imenom poći u Zadar, gdje će s admiralom Carlom Millom, komandantom okupirane Dalmacije, porazgovarati o načinu propagiranja postignutog sporazuma. Torpiljarka PN 66 prevezla je 21. veljače Sachsa i Giuriatija u Zadar. Admiral Millo, pak, nije htio primiti Sachsa jer se bojao da će to prouzročiti oštru reakciju beogradske vlade, pa je naredio da njegov šef štaba Umberto Bucci dogovori sve što je potrebno sa Sachsom na palubi torpiljarke.
Te je noći Sachs, kako je tražio, prerušen u narednika talijanske artiljerije posjetio nekog svog prijatelja, župnika, koji je trenutačno živio u Zadru, te s njim dogovorio da se po cijeloj Dalmaciji povede propaganda u korist sporazuma s D’Annunzijem.
Dvadeset i drugoga veljače 1920. godine torpiljarka PN 66 prevezla je Sachsa natrag u Rijeku, a Giuriati je ostao da povede propagandu s protalijanskim dalmatinskim politikantima.
Iz Dalmacije Giuriati je otputovao u Rim da bi, kako sam kaže, pokušao organizirati vojsku dobrovoljaca protiv vlade SHS te pronaći novac potreban za dizanje ustanka u Jugoslaviji.
Već 12. svibnja 1920. godine D’Annunzio je potpisao tajni sporazum s Jovanom Plamencem, prema kojemu će država Rijeka i njezin komandant Gabriele D’Annunzio oružjem i hranom pomoći stvaranje Crne Gore. Ugovor daje pravo Italiji da u Boki kotorskoj postavi pomorsku bazu. Za Jovana Plamenca, šefa crnogorske vlade u egzilu i ministra vanjskih poslova te iste vlade, taj je sporazum podržavao nadu da će se makar i na takav način poništiti odluka Narodne skupštine od 12. studenoga 1918. u Podgorici, današnjem Titogradu, po kojoj je Crna Gora postala sastavni dio države SHS.
D’Annunzio ide i dalje pa nalaže Giovanniju Giuriatiju i Gianniju Host Venturiju da 5. srpnja 1920. godine potpišu poseban sporazum sa svim predstavnicima naroda koje je Srbija „porobila“. Taj sporazum, potpisan u Veneciji, obvezuje D’Annunzija na vojnu pomoć, a Crnogorce, Hrvate i Albance na oružani ustanak protiv Beograda. Sporazum su potpisali Jovan Plamenac, dr. Ivo Frank, Vladimir Sachs, Hasan-beg iz Prištine (navodno bivši albanski ministar) i Derviš-beg Lufti.
Isti dan potpisan je u Veneciji i poseban ugovor između predstavnika komandanta D’Annunzija i predstavnika Hrvata, kojim se proširuju već ustanovljeni principi o suradnji i u kojem se do u detalje govori što kome od teritorija države SHS treba i može pripasti. Ovaj ugovor potpisali su dr. Ivo Frank i Vladimir Sachs te Giovanni Giuriati i Giovanni Host Venturi. Gabriele D’Annunzio parafirao je ovaj ugovor poslije. U njegovoj radionici, umotano u sedam araka papira s nacrtom crnogorskog ugovora, sačuvano je pero kojim su potpisani i parafirani svi ugovori.
Danas, poznavajući mnoštvo okolnosti koje su uvjetovale i omogućile riječku avanturu Gabrielea D’Annunzija, takvi se ugovori jednostavno moraju proglasiti mjesečarskima. Uostalom, to je Giovanni Giuriati vrlo brzo čuo od niza svojih prijatelja preko kojih je htio doći do novca za financiranje revolucije i ustanka, kako je pisao, u Kraljevini SHS. Prijatelj i sumišljenik, tada general, a poslije i maršal Italije, Pietro Badoglio, jednostavno mu je odgovorio: za takve pothvate njegova komanda, pod čiju jurisdikciju pripadaju Rijeka i okupirana Dalmacija, jednostavno nema novaca. Slično otvoreno i jasno Giuriatiju su odgovorili i masoni kojima se, po vlastitom priznanju, obratio. A tadašnji ministar vanjskih poslova Italije, grof Sforza, rekao je Giuriatiju kad mu se, u očaju, obratio za novac u ime patriotizma: „Dragi majore, u ovom je trenutku konsolidacija Jugoslavije od esencijalnog interesa za našu domovinu.“
Bio je to hladan tuš za jednog “pregrijanog Fiumana” kojega Indro Montanelli, poznati talijanski novinar i autor knjige Italija Giolittija, naziva još najserioznijim čovjekom riječke avanture.
Povijest je demantirala autore ovoga ugovora. Potezi D’Annunzija, Giuriatija, dr. Franka, Sachsa i raznih prištinsko-albanskih begova postali su, pedesetak godina nakon što su stvarani, element humora prilično gorke prošlosti, kako je to napisao neki novinar. Ali i dokaz da su nas pokušali prodati ljudi koji su, u određenom smislu, bili roditelji pavelićanskog, koljačkog ustaštva.
Vjeko Dobrinčić
Tekst tajnog ugovora
Venecija, 3. (trećeg) srpnja 1920. (tisuću devetsto dvadesete)
Gospoda:
major Giovanni Giuriati, advokat,
kapetan Giovanni Host Venturi, predstavnik komandanta grada Rijeke, s jedne strane,
dr. Ivo Frank, poslanik i advokat,
Vladimir Sachs, advokat, predstavnici hrvatskoga naroda, s druge strane,
dogovorili su se kako slijedi:
Pretpostavljajući da će danas biti potpisan od komandanta grada Rijeke i predstavnika hrvatskoga, crnogorskoga i albanskoga naroda pakt o savezništvu, sa ciljem da se povede pokret vojničke i političke naravi koji će uništiti Kraljevinu SHS te da je potrebno urediti odnose koji će nastati uništenjem spomenutoga kraljevstva;
Pretpostavljajući da predstavnici hrvatskoga naroda priznaju u komandantu grada Rijeke vjernoga i legitimnog predstavnika pobjedonosne Italije te da, slijedom toga, svaki pakt i obveza u odnosu na njega treba da budu smatrani kao pakt i obveza prema Italiji;
Pretpostavljajući da, iako slovenski narod ne potpisuje ovaj dokument, postoji uvjerenje predstavnika hrvatskoga naroda da će slovenski narod slijediti pokret oslobađanja od Srbije i, nakon oslobođenja, da će pristati na klauzule ovoga sporazuma;
Pretpostavljajući da dr. Ivo Frank i Vladimir Sachs potpisuju ovaj akt u svojstvu predstavnika republikanskoga bloka Hrvatske, u kojem se nalaze, osim ostalih organizacija, Stranka prava i Seljačka stranka;
Pretpostavljajući sve to i smatrajući sve to integralnim dijelom ove konvencije, obje strane zaključile su:
1.
Nakon ostvarenog oslobođenja hrvatski i slovenski narod konstituirat će se u neutralne republike i zatražiti da njihovu neutralnost garantira i prizna Italija.
Komanda grada Rijeke obvezuje se da pribavi, kako je gore rečeno, priznanje i garancije od Italije.
2.
Granica između Italije i Hrvatske slijedit će (od juga prema sjeveru) tok Rječine, tako da Italiji ostaje delta spomenute rijeke i luka Volosko, sve do Jelenja, a odavde će linija granice ići do kote 912 između Snježnika i Škudnika, tako da masiv Snježnika i cesta za Klanu kod kote 1018 ostanu na talijanskom teritoriju.
Hrvatska republika obvezuje se da neće graditi utvrđenja, čak ni privremena ili improvizirana, te da neće držati garnizone u bilo kakvom obliku (osim elemenata žandarmerije i financijske službe, neposredno potrebnih za carinski nadzor) u cijeloj zoni spomenute granice, i to u dubini od pedeset kilometara.
U slučaju nepoštivanja prethodnog dogovora Italija će imati pravo okupirati stratešku liniju za obranu grada Rijeke, u koju ulazi lanac Bitoraja.
3.
Ako luka Rijeke ne bi dobila režim slobodne luke, komanda grada Rijeke obvezuje se da Hrvatskoj osigura jednu slobodnu zonu kako bi hrvatski teret mogao slobodno prolaziti kroz spomenutu luku.
4.
Između Italije i Slovenije ustanovit će se dvije granice: jedna će biti carinsko-politička, a druga vojnička, koja će štititi strateške i prirodne granice Italije.
Stanovništvo teritorija između ove dvije granice bit će pozvano da se plebiscitom odluči želi li ostati autonomno ili pak postati u političkom smislu dio Slovenije.
U posljednjem slučaju ovaj će teritorij biti organiziran poput kantona koji se nalazi pod suverenitetom vlade Republike Slovenije.
Spomenuti teritorij bit će podvrgnut pasivnoj vojnoj obvezi.
5.
Kao pasivna vojna obveza smatra se pravo Italije da:
a) sagradi na mjestima koja smatra važnima i koja će označiti u trenutku priznanja novih republika stalna vojna utvrđenja;
b) zaposjedne cijelu geografsko-stratešku liniju granice;
c) drži prijateljske garnizone na teritoriju, bilo autonomnom bilo kantonalnom, sve to na teret Italije.
Linija geografsko-strateške granice, kasarna, utvrđenja i izrazito vojne ceste (prilazi utvrđenjima) sagrađene na autonomnom, odnosno kantonalnom teritoriju uživat će, u odnosu na međunarodno pravo i na hrvatsko-slovensku političku teritorijalnost, pravo eksteritorijalnosti.
Eventualne eksproprijacije općinskog ili privatnog vlasništva, koje će biti potrebne u vojne svrhe, bit će plaćene prema lokalnim zakonima.
Na cijelom autonomnom, odnosno kantonalnom teritoriju nove republike ne mogu držati svoje trupe.
U slučaju da Slovenija ne sudjeluje u pokretu za nezavisnost, Italija će zadržati granicu određenu Londonskim paktom.
6.
Politička talijansko-slovenska granica slijedit će od juga prema sjeveru sljedeću liniju:
Studena, Skalnica, Lipa, križanje kod Rupe, Jelšane, Bistrica, istočna strana željezničke pruge, Sveti Petar (granična stanica).
Od Svetoga Petra kreće prema zapadu, tako da se penje sve do Senožeča, a zatim preko Travelka ide do Pankrta, isključujući što je više moguće s talijanskog teritorija slovenska sela, ali po načelu da su prijevoj Preval i brdo Nanos (Debeli vrh) politički talijanski teritorij.
Od Pankrta preko kota 1145–1240 stiže do Crne planine, a odavde preko kota 1127–979–1081 (Potok)–1100 (Jelik) silazi u dolinu Idrije i preko kota 1008–1052 spaja se s linijom određenom Londonskim paktom.
Komanda grada Rijeke obvezuje se da će se pobrinuti da Italija ispravi spomenutu granicu tako da se slijedi stara granična linija Kranjske južno od kote 495 i 385, sve dok se ne završi gradnja nove željezničke pruge Trst–Rijeka.
7.
Vojna granica bit će trasirana linijom određenom Londonskim paktom, koju su okupirale talijanske trupe, ali s dvije ispravke:
Prva je na sjeveru i dopušta Italiji da okupira greben Karavanki (kote 1658–1954–2164–2239), združujući se sa spomenutim grebenom zapadno od Peči, a istočno od transverzale Stol, kota 1396.
Druga ispravka je na istoku i dopušta Italiji da zadrži vrhove (od juga prema sjeveru):
Povi Ostro – Slavnik (kota 1082), kota 1579–1585 (Bitoraj), 1120 (Slavica), 1047–1172–1523 (Risnjak), 1506–1490–1483–1468–1431–1021–1196–1528 (Risnjak).
Naravno, ostajući čvrsto na točkama ovdje navedenima, vojna i politička granica bit će u detalje određena na licu mjesta od mješovitih komisija, slijedeći načelo da se ne smije ometati stanovništvo u kretanju, dati eventualno neutralnim republikama veći dio sela nastanjenih slavenskim življem i garantirati Italiji sve zbog eventualnih naknadnih komplikacija.
8.
Otok Krk bit će pod vojnom obvezom Italije u smislu pravila utvrđenih člankom 5.
Osim toga, taj će otok plebiscitom odlučiti želi li u političkom smislu biti uključen u Hrvatsku ili Italiju. Italija ima pravo tražiti da se plebiscit ponovi pet godina nakon prvoga.
Otoke Lošinj, Cres, Unije, Rab, Palagružu i Vis anektirat će Italija.
9.
Dalmacija, uključujući i otoke dalmatinskog arhipelaga, bit će konstituirana kao stalno neutralna i nezavisna republika pod garancijom Italije.
Plebiscitom, koji će se održati tri mjeseca nakon stvaranja Republike Hrvatske, Republika Dalmacija odlučit će želi li administrativno-politički ostati autonomna ili će administrativno i politički biti pridružena Hrvatskoj.
Ovo se ne odnosi na pet gradova o kojima se govori u sljedećem članku.
10.
Gradovi Zadar, Šibenik, Split, Trogir i Dubrovnik stalno su autonomni, kako na političkom tako i na administrativnom planu.
Ovi će gradovi konstituirati ligu kojom će upravljati savjet od pet članova, imenovanih po jedan za svaki grad, a predsjedat će mu šesti član, kojega će imenovati vlada Republike Dalmacije.
Luke pet gradova bit će podvrgnute režimu slobodnih luka.
11.
Italija ima pravo okupirati vojnim snagama otoke i točke dalmatinskoga teritorija koje smatra potrebnima za garanciju svoje strateške sigurnosti u dijelu Dalmacije koja je već okupirana snagom Londonskoga pakta.
Ovo pravo podrazumijeva mogućnost gradnje utvrđenja, pomorskih baza itd., prema normativima koji su spomenuti u članku 5.
12.
Eventualno okupiranje bit će precizirano tri mjeseca nakon konstituiranja Republike Dalmacije.
13.
Pod Dalmacijom podrazumijeva se cijeli teritorijalni kraj koji je pod tim imenom postojao u doba nestale Austro-Ugarske Monarhije, isključujući Boku kotorsku, za koju hrvatski predstavnici izjavljuju da je prepuštaju Crnogorcima.
14.
Plebisciti koji će se provesti na svim teritorijima bit će provedeni u najpotpunijoj slobodi.
Predstavnici novih republika mogu im prisustvovati s punim pravom kontrole.
15.
Komanda grada Rijeke obvezuje se da će se pobrinuti da se u svim pregovorima i međunarodnim konvencijama Hrvatskoj zadrži status saveznika-pobjednika, i to sada, unatoč tome što čini dio Kraljevstva SHS.
16.
Hrvatski građani koji će snagom ove konvencije ostati pod Kraljevinom Italijom imat će pravo zadržati ili zatražiti hrvatsko građansko pravo, analogno pravu talijanskih državljana koji ostanu pod Hrvatskom.
17.
Ugovorne strane obvezuju se da će na svojim teritorijima osnovati osnovne škole u mjestima gdje stanuje najmanje sto učenika, i škole drugoga stupnja samo tamo gdje stanuje najmanje šest stotina učenika nacionalnosti različite od one koja vlada.
18.
Ova je konvencija u pravnom pogledu integralni dio druge konvencije koja je, pod današnjim datumom, sklopljena između Talijana, Albanaca, Hrvata i Crnogoraca.
19.
(U izvorniku čl. 19. nije naveden.)
20.
Ova konvencija neće imati pravnu snagu ako je ne potvrdi i ratificira komandant grada Rijeke.
21.
Dvije ugovorne strane obvezuju se da će sačuvati tajnost o ovom sporazumu sve do priznanja Republike Hrvatske.
Giovanni Giuriati
Giovanni Host Venturi
Dr. Ivo Frank
Vladimir Sachs
Na ustupljenim materijalima, pomoći pri njihovu pronalaženju i omogućavanju njihove objave zahvaljujemo Tvrtku Jakovini i Federicu Carlu Simonelliju te Igoru Bezinoviću.
Istaknuta fotografija članak objavljen u Startu
#Gabriele D'Annunzio #Ivo Frank #Rijeka #Vladimir Sachs
